Pročitajte objavu s Facebook stranice Gospa Sinjska:

Euharistija i sudjelovanje na misi je vrhunac crkvenoga života i ona mora imati posebno mjesto u srcu svakoga vjernika. Zato bi se svatko i trebao prema misi odnositi s dubokim poštovanjem, pa i daleko više nego s nekim drugim događajima iz života za koje pokazujemo brigu. Na primjer, na posao ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na nastavu u školi ili predavanja na fakultetu ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na poslovne sastanke odlazimo čak i ranije, kako bismo ostavili dobar dojam i iskazali poštovanje prema svomu sugovorniku. A kada je riječ o misi, onda se dogodi da kasnimo.

Neki čak i iz “navike”, jer “na misu se uvijek stigne”, jer nas “dragi Isus uvijek čeka”. I doista, to je tako, i nije potrebno “dramatizirati” ako nam se ponekad dogodi da nehotice i zakasnimo. No stvarati si naviku i kašnjenje pretvarati u “običaj” duboko je pogrješno stajalište koje treba mijenjati jer je euharistijsko slavlje vrhunac dana Gospodnjega koji započinje znakom križa i završava otpustom.

Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije pričesti uzdrži od bilo kakvoga jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek.

Zato naši biskupi u “Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici” pozivaju i ističu da je i za uvođenje u slavlje euharistije potrebno primjereno odgajati “djecu, mlade i odrasle” kako bi živjeli “duboku liturgijsku duhovnost jer je liturgija Crkve (…) povlašteni izvor kršćanske svetosti”, a “smirenom i dostojanstvenom slavlju euharistije” potrebna je i dolična priprava: “Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije pričesti uzdrži od bilo kakvoga jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek” (br. 102). Već je i to dovoljan poticaj svakomu vjerniku da si osvijesti kako je potrebno uzeti si vremena, doći na misu ranije i duhovno se u molitvi pripremiti za slavlje, a tijekom mise za primanje euharistije za koje se očekuje i dostojanstveno držanje i raspoloženje tijela jer je riječ o susretu s Gospodinom Isusom u sakramentu: “Držanje tijela (kretanje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost” (br. 102), citiraju biskupi Katekizam Katoličke Crkve (br. 1387).

Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način sla­ve Dan Gospodnji.

Je li onda uopće dopušteno kasniti na misu i ići na pričest? “Pri­čest nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo ko­je određivanje ‘krajnjih granica’ u redu mise, u vidu preciziranja ‘nužnoga dijela’ na kojemu bi bilo ‘dovoljno’ sudjelovati za valjan pristup pri­česti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smi­sla priključenje slavlju zajednice, ali svako takvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem sa­moga slavlja, a pojedince može, na neželjen na­čin, voditi k zadovoljenju minimalnim oblikom sudjelovanja na misi. Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudje­lovanje na čitavom slavlju, te o nedjeljnoj litur­giji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i ‘Kristovim mističnim tijelom’, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom.

Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.

Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti. Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način sla­ve Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji ‘redovito kasne’ na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno vi­še govoriti o smislu i značenju slavlja negoli o uvjetima za ‘valjanu’ pričest.”