Božja providnost. Tako bih mogla nazvati naš put u Sarajevo i susret sa svetim Ocem 6. lipnja. Još 18. svibnja nismo bili sigurni hoćemo li ići. Dva tjedna prije toga razgovarali smo o mogućnosti odlaska i svatko od nas imao je svoje želje. Suprug je želio ići jer je poslovno vezan uz Sarajevo, grad mu je jako lijep i već je prije pitao kad ćemo tamo kao obitelj na ćevape. Kad je čuo da Papa dolazi znao je da će me lakše nagovoriti. No mislio je, premda mi je to otkrio tek kasnije, da je susret u srpnju pa do tad imamo puno vremena. Ja pak, kad sam čula da Papa dolazi u zemlju koja nam nije daleko, počela sam razmišljati da bi našim mališanima to sigurno bio poseban doživljaj. Župljani smo župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Prisjetila sam se koliko je radosti i nestrpljenja bilo kad smo čekali u špaliru duž ceste u Velikoj Gorici da papa emeritus Benedikt XVI. prođe uz nas na svom putu iz aerodroma prema Zagrebu 2011.

Put u Sarajevo doimao se kao nemoguća misija.

Sredinom svibnja suprug je službeno otputovao na nekoliko dana. Kad se vratio kući,  znajući da se približava Papin pohod pitala sam ga hoćemo li ići. Njegov je odgovor bio: „Ukoliko uspiješ organizirati osobne karte za djecu (jer do sad nisu nigdje putovali van Hrvatske pa to nismo imali), i ukoliko nađeš ulaznice za misu s Papom i smještaj da dođemo bar dan ranije i idemo kući dan kasnije i ako na poslu dobiješ dan godišnjeg odmora može – rado.“ Nakon takvog odgovora osjećala sam se kao Pepeljuga nakon razgovora o plesu s mačehom. Premda je izgledalo kao nemoguća misija odlučila sam da ću učiniti sve što je u mojoj moći da odemo u Sarajevo.

Sljedećeg dana poslala sam djecu s tetom kod fotografa kako bismo imali fotografije potrebne za izradu osobnih iskaznica za djecu. Župniku sam poslala poruku oko sedam sati navečer da nas prijavi za Susret uz napomenu da nam ne treba prijevoz već samo ulaznice za misu s Papom jer ćemo ići obiteljski autom. Ubrzo me župnik nazvao i rekao da me on nema gdje prijaviti pa bi bilo najbolje da se raspitam kod svojih na Hrvatskom katoličkom radiju. Bila sam jako razočarana i time što je suprug rekao da on nema vremena nositi ispunjene zahtjeve i fotografije za osobne za djecu na policiju. I tako sljedećeg dana priupitah na radiju, no kolegica mi kaže da je prošlo vrijeme prijava. Da sam je pitala jučer, zadnjeg dana prijave, možda bi nas mogla ugurati, ali danas više ništa ne može učiniti. Ipak nisam odustala.

Tog smo dana imali duhovnu obnovu za djelatnike Hrvatske biskupske konferencije i priupitah vlč. Fabijana Svalinu bi li se možda još moglo doći do karata za misu s Papom. Dao mi je broj mobitela vlč. Darka Tomaševića koji je u organizaciji Papina pohoda u Sarajevu i čim smo se vratili na radio nazvala sam ga. Javio mi se šapatom dajući mi do znanja da je trenutno na jednom sastanku i da ne može razgovarati ali iza 17 sati bit će slobodan. Toga dana nisam ga više stigla zvati zbog obiteljskih obaveza. No nazvala sam ga već sljedećeg jutra. Rekao mi je da nema problema i, da mi ne šalje karte poštom, one će nas čekati u Sarajevu dan ranije kako sam navela da planiramo doći. Pomislila sam – karte imamo – razlog puta je tu – sad nam još fali smještaj a uz Božju će pomoć i osobne, za koje je ipak suprug tog jutra predao zahtjev na policiji, biti gotove.

