Ja sam alkoholičar. Priznati samome sebi tu činjenicu, a što je prvi korak na putu ozdravljenja, nije mi bilo nimalo lako. Morao sam mnogo pretrpjeti i povrijediti mnoge ljude da bih se nakon godina pijančevanja mogao pogledati u ogledalo i samom sebi otvoreno u lice reći: “Da, bolestan sam. Ja sam alkoholičar.” Danas znam da mi je Bog dao snagu podići se s dna. Posljednjih šest godina sam trijezan i zahvaljujući Božjoj milosti ustrajem u čistoći. Život na zemlji neprestana je borba, neprekidno obraćanje, zato nikada ne mogu reći da sam se riješio svog problema jednom za svagda. Bilo bi to nepošteno i oholo. Zato svakodnevno ujutro molim Isusa za trijeznost i čistoću.

Život na zemlji neprestana je borba, neprekidno obraćanje, zato nikada ne mogu reći da sam se riješio svog problema jednom za svagda.

U mojoj je obitelji alkoholizam veliki problem. Otac je pio. Vidio sam najedanput koliko njegovo opijanje šteti našoj obitelji i kako to teško podnosi moja mama. Znao sam da u alkoholu nema ništa dobro. Govorio sam sâm sebi da nikad neću za njim posegnuti.

Moram biti pošten i reći da je kod kuće bilo mnogo toga dobrog. Kad sam bio dijete, roditelji su svakog dana molili sa mnom i mojim dvjema sestrama, prije počinka uvijek bi nam na čelu stavljali križić. Tata nam je čitao bajke i Bibliju, onu za djecu, sa slikama i pitanjima. Roditelji su se brinuli da idemo u crkvu, osobito mama. Zahvaljujući njoj išao sam i na krunicu i na Križni put. Naravno, kada sam poodrastao, nije mi se to pretjerano sviđalo, nije mi se uvijek dalo. Sjećam se, za ljetnih praznika, djeca poznanika nedjeljom nisu morala ići na misu. Ta “bili su na odmoru”! Ni meni se nije dalo, no mama je bila neumoljiva. Naposljetku sam išao. Ponekad bi me bilo stid pred prijateljima priznati da sam bio u crkvi, jer većina njih nije išla. Kad bi slučajno, vraćajući se s krunice, susreo koga od njih počeo bih se odmah ispričavati i opravdavati kako me mama tjera ići… Jednostavno, zatajio bih Krista.

Ponekad bi me bilo stid pred prijateljima priznati da sam bio u crkvi, jer većina njih nije išla. Kad bi slučajno, vraćajući se s krunice, susreo koga od njih počeo bih se odmah ispričavati i opravdavati kako me mama tjera ići.

Kad sam počeo piti, malo po malo, prestao sam ići u crkvu i sve više sam se udaljavao od Boga. Čak ni na nedjeljnu misu nisam išao. Danas kad se sjetim tog vremena, zahvaljujem dragom Bogu na roditeljima koji su dali dobar temelj mom vjerskom životu. Onako iz radoznalosti i zbog društva počeo sam najprije piti vino. Isprva sam bio vrlo oprezan. Obično bih popio samo nekoliko gutljaja, zbog kojih nisam mogao ni osjetiti štetnost alkohola. Zatim sam krenuo na nogometne utakmice. Bila je to odlična prilika za popiti malo vina.

Kad sam počeo piti, malo po malo, prestao sam ići u crkvu i sve više sam se udaljavao od Boga.

Dana 5. ožujka 1997., prvi sam se put napio do besvijesti. Pamtim datum jer do danas kod kuće čuvam neiskorištenu ulaznicu za utakmicu na koju me nisu pustili jer sam bio pijan. Bila je srijeda. Počelo je bezazleno: prijatelji su me počastili vinom koje mi je stvarno prijalo. Popio sam ga naiskap. Ne znam koliko sam još popio nakon toga, no efekt je bio snažan. Potpuno sam izgubio svijest, spustila mi se “roleta” po prvi, no nažalost, ne i posljednji put u životu… Došao sam k sebi tek drugi dan. Imao sam na licu i ranu koju sam zaradio padom. Čini se da sam pao iz tramvaja u centru Katowica, točno na lice. Na utakmicu me nisu pustili… Bio sam previše pijan. Zalegao sam pod neko drvo u blizini ulaza na stadion sav prekriven vlastitom bljuvotinom. A onda mi se netko smilovao i prenio me (moje beživotno tijelo) na parkiralište i ostavio između auta kako me ne bi pokupila policija u stanicu na triježnjenje… Povraćao sam još u tramvaju i po putu kući. Neki dečki iz naselja doveli su me doma.

