Moje dijete primit će po prvi put svetu pričest u svibnju. Svake nedjelje je na misi osim kad je bolesna. Dva puta je na misi bila u drugoj župi, zato jer sam ja iz te župe i tu je moj brat sahranjen. Kad je rekla župniku gdje je bila na misi rekao joj je da će je isključiti sa prve pričesti pa neka se pričesti u toj drugoj župi i da je trebala donijeti potvrdu da je bila na misi. Tako je ponizio moje dijete pred drugom djecom da je djevojčica plakala. Što nam je činiti? – pita mama.

Činiti nam je da budemo milosrdni i učiti djecu i mlade da trebaju u životu nositi ono što im je važno, a to je pripremati se za svoj sakramentalni život. Neka uživaju u trenucima u kojima žive i to je upravo nakana majke koja želi svom djetetu omogućiti koliko je god moguće bezbrižniju pripremu za prvu pričest.

Ovdje se zapravo događaju neke spontane stvari i komentari koji nas nekako povrijede. Ne razumijemo ih. Možda i neprimjeren humor koji netko želio koristiti. Mi teško možemo izvidjeti što se to zapravo dogodilo. Međutim, očito je da rana postoji i čim rana postoji, a to su suze djeteta, trebamo se nekako obratiti samom djetetu i ohrabri ga.

Ipak, dan prve pričesti je onaj koji pamtim cijeli život i ne bi trebao nositi kakve negativne konotacije, nego oduševljenje i radost susreta sa samim Kristom – kojeg primamo u bijeloj hostiji – i u svim onim prvopričesničkim pjesmama i u cijeloj obitelji koja je uzbuđena u tim danima.

Kad šteta ovako nastane ne možemo je retroaktivno obnoviti – popraviti – nego možemo jedino posvjedočiti da treba zanemariti ono što je negativno, a prionuti uz ono što je dobro te da dječje stvari ostanu dječje stvari, a da sakrament bude onaj na koji ćemo se koncentrirati i staviti ga u središte kao najbitniji sadržaj koji naša djeca primaju.

Sveta misa je ista u svim crkvama u svijetu. Ono što nas čini vjernicima je dioništvo u tom sakramentalnom činu. S druge strane svi smo mi pripadnici određene zajednice vjernika, koja je omeđena svojim teritorijem, biskupijom i trebamo biti odgajani za sudjelovanje u životu vlastite župne zajednice.

Nismo mi nekakva apstraktna zajednica, nego realna zajednica u realnom vremenu i prostoru koju smo po Božjoj volji dobili. Pozvani smo da izgrađujemo župnu zajednicu u mjestu gdje mi živimo, a ne da samo promatramo nekakav elitistički pristup; gdje ću se ja pronaći, gdje je meni ljepše ili gdje se nešto drugačije događa, a što su osmislili pripadnici neke druge župe.

Na meni da ja izgrađenom onaj prostor u kojem živim. Za mene je na prvom mjestu moja obitelj, a zatim ona veća obitelj, a to je područje na kojim živim, moja župna zajednica – tako govori tradicija Crkve.

No, u ovim situacijama ne možemo se mi odvojiti, primjerice, gospođa je navela da je to ipak crkva, župa i mjesto gdje su sahranjeni njezini roditelji. Prirodno je i normalno da sudjeluju tamo na misama.

Kada su u susjednim župama proštenja ili, pak, mlade mise – kako će bit kroz ljetno vrijeme – to je tako lijepo i prirodno da posjetimo i te druge crkve i da sudjelujemo u misnim slavljima jer to je nešto što obogaćuje naš vjernički život.

No, opet s druge strane ne dispenzira nas od obveze da budemo aktivni u svojoj župi, ali dugačka je godina i puno je prigoda i mjesta gdje se možemo uključiti i gdje trebamo biti redovi.

Mi, kao župnici, kažemo: Lako nam je s onima koji su redoviti. Problem su oni koji možda ne dolaze, a pozivaju se na neke crkve i neka svetišta.

Kad bi svi oni koji nama kažu da su tamo bili, stvarno tamo došli ne znam gdje bi stali. Tu postoji malo nekakve ljudske poteškoće ali jednako tako nije u redu nekoga prozivati u toj mjeri da je jedanput ili dvaput tokom godine priprave bio u drugoj crkvi na svetoj misi određene nedjelje, bez obzira koliko je i ta misa s djecom nedjeljom u određenoj župi dio priprave za primanje sakramenta inicijacije.

Ipak, trebamo imati barem minimalno te tolerancije, odnosno i mogućnosti da se upozna bogatstvo drugih kršćanskih zajednica.

Može li osoba biti član zajednice Krvi Kristove ako je rastavljena i živi u ‘divljem braku’?

U ovome pitanju postoji jedna zamka. Zajednica Krvi Kristove, ako je to jedna od molitvenih zajednica onda može biti član, a ako se radi o zajednici koja je red u Crkvi ili je javno vjerničko društvo – kako to kaže Zakonik kanonskog prava – u njima ne može sudjelovati zato što ne može sakramentalno živjeti.

Svatko može biti član jedne molitvene zajednice, okupljati se, ako je to trenutak gdje on duhovno doprinosi i gdje osjeća da je to njegova duhovna hrana, dok s druge strane – biti član javnog vjerničkog društva – osoba koja ne živi kršćanskim načinom života, bez obzira što ima sakramente, ne može biti punopravnim članom.

Možda je ljudima nejasan pojam ‘javnih vjerničkih društava’. Tu bih naveo primjer OFS-a, tj. Franjevačkog svjetovnog reda, Dominikanskog, to su naime ti treći redovnički redovi, zatim razne bratovštine koje imaju taj, pod navodnicima, blagoslov od Crkve, da imaju svoje službene statute i svoja pravila.

U svim tim pravilima i statutima, kada ih Crkva pregledava, onda se upravo stavlja naglasak na provjeru vjerničkog načina života – da su to ljudi koji žive svoj sakramentalni život.