U ponedjeljak 25. svibnja nazvala sam krsnog kuma svojeg starijeg sina Nikole, vlč. Tonija, i rekla mu da bismo rado obiteljski išli na susret sa Svetim Ocem u Sarajevo ali nam treba smještaj za četiri dana odnosno tri noći – četvrtak, petak i subotu i molimo njegovu pomoć. Nekoliko sati kasnije dok sam bila u župi na misi, na kojoj sam sve predala Bogu u ruke i rekla – ako ti želiš da idemo onda vodi naš put – stigla je na mobitel poruka od kuma: „Sestra Kata Sarajevo – telefon…“ Nazvala sam ga poslije mise i rekao mi je da imamo smještaj i da se javim s. Kati i sve s njom dogovorim oko toga kad bismo došli i do kad bismo ostali. I tako sutradan nazvah dobru, dragu i toplu sestru Katu, upraviteljicu kuće sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, koja mi je rekla da će nam rado osloboditi jednu sobu. One, sestre, malo će se stisnuti jer bi joj bilo žao da ne dođemo. Na sve to mogla sam joj samo zahvaliti na ljubavi i u sebi reći – hvala Tebi Bože, to je tvoja pomoć.

Sad smo imali karte i smještaj. Nedostajale su nam osobne iskaznice za koje su nam rekli da je potrebno minimalno tri tjedna da ih naprave, a mi smo imali dva. Ravnatelj mi je u međuvremenu odobrio jedan dan godišnjeg. Preostalo je čekati i vidjeti je li naš put Božja volja. Kad bih se bar u životno važnim situacijama mogla prepustiti tako Bogu u ruke, jer on uistinu sve vodi najbolje. U ponedjeljak 1. lipnja suprug je sms-om dobio obavijest iz Policije da može doći podići osobne iskaznice za djecu. Moram priznati da ni sama nisam vjerovala da je sad sve riješeno i da stvarno idemo.

60 tisuća hodočasnika u zajedništvu iščekivalo Papu.

Na blagdan Tijelova, nakon što smo se vratili s jutarnje mise koja je bila na otvorenom ispred Milenijskog križa u središtu Velike Gorice, spakirala sam potrebne stvari djeci i nama i oko dva poslije podne krenuli smo put Sarajeva. Budući da je pušten u promet dio autoceste prema Sarajevu naš je put, uz predah, trajao samo pet sati. Na vratima dragih sestara Kćeri Božje ljubavi bili smo oko pola osam. Mila sestra Kata i njezine ljubazne sestre, posebno topla sestra Ledvina, dočekale su nas s radošću i smjestile u prelijepu sobu s pianinom na kojem smo tijekom trodnevnog boravka nekoliko puta zasvirali i zapjevali.

Drage sestre Kćeri Božje ljubavi, koje ime njihove zajednice najbolje opisuje, čuvale su nas, hranile i brinule o nama tijekom čitavog boravka. Koliko su bile pažljive najbolje pokazuje izjava našeg malog šestogodišnjeg Petra nakon što smo se u petak prijepodne umorili turistički razgledavajući znamenitosti Sarajeva: „Idemo doma!“ Uplašena, jer tata nije bio s nama, obavljao je poslovni sastanak, upitala sam ga: „Kud doma?“ A on je mirno odgovorio: „Pa k našim časnama – tamo nas vole i paze.“

U subotnje jutro ustali smo rano kako bismo na vrijeme bili na stadionu Koševo. Nismo se morali brinuti da naše odredište nećemo pronaći jer svi putevi vodili su tog dana na Koševo. Dok smo se u rano, još uvijek svježe, jutro približavali stadionu iz svih pravaca, manjim i većim, širim i užim ulicama, pristizale su grupe hodočasnika. Nakratko sam se zamislila, ali samo nakratko, nakon što me jedna sestra obazrivo upitala zar se ne bojimo s djecom ići u masi na suncem užareni stadion na koji smo ušli već oko pola osam. Odmah na ulazu podijelili su nam vodu, Katolički tjednik i papirnate šilterice na kojima je bio otisnut golub, Papina slika i geslo susreta „Mir vama“. Te su nam darovane stvari tijekom vremena iščekivanja dolaska Pape i Euharistije bile pravi blagoslov. Smjestili smo se na tribinama s lijeve strane oltara odmah iza zagrebačkih sjemeništaraca koji su na susret došli predvođeni vlč. Domagojem Matoševićem i vlč. Ivanom Grbešićem.