A onda mi se netko smilovao i prenio me (moje beživotno tijelo) na parkiralište i ostavio između auta kako me ne bi pokupila policija u stanicu na triježnjenje

Bio je to početak mog života pijanice. Imao sam tada 15 godina… Nažalost, nisam izvukao pouku iz prve mučne lekcije i nakon dva tjedna ponovno sam se napio. Moja ovisnost o alkoholu postajala je sve veća. Jednostavno mi je bio ukusan. S vremenom porasla je i otpornost na alkohol. Da bih se opio bilo je potrebno puno više alkohola. Tražio sam priliku za piti, a nakon nekog vremena više nisam tražio povoda… Postupno se i život počeo vrtjeti oko alkohola, počeo sam zanemarivati svoje obveze i hobije. U rujnu 1998., mama je u Licheńu potpisala doživotno odricanje od alkohola. Učinila je to najviše misleći na mog tatu, a s vremenom se ta nakana ticala i mene. Naravno, tada oko toga uopće nisam dizao “frku”, dapače, bilo mi je sve to smiješno.

Bio je to početak mog života pijanice. Imao sam tada 15 godinA.

Još jedna negativna posljedice mog pića bila je agresija. U ožujku 1999., obitelj je doživjela strašan šok jer su me priveli u policiju zbog tuče s nekim Arapima. Prvo smo pili u pivnici u kvartu, a nakon nekog vremena zaputili se u diskoteku u studentskom naselju. I ondje je sve počelo, bez ikakvog posebnog razloga. I sâm sam se iznenadio svojom reakcijom jer nikada ranije nikoga nisam tukao. Po prirodi sam bio miran. No, kad bih popio kao da me obuzimalo neko ludilo (kad se danas toga sjetim, sav se naježim). Dohvatio sam se remena i počeo tući jednog od tih tipova, najviše kopčom po cijelom tijelu, a kada sam ga srušio na pod svom snagom sam ga udarao nogama po glavi… Strašno…

No, kad bih popio kao da me obuzimalo neko ludilo (kad se danas toga sjetim, sav se naježim). Dohvatio sam se remena i počeo tući jednog od tih tipova, najviše kopčom po cijelom tijelu, a kada sam ga srušio na pod svom snagom sam ga udarao nogama po glavi.

Uhapsili su me na putu kući. Morao sam leći na zemlju, a u glavu su mi uperili puščanu cijev. Odveli su me u postaju na triježnjenje. Ujutro kad sam se otrijeznio rekao sam da želim ići kući. Ostadoh u čudu, shvativši da to nije bio loš san, već stvarnost. Roditelji i sestre teško su to doživjeli, za razliku od mene. Kad sam prvi put nakon toga došao na trg do prijatelja, šepurio sam se kao puran. O svemu je pisalo u lokalnim novinama… Osjećao sam se kao junak. Moglo bi se reći da sam pozitivno gledao svoje “vatreno krštenje”… Nažalost, nisam izvukao nikakvu pouku iz tog događaja. Pio sam i dalje, i nisam htio priznati da me alkohol vuče ka samom dnu.

Na njegovu pogrebu bio sam, naravno, pijan. Nisam to mogao podnijeti trijezan… Ispunio me gnjev, a s druge strane tjeskoba… Padao sam sve dublje

Bližio se moj 18. rođendan. Kako bih skupio novac za tulum, morao sam založiti bicikl kod prijatelja. Novac sam dan uoči rođendana propio. Na putu kući, pijani “ko letve”, jedan od mojih prijatelja se, onako, nesvjestan svojih postupaka,  objesio o drvo… Na njegovu pogrebu bio sam, naravno, pijan. Nisam to mogao podnijeti trijezan… Ispunio me gnjev, a s druge strane tjeskoba… Padao sam sve dublje…Na jednom tulumu kod prijateljica u stanu htio sam si dokazati kako sa mnom i ne stoji tako loše i da se mogu kontrolirati u piću. Kupio sam bocu votke za sebe i dvije prijateljice. Odlučio sam da se neću napiti. Nažalost, nije bilo kako sam zamislio. Prvu votku popio sam naiskap da bih se bolje osjećao i malo opustio. Osjetio sam zatim neodoljivu potrebu za pićem… Nakon nekoliko čaša osjećao sam se toliko siguran u sebe, činilo mi se da sve imam pod kontrolom… No, bio je to prvi čavao u mrtvački sanduk…

Ošamario sam djevojku s kojom sam došao jer sam mislio kako mi je sakrila votku, a istina je bila da sam zapravo sam popio cijelu bocu.

