Otkrivanju spomenika u njezinu čast prethodilo je svečano misno slavlje u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Varšavi. Misno slavlje predvodio je krakovski nadbiskup kardinal Grzegorz Ryś, u zajedništvu s varšavskim nadbiskupom Adrianom Galbasom.

Među brojnim vjernicima bila je i Ewa Machaj-Antosiewicz, jedna od djece koju je Stanisława Leszczyńska porodila u koncentracijskom logoru, donosi Catholic exchange.

Kardinal Ryś istaknuo je kako „nakon rata nije željela govoriti o logoru jer nije htjela poticati mržnju prema Nijemcima. A kada je govorila o ljudima koje je ondje susrela, promatrala ih je više kao žrtve sustava nego kao njegove izvršitelje”.

Kardinal je naglasio da je Leszczyńska bila potpuno svjesna kako spašava živote koji su već sljedećega dana mogli biti oduzeti – ubojstvom ili u plinskoj komori.

Stanisława Leszczyńska / Foto: Wikimedia Commons

Uhićenje

Nakon njemačke invazije na Poljsku obitelj Leszczyński uključila se u tajno pomaganje židovskim obiteljima u susjedstvu. Muški članovi obitelji bili su i pripadnici Nacionalnih oružanih snaga (NSZ). Nakon jedne dojave cijela je obitelj uhićena u veljači 1943. godine. Stanisława i njezina kći, nakon brutalnih ispitivanja i mučenja, deportirane su u Auschwitz-Birkenau.

Imala je iznimnu sreću što je uspjela pribaviti, a još važnije i prokrijumčariti u logor, svoju potvrdu o primaljskoj kvalifikaciji.

Prema riječima povjesničara dr. Roberta Derewende, „Nijemci su vrlo dobro znali da Poljaci pomažu Židovima. Zato su objavili najstrože kazne za svakoga Poljaka koji je imao bilo kakav kontakt sa Židovima, nije ih prijavio ili im je na bilo koji način pokušao pomoći. Za vrijeme njemačke okupacije za takva je djela bila propisana smrtna kazna, a unatoč tomu mnogi su Poljaci ipak pomagali Židovima.“

Sve do 1943. godine svako dijete rođeno u njemačkom koncentracijskom logoru bilo je odmah ubijeno, najčešće utapanjem u bačvi.

Od 1943. ubijana su samo židovska novorođenčad, dok su ostala djeca bila podvrgavana medicinskim pokusima ili, ako su imala tzv. nordijske značajke, poput plave kose i plavih očiju, oduzimana majkama i predavana njemačkim obiteljima.

Po dolasku u logor Stanisława i njezina kći raspoređene su na najteže fizičke poslove. Svakoga dana izvođene su izvan logorskih vrata kako bi kopale jarke i prenosile glinu. Iscrpljujući robovski rad iz dana u dan oduzimao im je snagu. Posvuda oko njih ležala su tijela žena koje su već podlegle potpunoj iscrpljenosti.

Sabirni logor Auschwitz / Foto: Dario Zürchauer

Ipak, nakon samo nekoliko dana dogodilo se čudo za koje su molile. U rodilišnom bloku logorske su vlasti očajnički tražile nekoga tko posjeduje barem osnovno medicinsko znanje. Za Stanisławu je to bila jedinstvena prilika – ne samo za spas vlastitoga života i života svoje kćeri, nego i za povratak pozivu koji je toliko voljela.

„U početku sam radila sama. U teškim slučajevima, kada je bila potrebna pomoć liječnika specijalista, morala sam se snalaziti sama. Njemački logorski liječnici Rhode, Koenig i Mengele nisu se mogli poniziti liječeći ne-Nijemce, pa nisam imala pravo tražiti njihovu pomoć. Kasnije mi je nekoliko puta pomogla liječnica Janina Węgierska, koja je radila u drugom baraku i bila potpuno predana svojim pacijenticama.“ (Izvješće primalje iz Auschwitza)

Rodilište u paklu

Logorski blok bio je mjesto neprekidnih zaraza, smrada i nametnika. Vrviо je štakorima velikima poput mačaka, koji su grizli uši, nosove, prste i pete teško bolesnih žena, toliko iznemoglih da se nisu mogle ni pomaknuti. Kad god je bilo moguće, Stanisława ih je tjerala, izmjenjujući se u tome sa ženom zaduženom za noćno dežurstvo. Čak su i žene koje su se oporavljale pomagale, odvajajući dio svojih rijetkih sati sna kako bi držale glodavce podalje.

