Prije tri desetljeća – u ožujku 1994. – zatvoren je najveći zloglasni logor u Hercegovini, onaj u Jablanici uz rijeku Neretvu, kroz koji je prošlo više od tri stotine Hrvata. Zatočeništvo, mučenje, patnju i bol mjesecima je prolazilo i sedamdesetak djece, a usred ratnoga vihora i tragedije bila su i dvojica tadašnjih dječaka iz Doljana – David Marjanović i Pero Miličević. Unatoč okrutnosti rata i logora kroz koji su prošli, ta su ih iskustva oblikovala u svećenike kakvi su danas. David Marjanović na službi je u Dubrovačkoj biskupiji, a Pero Miličević župnik Cima i župni upravitelj Ilića u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, prenosi Glas Koncila.

Bog nam je davao snage

Pero Miličević kao sedmogodišnjak je u jednom danu izgubio osam članova uže obitelji, među kojima i oca, a svoj put od logora do oltara mladi svećenik odlučio je podijeliti za Glas Koncila i posvjedočiti kako se u boli može pronaći snaga za oprost, iako svjedoči da nije lako govoriti o ratu, prošlosti i onomu kroz što je prošao osobno, ali i cijeli hrvatski narod početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini.

Rat je suprotnost ljubavi, mnogima je donio nevolje, patnje i boli, no ne smijemo forsirati zlo, nego ga dapače trebamo ništiti svojom dobrotom, poniznošću, jednostavnošću, vjerom u Boga, vjerom u život vječni. Pokažimo se ljudima, pokažimo se kršćanima.

Dolazi iz mnogočlane katoličke obitelji, koja je živjela u Doljanima, selu kod Jablanice. U obitelji je bilo devetero djece, on je s bratom blizancem Marinkom najmlađe dijete, rođen u lipnju 1986. godine. Svake su večeri molili krunicu, redovito išli na misu i primali sakramente. Sve se doimalo normalnim do početka rata koji je donio nevolju, patnju i bol. “Godine 1993., 28. srpnja, muslimani su napali moje rodno selo Doljane. Toga je dana ubijeno 39 Hrvata, a među njima je stradalo osmero bližih članova moje obitelji: moj otac Andrija, Pero, Ivica i Jure Soldo, trojica sinova moje tete Kate, tetka Pava Stipanović, mamina ujna Ruža Čolić te Slavko, sin mojega strica Jure.”

“U tim preteškim trenutcima vjera – koja je oduvijek u našoj obitelji bila važna – hranila nas je i jačila. Bog nam je davao snage ići dalje, osobito mojoj majci Ruži da odgaja devetero djece, s obzirom na to da je u svojoj 44. godini postala udovica.”

Doznao sam tko je ubio mojega oca, ali ne mogu živjeti od osvete.

No tu nije završila surovost rata. Pero je toga dana nakon gubitka najbližih zajedno s majkom i petero braće i sestara odveden u logor Muzej Jablanica, gdje su bili zatvoreni i druga djeca, starci, žene, muškarci i vojnici. Najmlađi logoraš bilo je djetešce od 28 dana, a kroz njega je prošlo i sedamdesetak djece mlađe od 14 godina, među kojima i naš sugovornik Pero Miličević. Logoraši su bili smješteni u prostorijama muzeja, hranu su dobivali dva puta, i to čaj i “ratni kruh”, koji se rezao na 12 kriški, te leću i rižu. “U tom smo logoru bili zarobljeni i zatočeni sedam mjeseci. To je mjesto bilo poznato i kao muzej, gdje su se nalazile Titine slike kada je posjetio Jablanicu. Nama to nije bilo mjesto oslobođenja, nego mjesto zatočeništva. Prošli smo sedam mjeseci torture”, govori svećenik Miličević, koji je u logoru bio sve do 1. ožujka 1994., kada su pušteni i razmijenjeni te su došli u Mostar i nastanili se na području župe sv. Ivana, gdje je bio ministrant i župni animator.