Nisam se ni okrenuo, a bio sam pijan k’o svinja. Ošamario sam djevojku s kojom sam došao jer sam mislio kako mi je sakrila votku, a istina je bila da sam zapravo sam popio cijelu bocu. Prijatelj je odmah priskočio i stavio led na obraz kako bi smanjio oteklinu od mog udarca. Bio sam tako pijan da sam samo teturao, a umjesto zjenica vidjele su se samo bjeloočnice. Prijatelji su htjeli zvati hitnu… No  to nije bilo sve… Onako pijan pomokrio sam se u gaće… Kad sam se drugi dan probudio i kad sam čuo što sam sve priredio, ne moram vam ni opisati kako sam se osjećao. Ne da se to riječima opisati…. Ništa, već si skratit muke i stati životu na kraj.

(…) Nakon sljedećeg pada mama me je uspjela nagovoriti da odem na pregled na Odjel za ovisnost. Ona je već dugo bila svjesna da je sa mnom iz dana u dan gore. Tražila je podatke o alkoholizmu i mogućnostima liječenja. Znala je komu se može obratiti za pomoć. Sjećam se kako su mi dali riješiti neki test. Lako je zaključiti da su rezultati potvrdili da sam alkoholičar. No, bio sam samo taj jedan put. Zatim sam išao raznim psiholozima koji mi baš i nisu pomogli. Umirem od smijeha kad se sjetim kako sam se s jednom psihologinjom “dogovorio” da ću, s obzirom da ne mogu prestati piti u potpunosti, piti samo vikendom, a preko tjedna apstinirati. Ne treba ni spominjati da od toga nije bilo ništa. Jednom je mama zamolila da odemo na susret AA (anonimnih alkoholičara, op. prev.). Prije ulaska porazgovarala je s članom zajednice koji nas je obavijestio da je to susret zatvorenog tipa i da bi za mene bilo bolje ići na onaj otvorenog. Tako ni od toga ništa nije bilo, a ja sam samo zaključio kako to nije mjesto za mene.

Sjećam se samo kako sam s neviđenim bijesom cipelario nekog čovjeka kojeg sam I prije srušio na zemlju na nekoj autobusnoj stanici. Na licu mjesta me pokupila policija, drugi put u životu. Ponovno u ćeliji za otrježnjenje

(…) Na Majčin dan bio sam pozvan na “oproštajku” kod prijatelja koji je išao u vojsku. Poklonio sam mami cvijet, čestitao joj i rekao da idem na tulum. Mama je imala loš predosjećaj… Molila me da ne idem jer se nikad, upravo nikad s tuluma nisam vratio trijezan. Ja sam je uvjeravao da će ovaj put biti drugačije, i konačno, ostao pri svome. Nažalost… Mama je bila u pravu… Opio sam se do besvijesti. Sjećam se samo kako sam s neviđenim bijesom cipelario nekog čovjeka kojeg sam I prije srušio na zemlju na nekoj autobusnoj stanici. Na licu mjesta me pokupila policija, drugi put u životu. Ponovno u ćeliji za otrježnjenje… Drugog dana, na hodniku postaje, vidio sam prijatelja s kojim sam bio na oproštajci. Njegova odjeća bila je sva prekrivena krvlju onog čovjeka sa stanice… Kada sam ga ugledao, prestravio sam se… Osjećao sam da bi ovo moglo i za mene značiti zlo: znao sam da u ovom trenutku moj život može krenuti u potpuno drugom smjeru, da bih u trenu, u svojoj devetnaestoj godini, mogao završiti u zatvoru. Na policiji sam saznao da je čovjek kojeg smo pretukli izgubio vid na jednom oku. Osjećao sam kako mi život klizi iz ruku… Na svoju sreću i ovaj put sam izbjegao zatvorsku kaznu. Čovjek nije podigao optužnicu.  Dobio sam samo uvjetnu i pušten sam kući. Kad sam, na putu kući sreo tatu, rekao mi je da ne zna hoću li majku zateći živu koliko ju je ovo uzrujalo (nedavno je preživjela moždani udar, pa je trebalo izbjegavati stres…).