Iz Papine poruke u srcima smo ponijeli da trebamo poštivati jedni druge u različitosti, graditi mostove a ne zidove između nas.

Stadion se polako punio sve dok se na njemu nije okupilo 60 tisuća hodočasnika. Na velikom ekranu pratili smo Papin dolazak – slijetanje aviona, pozdrav s državnim dužnosnicima i put prema stadionu ulicama Sarajeva. Iščekivali smo, uz prigodni program, Papin dolazak. Bilo nam je jako vruće pa smo se na različite načine pokušavali ohladiti. Polijevali smo se vodom po glavi ispod šeširića i šilterica i koristili Katolički tjednik kao lepezu. Posebnu dobrotu doživio je naš desetogodišnji Nikola. Red iza nas sjedili su vjernici, mlađi muškarci i žene, iz sarajevske župe Stup. Primijetivši kako je malo nakon deset sati Nikola dobio nezdravu ružičastu boju i moju zabrinutost kako ćemo izdržati na suncu a misa još nije ni počela, gospođa koja je sjedila iza nas raširila je Katolički tjednik i strpljivo ga puna tri sata držala raširenog iznad Nikoline glave kako bi mu radila sjenu. Dobrotu dobrih ljudi koji su odmah prepoznali dijete u potrebi i bez razmišljanja pružili pomoć na najbolji mogući način nosit ćemo zauvijek u srcu.

Kad se Papa pojavio u papamobilu nešto prije 11 sati, zaboravili smo na vrućinu, popeli se na stolice i na prstima pokušavali uhvatiti svaki detalj njegov prolaska ispred nas. Pozdravili smo ga s „Papa mi te volimo“ i „Mir vama“. Provezao se stadionom pozdravljajući i blagoslivljajući nas. Točno ispred nas, na putu kojim se vozio, Papa je spontano iz očevog naručja uzeo jedno dijete poljubio ga i vratio roditeljima. Nakon što je obišao čitav stadion krenula je procesija formirana od biskupa, nadbiskupa i kardinala koji su spremni iščekivali da Papa obuče misno ruho. Kako su ispred nas sjedili  zagrebački sjemeništarci, naši hrvatski biskupi (sisački, bjelovarski, šibenski, krčki, đakovački i zagrebački) svoje su osmjehe i pozdrave mahanjem uputili i nama. Započelo je Euharistijsko slavlje koje je pjevanjem uzveličao veliki zbor sastavljen od brojnih pjevača članova različitih zborova. Sudjelovali smo u Misi s pažnjom i pobožnošću. Ono što me posebno kao mamu radovalo je da ni jednom, ali baš ni jednom, tijekom tih pet i pol sati nisam trebala reći: „Smiri se, prestani, ne diraj i ne zadirkuj brata.” Bilo je to posebno milosno vrijeme.

Iz kratke ali duboke Papine poruke upamtili smo i ponijeli u srcima najvažnije a to je: Trebamo poštivati jedni druge u različitosti, graditi mostove a ne zidove između nas.

Nakon Euharistijskog slavlja vratili smo se našim sestrama u samostan i one su nas, u duhu Božje ljubavi, kao prave Njegove kćeri, nahranile i napojile.

U nedjeljno jutro, prije povratka kući, sudjelovali smo na zahvalnoj misi za Papin posjet Sarajevu. Na misi u samostanskoj crkvi – svetištu blaženih Drinskih mučenica (redovnica Kćeri Božje ljubavi koje su okrutno ubijene u drugom svjetskom ratu) bili su, uz naše drage sestre, studenti i profesori Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Misu je predvodio rektor Sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, a naš Nikola ministrirao je na misi i na kraju, na moju veliku radost, bio pohvaljen zbog sabranosti.

Što reći na kraju? Hvala svim dobrim ljudima koji su nam omogućili ovaj prelijepi susret vođen providnošću Božjom. Neka vas prati Božji blagoslov i, u duhu gesla Papina pohoda, Mir vama!