Sakralna arhitektura

Sakralna arhitektura, prema riječima pape Franje, mora nastojati ponovno otkriti simbolički jezik i biti ga sposobna protumačiti. Gubitak sposobnosti shvaćanja simboličke vrijednosti tijela i svakoga stvorenja čini simbolički jezik liturgije gotovo nedostupnim suvremenom mentalitetu, istaknuo je Papa, citirajući svoje apostolsko pismo Desiderio desideravi iz 2022., koje je bilo posvećeno liturgijskoj formaciji Božjega Naroda: „Ipak, ne može biti govora o odricanju od takvog jezika. Ne može se odreći jer je to način na koji je Sveto Trojstvo odlučilo doći do nas kroz tijelo Riječi. Riječ je prije o vraćanju sposobnosti korištenja i razumijevanja simbola liturgije.”

Prema ovom tumačenju Pape umjetničko i arhitektonsko stvaralaštvo također se mora nadahnjivati iz liturgijskoga života Crkve i djelovanja Duha Svetoga, a ne samo iz ljudskih preferencija. Liturgija i umjetnost koja okružuje liturgijski prostor moraju biti oslobođeni subjektivizama i invazije kulturnih elemenata.

Riječ je prije o vraćanju sposobnosti korištenja i razumijevanja simbola liturgije.

Osvrnuvši se na Papino objašnjenje crkve kao objekta, jasno je da sakralna zgrada prati ponajviše liturgiju vremena u kojem se nalazi, te tako promatrajući preobrazbu i napredak liturgije tijekom stoljeća pratimo i uzročno-posljedičnu promjenu arhitekture samoga objekta katoličke crkve na koju pored ovoga čimbenika, kao druga osnovica, ponajviše utječe promjena arhitektonskoga stila razdoblja u kojem se gradi sami objekt. Točnije Crkva nikada nije imala svoj poseban umjetnički stil, ali – prema prirodi te uvjetima naroda i potrebe raznih obreda – priznavala je umjetničke oblike svakoga doba, stvarajući tako, tijekom stoljeća, umjetničko blago koje je potrebno njegovati.

Nakon tumačenja crkve kao šatora, potrebno je znati da je ova simbolička povijest sakralne arhitekture bogata raznim tumačenjima, te tako prikazuje više različitih asocijacija imaginarno simboličkih ideja crkve.

Crkva kao arka ili čamac

Crkva kao arka ili čamac je mjesto koje je Bog izabrao kao sinonim za spasenje i milost. Ovomu svjedoče mnogi ulomci Svete riječi:

Načini sebi kovčeg od drveta gofera, i načini pregratke u kovčegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja. (Post 6,14)

Pusti dosta svjetlosti u kovčeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovčegu sa strane; i načini ga na tri boja: donji, drugi i treći. (Post 6,16)

Na što tjera na razmišljanje riječ hram? Krenuvši od povijesti naroda Izraela u Jeruzalemu se nalaziše Salomonov hram kao mjesto susreta s Bogom; unutar tamošnjega hrama bio je Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti među ljudima; a u Kovčegu su bile Ploče Zakona, mana i Aronov štap: podsjetnik da je Bog oduvijek bio u povijesti svoga naroda, pratio je put, vodio njegove korake. Ulaskom u hram Božji današnji kršćanin se podsjeća ove priče, prisjeća se svoje povijesti u kojoj Krist hoda s njim, ljubi ga i blagoslivlja.

Crkva kao šator

Prema asocijaciji crkve kao šatora, crkva je privremeni element koji čini sklonište i može se montirati na bilo koje mjesto.

I začujem jak glas s prijestolja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.’ (Otk 21,3).

Oni će u tebi razapeti šatore svoje i podignut će u tebi stanove svoje. Oni će jesti plodove tvoje i piti mlijeko tvoje’ (Ez 25,4).

Priroda Crkve proizlazi iz Djela apostolskih, koja nisu uporište, već šator koji može proširiti svoj prostor tako da svi mogu ući i da svima daje pristup.

Crkva kao pećina

Crkva kao pećina ista je ona slika koja potječe iz narodne tradicije, koja je identificira kao mjesto gdje je Isus rođen. Ova asocijacija ima dvostruku simboliku:

– posebno mjesto susreta s Bogom posebice s obzirom na pustinjaštvo

– metaforički prikaz litica, Boga koji je u psalmima tvrđava i stijena.

Crkva kao zaštitni plašt

Asocijacija koja se odnosi na crkvu kao zaštitni plašt postoji od trinaestoga stoljeća u marijanskom štovanju pema kojem Marija nudi utočište onima koji traže zaštitu. A nadalje i u samoj arhitekturi oblik građevine preuzima funkciju zaštitne ovojnice.

Umjetnost i Crkva

Nakon bogatstva navedene simbolike koja se razvila tijekom povijesti Crkve, danas dolazimo do raskida s tradicijom koja se ogleda u radikalno modernim sakralnim objektima. U modernoj arhitekturi crkava postajemo svjedoci gubitka jasne čitljivosti arhitektonske simbolike, točnije tradicionalni oblici se interpretiraju, reduciraju i postaju apstraktni. Uz takvu arhitekturu potrebno je razmisliti treba li premostiti i/ili smanjiti udaljenost koju impozantne konstrukcije odvajaju od božanske beskonačnosti?

Konačno, umjetnost i Crkva vjekovima su nerazdvojne saveznice, te iste moraju i ostati.

Mnogi crkveni oci bave se ovim savezništvom. Pa se tako, 7. svibnja 1964., prije 45 godina u prostorijama Sikstinske kapele Vatikana, na zatvaranju Drugoga vatikanskog koncila, ostvario povijesni događaj, koji je sam papa Pavao VI. jarko priželjkivao s nakanom da ponovno učvrsti prijateljstvo između Crkve i umjetnosti. I danas još, pod svodom Sikstinske kapele, odjekuju riječi koje je tada izgovorio:

Trebamo vas. Naša služba treba vašu suradnju. Kao što znate, naša služba je da propovijedamo svijet duha, nevidljivoga, neizrecivoga, odnosno svijet Boga, da ga činimo bliskim, razumljivim i privlačnim. A vi ste upravo u tomu savršeni učitelji. To je vaša zadaća, vaše poslanje. Vašom umjetnošću vi zahvaćate svijet duha i njegova bogatstva, oblačite ga u riječ, boje, oblike te ga tako činite pristupačnim.

Vašom umjetnošću vi zahvaćate svijet duha i njegova bogatstva, oblačite ga u riječ, boje, oblike te ga tako činite pristupačnim.

Pavao VI. je toliko cijenio umjetnike da je izrekao vrlo smione rečenice:

Ako bismo ostali bez vaše pomoći, naša služba bi se pretvorila u zamuckivanje, postala bi nesigurna. Morala bi tada posebno potruditi da postane i sama umjetnička, odnosno da postane proročka. Da bi se služba mogla uzdići na razinu lirskoga izričaja one intuitivne ljepote, imala bi potrebu za poistovjećivanje svećeništva s umjetnošću.

Tom prigodom Pavao VI. imao je nakanu ponovno uspostaviti prijateljstvo Crkve i umjetnosti:

            Danas kao i jučer Crkva vas treba i obraća vam se. Našim glasom vam govori: ne daj da se slomi tako plodan savez! Ne odbijajte svoj talent staviti u službu božanske istine! Ne zatvaraj svoj duh na dah Duha Svetoga!