(…) Takav sam bio čovjek. Manjkalo mi je poniznosti, nisam znao izvući pouke iz svojih postupaka. Bio sam potpuno smožden. Razmišljao sam o smrti. Osjećao sam da moj život nema smisla. (…) Bio sam svjestan da cijelo vrijeme hodam nad ponorom i da se poigravam sa životom. Bio je to začarani krug, bezizlazna situacija…

Na blagdan sv. Andrije, 2003. godine, slomio sam nogu. Naravno, bio sam pijan. Do danas ne znam kako se to dogodilo… Kratko nakon što mi je stavljen gips, u nedjelju rano ujutro, onako na štakama, uputio sam se u kafić. Bio sam vrlo zadovoljan jer tri mjeseca nisam morao ići na posao. Na bolovanju sam znao piti puno i često… Pa ipak… dogodilo se, konačno, nešto što je zauvijek promijenilo moj život. Bilo je to za vrijeme jedne noćne more, jedne od mnogih besanih noći punih straha, grižnje savjesti, osjećaja besmisla i velike tjeskobe. Ležao sam tako slomljene noge u krevetu. Iznenada, dobio sam proljev, ruke su mi se tresle, mišići grčili… Mislio sam da ću dobiti srčani ili moždani udar… Strašno sam se znojio i ruke su mi trnule… Činilo mi se da mi nema spasa. Za mene nije bilo nade… Ima tome već neko vrijeme kako sam, da bih zaspao, morao popiti alkohola, a taj dan nisam popio ništa. Bilo je pola noći. U sobi upaljeno svjetlo jer sam se bojao mraka.

Bilo je to za vrijeme jedne noćne more, jedne od mnogih besanih noći punih straha, grižnje savjesti, osjećaja besmisla i velike tjeskobe. Ležao sam tako slomljene noge u krevetu.

Moja mi je mlađa sestra taj dan dala Ljubite jedni druge! da prolistam. Jako me to nasmijalo…. Budući da ionako nisam moga spavati počeo sam ga prelistavati… Nailazio sam na svjedočanstva ljudi koji su u životu susreli Boga. Pisali su kako im je On promijenio život. Pomislio sam: “Blago njima!” Tada se časopis okrenuo na stranicu na kojoj je bila slika Milosrdnog Isusa s potpisom »Isuse, ja se uzdam u Tebe!” Počeo sam čitati članak “Razgovor milosrdnog Boga s grešnom dušom”. Već prva rečenica: “Ne boj se, dušo grješna, svoga Spasitelja; prvi ti prilazim, jer znam da se sama nisi u stanju podići k meni”, izazvala je u meni nešto nesvakidašnje, čudesno, što riječima ne znam opisati. “Ne bježi, dijete, od Oca svoga, već uđi u razgovor, licem u lice, sa svojim Bogom milosrđa koji ti sam želi reći riječi praštanja i obasuti te svojim milostima. O, kako mi je draga tvoja duša. Upisao sam te u svoje dlanove, i urezana si dubokom ranom u moje srce.” (Dn 1485) Bilo je to tako upućeno meni, kao da se cijeli razgovor vodio ovdje i sada. Riječi koje sam čitao duboko su me pogađale. Osjećao sam neobičan mir i blaženstvo. Nešto se u meni prelomilo.

Riječi koje sam čitao duboko su me pogađale. Osjećao sam neobičan mir i blaženstvo. Nešto se u meni prelomilo.

Nisam bio ni svjestan suza koje su tekle niz moje obraze. Plakao sam kao nikad do tada. Plakao sam i nisam mogao suspregnuti suze. Riječi koje je govorila duša iz dijaloga bile su moje riječi: “Gospodine, slušam Tvoj glas koji me zove da se obratim sa svoga zlog puta. Ali nemam ni snage, ni hrabrosti.” Na to mi Isus reče: “Ja sam tvoja jakost, ja ću ti dati snage za borbu.” Sjedio sam tako potpuno bespomoćan, nisam znao živjeti, a ono, Isus Svemogući mi govori da je on izvor jakosti i snage. I dalje duša govori: “Gospodine, znam da si svet i bojim se Tebe.” Na te riječi Isus odgovara: “Zašto se bojiš, dijete moje, Boga milosrđa? Moja svetost me ne sprječava da budem milosrdan. Pogledaj dušo, radi tebe sam ustanovio prijestolje milosrđa na zemlji, a to prijestolje je svetohranište. I iz tog prijestolja milosrđa želim se spustiti u tvoje srce. Vidi, nisam se okružio ni dvorjanima, ni stražom i možeš mi prići u svakom trenutku. U svako doba dana želim s tobom razgovarati i želim ti darivati milosti.” Na te riječi odgovorio sam, čitajući: “Gospodine, bojim se da mi nećeš moći oprostiti toliko puno grijeha. Moja me bijeda uznemiruje.” A Isus mi je odgovorio: 2Veće je moje milosrđe od bijede tvoje i cijeloga svijeta. Tko može izmjeriti moju dobrotu? Radi tebe sam se spustio s neba na zemlju, radi tebe dopustio da me razapnu na križ, radi tebe dopustio da kopljem probodu moje presveto srce i otvorio ti izvor milosrđa!” (Dn 1485).