Suzama vratio unutrašnju snagu

Ne zadržavajući se pretjerano na detaljima sedmomjesečnoga logoraškoga života, ipak kaže na koji ga je način oblikovalo to iskustvo: “Sve nas koji smo prošli logor Muzej Jablanica – pogotovo djeca i žene koje su doživjele trpljenje i patnju te vojnici koji su bili mučeni – oblikovalo nas je da budemo svjesni da je naš život krhak, da je naš život u Božjim rukama i da trebamo prihvatiti da smo na ovom svijetu ne da bismo mrzili, nego da bismo pomagali i opraštali drugima. Mnogi se sjećaju da smo u muzeju svaku večer molili krunicu, vjera nas je držala kroz tih sedam mjeseci. Vodili smo se mišlju: ‘Ne samo da trebam preživjeti dan, nego trebam živjeti u vjeri taj dan.’ To nas je malo-pomalo izgrađivalo, a u mojem slučaju vjerojatno i utjecalo na rađanje klice mojega svećeničkoga poziva. Naime, vjerujem da je moje zvanje rođeno i u mojoj obitelji, ali i uz sve ono što se događalo tijekom rata. Sve sam to prepoznao kao Božji plan za moj život. On je postavio planove za moj život, a ja sam ispunjavao njegove planove u svojem životu”, rekao je Pero Miličević.

Osveta i mržnja dotiču osobu koja mrzi, a oprost donosi širu dimenziju, on pomiruje, daje čovjeku drugu i novu šansu, on daje i meni priliku živjeti. To je bitna karakteristika oprosta.

Tek dvadeset godina nakon izlaska iz logora, 2014. godine, kada je već postao svećenik, odlučio se vratiti na mjesto gdje je doživio patnju i bol, u logor Muzej Jablanica. Od tada je počeo slobodnije govoriti o boravku u logoru. I lani je ponovno posjetio logor te o tom iskustvu kaže: “Teško je vratiti se na mjesto gdje je čovjek doživio bol, no morao sam spoznati težinu boli, ali i istrpjeti tu bol da bih pomogao drugima. Logor Muzej Jablanica za mene i druge logoraše pojam je zla, onoga što se loše dogodilo, ali bio sam svjestan da to zlo trebam pobijediti. To je ono što me 2014. godine vuklo na to mjesto. Nisam želio ostati osoba koja trpi, koja nosi tu bol, nego sam odlučio poći onamo. Isplakao sam se i tim suzama vratio vlastiti mir, svoju unutrašnju snagu da mogu poći dalje. To je bilo emocionalno vraćanje sebi, ali i trenutak pomirenja s Bogom i bližnjima. To je prijelomni događaj koji me od zamjeranja drugima doveo do svijesti da trebam oprostiti. Čovjek može naštetiti čovjeku, učiniti zlo drugomu, ali svi smo pozvani biti slični Bogu. Isus nam i u samom Očenašu kaže: ‘Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ To me vodilo i osjetio sam pomirenje – prema sebi, ali i prema onima koji su zlo učinili. Shvatio sam da nema ništa od osvete.”

Srce koje se otvara praštanju

Iz njegovih riječi proizlazi naviještanje dobra, poziv na pomirenje i oprost, a ne zvuk osvete. Susret s Božjom ljubavlju u njemu je donio promjenu srca koje se otvara praštanju. “S obzirom na to da sam svećenik i da se susrećem s velikim brojem ljudi, doznao sam tko je ubio mojega oca, ali ne mogu živjeti od osvete. Kao svećenik pozvan sam naviještati mir, oproštenje, ljubav. Svjestan sam da čovjek ne može pobijediti zlo bez Boga i zato sam kao svećenik uvijek upućen na to da Boga stavljam na prvo mjesto. Bog mi je dao snagu, bez njegove pomoći i snage ne bih mogao ništa, ne bih mogao ni oprostiti ni nastaviti dalje”, govori svećenik Miličević o velikoj pouci koju je bol donijela u njegov život.

Svjestan sam da čovjek ne može pobijediti zlo bez Boga i zato sam kao svećenik uvijek upućen na to da Boga stavljam na prvo mjesto.

Svjedočeći kako kao svećenik u ispovjedaonici susreće mnoge osobe koje dolaze da bi se pomirile s Bogom, ali još uvijek im je teško oprostiti ratne strahote, kaže: “Ljubav zaboravlja, ali se ljubav ne zaboravlja. Ne smijemo zaboraviti da ljudi drugima čine dobro, to znači ljubav se ne zaboravlja. Mnogi su ljudi iskazali ljubav prema nama, sada mi ne smijemo zaboraviti tu ljubav, nego tu ljubav koju smo primili treba pokazivati drugima. Rat je suprotnost ljubavi, mnogima je donio nevolje, patnje i boli, no ne smijemo forsirati zlo, nego ga dapače trebamo ništiti svojom dobrotom, poniznošću, jednostavnošću, vjerom u Boga, vjerom u život vječni. Pokažimo se ljudima, pokažimo se kršćanima, na taj način pokažimo i dokažimo da se rat ne isplati, a da se mir uvijek isplati, da se uvijek isplati biti onaj koji ljubi”, svjedoči naš sugovornik Miličević.