Svaki je član Crkve pozvan na svetost (Lumen Gentium, 5). To znači da smo pozvani voljeti: voljeti Boga i voljeti jedni druge. Način na koji živimo taj poziv na svetost je naše zvanje. Donosimo sedam bitnih činjenica o pozivu.
1. Pozvani smo u određeno zvanje
Riječ poziv ili vokacija dolazi od latinske riječi vocare što znači zvati. Bog nas poziva u određeno zvanje: samački život, brak, svećeništvo ili posvećeni život. Iako svatko od nas mora donijeti odluku o svome pozivu, zapravo se radi o našem odazivu na Božji poziv.
Komentirajući to, papa Franjo je rekao: “Biti svećenik ili redovnik nije prvenstveno naš izbor. Ne vjerujem sjemeništarcu ili novaku koji kaže: ‘Ja sam izabrao ovaj put.’ Ne sviđa mi se to. To nije ispravno! Radi se odgovoru na Božji poziv – poziv ljubavi” (Vatikan, 9. srpnja 2013.).
2. Božji poziv je osobni poziv
Bog je zainteresiran baš za vas i zove vas osobno. Više puta u Svetom pismu vidimo kako Bog poziva muškarce i žene poput Noe (Post 6, 8-22), Abrahama (Post 12, 1-30), Sare (Post 17,15-16), Mojsija (Izl 3, 1-4,14), Samuela (1 Sam 3, 1-18), Marije (Lk 1, 26-38), Samarijanke (Iv 4, 1-42) i Petra (Mt 4, 18-20).
Papa Franjo je komentirao ovaj osobni aspekt poziva: “Kad nas zove, Bog nam kaže: ‘Ti si mi važan, volim te, računam na tebe’. Isus to govori svakome od nas! Tu se rađa radost – radost trenutka u kojem me Isus pogledao. Razumjeti i osjetiti ovo – to je tajna naše radosti. Osjećati se voljeno od Boga, osjećati da za Njega mi nismo brojevi, već osobe; i osjetiti da nas On poziva” (Vatikan, 9. srpnja 2013.).
3. Vaš poziv je izraz onoga što vi jeste
“Budite onakvi kakvima vas je Bog zamislio i zapalit ćete svijet”, riječi su sv. Katarine Sijenske koje često možemo čuti. Primamljivo je o svom pozivu razmišljati kao o nečemu što radimo. No, sv. Katarina Sijenska govori o pozivu u smislu onoga što mi jesmo, a ne onoga što činimo. Poziv nije samo nešto čime se bavite, već je autentičan izraz onoga što vi jeste – izraz vašeg identiteta.
4. Bog nas najbolje poznaje
“Tko od nas zna što će nas usrećiti”, pita o. Jacques Philippe u knjizi ‘Mali put pouzdanja i ljubavi’. Svi imamo to iskustvo da smo dobili nešto što smo mislili da jako želimo, ali smo i dalje bili nezadovoljni.
Bog nas poznaje bolje od nas samih. On zna što će nam donijeti stvarno ispunjenje, a ne samo prolaznu sreću. Sveti Irenej imao je ovaj sjajan uvid u poziv kad je rekao, parafrazirajući, da nas Bog ne poziva kako bismo mu učinili neku uslugu, već jer zna da ćemo u njegovoj službi biti sretni (Protiv hereza, IV. 14)
O. Philippe je istaknuo da je “najljepša stvar na ovom svijetu biti vođen Božjom rukom. U poziv ne treba ići kako bismo slijedili svoje interese i ciljeve, već treba ići zajedno s Nekim tko nas poznaje i voli. Nismo pozvani graditi svoj život sami, već u zajednici ljubavi i pouzdanja s Bogom, Onim koji nas poznaje bolje nego što mi sami sebe znamo, koji nas je stvorio s beskrajnom nježnošću i koji zna koji će nas put dovesti do sreće i plodnosti” (Zajednica ‘Blaženstva’, Prepoznavanje vašeg poziva. Katolički vodič za mlade odrasle).
5. Poziv nije isto što i karijera
Kad govorimo o kršćanskim pozivima, pri tom ne mislimo na posao ili karijeru. Vaš poziv je način na koji vas Bog poziva da volite i dajete se drugima. Ne radi se samo o davanju vaših vještina, usluga i stručnosti, već o davanju cijelog sebe kao put do svetosti.
6. Svaki je poziv u sebi poziv na ljubav
Naizgled se poziv na svećeništvo, redovništvo, brak i samački život čine sasvim različitim, zar ne? Iako među tim zvanjima postoje mnoge razlike, u srži svakoga poziva je predanost u ljubavi. Kako je to objasnio sveti Ivan Pavao II.: “Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakog čovjeka” (Familiaris Consortio, 11).
7. Bog poštuje našu slobodu
“Bog je stvorio čovjeka razumnim, udijelivši mu dostojanstvo osobe obdarene inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima” (KKC, 1730). Dakle, imamo slobodu izbora i odgovornosti. Bog nas ne želi prisiliti da odaberemo određeni put, već da slušamo njegov poziv i slobodno se odazovemo jer “Bog ne viče, već šapuće” (Fulton Sheen).
Vidimo da se to događa u Prvoj knjizi o Kraljevima kada je Ilija čekao da mu Bog dođe u posjet. Ilija je doživio “silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora” (1 Kr 19, 11-12).
Da bismo čuli “šapat laganog i blagog lahora” poput Ilije, moramo stvoriti mjesto na kojem možemo biti tihi, mirni i pažljivi.