Povodom Svjetskog dana misija donosimo razmatranje misionara u Boliviji fra Ivice Vrbića.
Cijela Crkva danas obilježava Misijsku nedjelju. Iako je misijsko poslanje temeljna i nezaobilazna zadaća Crkve, nerijetko je u opasnosti da pred izazovima vremena i društva ta misija bude zapostavljena ili zaboravljena. Stoga nam Crkva barem jednom u godini slavljem Svjetskog dana misija želi dozvati u pamet Isusovu zapovijed danu učenicima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16, 15). Ta zadaća navještenja radosne vijesti ponekad se gleda samo iz kuta misija Ad Gentes, odnosno misija u dalekim zemljama, gdje misionari navješćuju evanđelje osobama koje još nisu čule za Isusa Krista, no danas se sve više osjeti potreba ponovna navještenja radosne vijesti u zemljama drevna kršćanstva, odnosno na području Europe, iz koje su prije kretali mnogi misionari u tada misijske zemlje.
… no danas se sve više osjeti potreba ponovna navještenja radosne vijesti u zemljama drevna kršćanstva, odnosno na području Europe…
Kao temu ovogodišnjega Svjetskog dana misija papa Franjo uzima evanđeosku prispodobu o svadbenoj gozbi. Kraljev poziv slugama: „Pođite i pozovite sve na gozbu!“ (Mt 22, 9) pomaže nam istaknuti nekoliko važnih vidova evangelizacije. Prvi je svakako poziv: „Pođite!“ Budući da su sluge već bili slani prenijeti kraljevu poruku uzvanicima, taj opetovani poziv izražava Božju neizmjernu želju za spasenjem svakoga čovjeka. Stoga papa Franjo ističe potrebu da Crkva uvijek iznova neumorno, i ne kloneći pred preprekama i teškoćama, izlazi prema najudaljenijima da bi ispunila poslanje koje je primila od Gospodina. Papa napominje da je drama današnje Crkve u tome što Isus nastavlja kucati na vrata, ali iznutra, da ga mi pustimo van! Mnogo se puta pretvaramo u Crkvu koja ne dopušta Gospodinu izići, koja ga drži kao neku „svojinu“, a Gospodin je došao radi poslanja i želi da budemo misionari.
Za prve kršćane bilo je nemoguće odvojiti življenje kršćanskog poziva od želje i prijeke potrebe za naviještanjem evanđelja.
Drugi bitan vid evangelizacije je izričaj: „Pozovite!“ Kraljev poziv na svadbu je izričaj eshatološke gozbe, koju mi kršćani već sada živimo u euharistijskoj gozbi dok putujemo prema konačnoj gozbi, gozbi Jaganjčevoj. Za prve kršćane bilo je nemoguće odvojiti življenje kršćanskog poziva od želje i prijeke potrebe za naviještanjem evanđelja. Svijest da je „Gospodin blizu“ prožimala je njihovo biće željom da bi tu blizinu navijestili i drugima. Papa Franjo reći će da „ne možemo pristupiti euharistijskom stolu ako se ne uključimo u poslanje koje, polazeći iz Božjeg srca, teži doprijeti do svih ljudi“.
Prije nekoliko godina, prigodom posjeta domovini, jedna mi je pobožna vjernica s tugom ispripovijedala da se karizmatska molitvena zajednica u koju je rado išla nakon nekog vremena „razišla“ te da se više ne sastaju na zajedničku molitvu i slavljenje. Upitao sam ju koji su vidik misijskoga ili karitativnog poslanja imali dok su se još okupljali, na što mi je ona odgovorila da kao zajednica nisu imali nikakva konkretnog djelovanja „izvan“. To je, zapravo, i bio glavni razlog kraja njihove zajednice, jer ako težimo biti ucijepljeni na Boga po našem krštenju i drugim sakramentima, ne možemo se zatvarati sami u sebe, jer Bog, koji je ljubav, izlazi iz samog sebe te ide prema svakomu čovjeku stvorenu na njegovu sliku, kako to zapisuje i sveti Ivan u svojem evanđelju; „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Stoga je svaka naša crkvena zajednica, a na poseban način ona župna, pozvana živjeti svoje zajedništvo s Gospodinom te iz tog zajedništva navješćivati radosnu vijest spasenja svim ljudima.
Samim krštenjem dobili smo i poslanje navijestiti svim narodima radosnu vijest spasenja, bilo riječju ili primjerom, počevši od naše obitelji, društva, radne sredine, mjesta u kojem živimo, bilo to zgodno ili nezgodno.