Nametnike je privlačio miris tijela žena koje se nisu imale mogućnosti oprati ni promijeniti odjeću.

Primalja je sama morala osigurati vodu potrebnu za pranje majki i novorođenčadi. Donijeti samo jednu kantu vode trajalo je dvadeset minuta. Djecu je porađala na ciglenom dimovodnom kanalu koji se protezao dužinom barake; budući da se grijao tek nekoliko puta godišnje, zimi su sa stropa visjele ledenice. Umjesto sterilnih plahti imala je samo prljavu deku prepunu ušiju.

Prkosna primalja

Naredbe su bile jasne: svako novorođenče trebalo je odmah nakon rođenja utopiti u bačvi. Budući da je dobro govorila njemački, Stanisława je dr. Mengeleu jasno dala do znanja da „neće ubiti nijedno dijete“. I

sprva Nijemac nije mogao vjerovati da se netko usuđuje suprotstaviti mu; naposljetku, svi oko njega drhtali su već pri samom pogledu na njega.

„Što?“ – upitao je povisujući glas. „Morate odmah ubiti svu novorođenu djecu. Razumijete li?“

Ona je podignula glavu i pogledala ga ravno u oči.

„Ne, nikada“, odgovorila je.

Djeca se ne smiju ubijati!

Utjecanje Blaženoj Djevici Mariji

Prije svakog poroda Stanisława je molila za zdravlje djece i njihovih majki, a nakon njihova rođenja krstila ih je i povjeravala Božjoj skrbi. Kada bi se – suvremenim riječnikom rečeno – pojavile komplikacije, nije se Blaženoj Djevici Mariji obraćala molbom, nego gotovo kao zapovjednim pozivom za pomoć:

Dođi, makar i u jednoj papuči!

I doista, pomoć bi uvijek stigla!

Koncentracijski logor u Auschwitzu / Foto: Pixabay

Jednom je prilikom logorski liječnik dr. Josef Mengele zatražio podatke o smrtnosti majki i novorođenčadi. Kada mu je Stanisława predočila brojke, odbio je povjerovati u njih. „Napomenuo je da se čak ni najuzornije vođene njemačke sveučilišne klinike ne mogu pohvaliti takvim uspjehom“, prisjetila se kasnije. „U njegovim očima vidjela sam samo bijes i mržnju.“

Od približno tri tisuće poroda kojima je prisustvovala, nijedna majka i nijedno dijete nisu umrli tijekom poroda.

Oko pet stotina djece odvedeno je kako bi bila podvrgnuta germanizaciji. Nakon oslobođenja logora samo je tridesetak novorođenčadi preživjelo uz svoje majke. Posljednje dijete porodila je upravo na dan kada su Nijemci bježali pred napredovanjem sovjetske vojske.

Takav uspjeh nisu mogli postići ni liječnici Trećeg Reicha, a ostaje nenadmašen i u odnosu na suvremena rodilišta. Još je nevjerojatnije da su mnoge žene o kojima je skrbila govorile kako su tijekom poroda osjećale malo ili nimalo boli, premda su gotovo sve rađale bez ikakvih lijekova.

Službenica Božja

Nakon rata nastavila je raditi kao primalja u Łódźu, gradu povezanom s velikim poljskim svecima sv. Faustinom Kowalskom i sv. Maksimilijanom Kolbeom.

Preminula je od raka 1974. godine. U posljednjem stadiju svoje bolesti ustrajno je odbijala uzimati lijekove protiv bolova. Na njezinu je sprovodu sudjelovalo na tisuće ljudi.

Kada je papa sv. Ivan Pavao II. 1987. godine posjetio Łódź, rekao je da je Stanisława Leszczyńska primjer kršćanskog herojstva.

Ona je također primjer izvanrednog načina života, obilježenog pouzdanjem u Boga, nadom i spokojem. Vidjela je dobrotu ondje gdje mnogi ne bi imali hrabrosti ni tražiti je.

Početkom 1990-ih Katolička je Crkva službeno otvorila postupak za proglašenje svetom Stanisławe Leszczyńske, dodijelivši joj naslov „službenica Božja“.