Misijsko poslanje uključuje i svojevrsnu žrtvu izlaska iz vlastite komocije i uljuljanosti u tradicijsko življenje kršćanstva, gdje su prvi, a koji puta i jedini radnici u evangelizaciji župnik, redovnice i vjeroučitelji, dok su vjernici laici pasivni promatrači evangelizacijskog navještaja, odnosno neizravni podupiratelji evangelizacijskih projekata. Samim krštenjem dobili smo i poslanje navijestiti svim narodima radosnu vijest spasenja, bilo riječju ili primjerom, počevši od naše obitelji, društva, radne sredine, mjesta u kojem živimo, bilo to zgodno ili nezgodno. Poticaj za to nalazimo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: „Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.“ Iz tog citata proizlazi da će naše misijsko predanje biti ne samo drugima, nego i nama samima na blagoslov i spasenje ako budemo kadri živjeti svoj kršćanski poziv na način kako to Gospodin traži od nas.
Današnji evanđeoski odlomak govori nam po slici dvojice ambicioznih učenika o našoj nerijetkoj potrebi za ovozemaljskim ostvarenjima, pri čemu ona duhovna idu u drugi plan. Gotovo je nemoguće povjerovati da neposredno nakon Isusova trećeg navještaja muke, smrti i uskrsnuća Jakov i Ivan, bez imalo sućuti prema onomu što će se dogoditi s Gospodinom, na vrlo ambiciozan način traže od njega povlaštena mjesta ovozemaljske slave. Oni su toliko usredotočeni na sebe da ih i ne zanima što će o njima misliti druga desetorica učenika. U takvu stanju čovjek zarobljen u egoizam ima pred sobom samo želju za ostvarenjem svojih ciljeva i planova, dok Božji plan otkupljenja i njegova želja za spasenjem svih ljudi ne nailazi na otvorenost srca prema drugima. Možda i nismo dokraja svjesni činjenice da su naše crkvene zajednice postale rezervati preostalih kršćana, a da smo ulogu pastira koji traži zalutalu ovčicu te ulogu ribara ljudi posve zanemarili. „Sin Čovječji, koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“, poziva i nas danas na konkretne geste služenja u ponovnoj evangelizaciji onih koji su prestali vjerovati, onih koji nikada uistinu nisu prepoznali uskrslog Gospodina u našim zajednicama ili su odrasli u bezbožnu okruženju.
Dekret Drugoga vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve u svojem prvom retku ističe da je Crkva od Boga poslana svim narodima da bude „univerzalni sakrament spasenja“ te da u današnjim prilikama, iz kojih za čovječanstvo niče novi način života, ima neodloživ poziv za spašavanje i obnovu svega stvorenja u Kristu, da bi svi ljudi sazdali jednu obitelj i jedan Božji narod. Tadašnje prilike u ovome našem vremenu postale su još izazovnije budući da živimo u svijetu koji sve više odbacuje Boga, a ono suprotno njegovim zakonima proglašava kao istinu i načelo života.
Već duže vrijeme prigodom sprovodnih obreda, dok okupljenu zajednicu pozivam da u kratkoj šutnji od pokojnika zamole oproštenje te mu u srcu oproste ako je još koja zamjerka između njih ostala, i sam od pokojnika zamolim oproštenje ako nisam kao svećenik u dovoljnoj mjeri poradio na njegovu spasenju. To mi bude uvijek novi poticaj da s većim predanjem idem prema zalutalom dijelu stada te lovim iz besmisla života one koji tonu u crnilu grijeha, ne čekajući da oni k meni dođu, nego tražeći ih na marginama izgubljenosti i spasenja.
Isus je pobijedio ovaj svijet po poslušnosti Ocu, predanjem svojeg života iz ljubavi za spas grešnika. Odvažimo se i mi, draga braćo i sestre, potrošiti svoj život u služenju drugima, dajući na taj način svjedočanstvo neprolazne ljubavi, da bi u kraljevstvu nebeskom mogli primiti zasluženu nagradu!
Marijo, zaručnice Duha Svetoga i zvijezdo nove evangelizacije, isprosi nam novi žar srca ognjem Duha Svetoga i odlučnost u hodu prema drugima! Amen!
Posjetite stranicu www.misije.hr i pratite aktivnosti Papinskih misijskih djela u RH na društvenim mrežama: www.facebook.com/missioHR i www.instagram.com/misije.hr. Za sve dodatne informacije slobodno se javite na telefon: 01/ 56 35 055 ili e-adresu: missio.croatia@misije.hr