Sjedio sam tako potpuno bespomoćan, nisam znao živjeti, a ono, Isus Svemogući mi govori da je on izvor jakosti i snage.

Jednostavno sam ostao bez riječi… Nisam uopće sumnjao da mi govori moj Gospodin pun ljubavi i milosrđa. Osjećao sam to, od glave od pete, da se sažalio nad mojom bijedom, kako bi me izbavio iz bijede i tame u kojoj sam živio. Rekao mi je da je za mene, za smeće kakvo sam ja, sišao s neba na zemlju i dao se pribiti na križ kako bi me spasio. Čudesno – upravo sam tada uzvjerovao. Povjerovao sam da Bog postoji i da je sve što sam čuo u crkvi ili na vjeronauku, istina. Bog nas sve ljubi, ne ljuti se na nas, već nam šalje Sina svog, Isusa Krista da nas otkupi i dadne novu priliku za život vječni. Nije to bajka za djecu ili priča za bake i djedove… Za mene nema nikakve sumnje…

Povjerovao sam da Bog postoji i da je sve što sam čuo u crkvi ili na vjeronauku, istina. Bog nas sve ljubi, ne ljuti se na nas, već nam šalje Sina svog, Isusa Krista da nas otkupi i dadne novu priliku za život vječni.

Bilo je to kao da je netko iznenada u meni upalio svjetlo. Bez pretjerivanja mogu reći da je to najvažniji trenutak mog života. Nakon te euforije i blaženstva jer je Bog dotaknuo moje srce, htio sam sve probuditi i reći im što se upravo dogodilo. Obrisao sam suze i osjetio sam kako moja duša treba ispovijed. Do tog trenutka stalno sam živio u stanju smrtnog grijeha, osjećao sam neizmjeran teret svojih zlih djela; bojao sam da ne umrem, jer bih istog trena završio u paklu. Jer, kako postoji Bog, tako bez sumnje postoji i đavao koji mrzi čovjeka i želi mu propast. Poželio sam čim prije pristupiti sakramentu pomirenja. Znao sam da to usred noći nije moguće.

Bilo je to kao da je netko iznenada u meni upalio svjetlo. Bez pretjerivanja mogu reći da je to najvažniji trenutak mog života.

Od tog trenutka više ništa nije bilo isto: bio sam pun nade, vjerovao sam da nije još sve izgubljeno i da moj život ima smisao i da ne treba biti kao do sada – vegetiranje i pad u ponor. Dobio sam potporu kojoj se nisam mogao nadati – Boga Svemogućeg. Otišao sam na ispovijed. Ispisao sam sve grijehe na list papira ne želeći štogod zaboraviti i znao da će Bog očistiti moju dušu. Poslije sam saznao da su riječi koje sam pročitao u tom časopisu uzete iz Dnevnika sv. Faustine koju je Bog izabrao kako bi svijetu objavio svoje milosrđe. Zapisivala je ona sve što joj je Bog govorio, između ostalog i ovaj dijalog (Dn 1485).

Najljepše od svega je to što moja sestra Monika, koja mi je dala Ljubite jedni druge!  živi samo zahvaljujući maminoj odluci da je rodi usprkos onome što su joj savjetovali liječnici i mnogi drugi “pametni” ljudi. Već prilikom mog poroda nastupile su velike komplikacije pa su mami decidirano rekli kako treća trudnoća ne dolazi u obzir. Bila je za nju ta treća trudnoća veliki rizik, govorili su joj da postoji vjerojatnost da će dijete biti bolesno. Bila je to 1982., i nije bilo takvih medicinskih dostignuća kao danas. Liječnici su joj savjetovali pobačaj! Čak je i otac, koji mi je sve to ispričao, bio pomalo rezerviran i nesiguran u cijeloj situaciji pa je mami znao reći da su možda liječnici u pravu. Mama je ostala pri svome i počeli su zajedno moliti za sretan ishod trudnoće. Bili su svjesni da sve može biti kako liječnici kažu, no sve su prepustili Božjoj volji. Isplatilo se. Bog je poslušao njihove molitve i pokazao da njemu ništa nije nemoguće. Rodila se Monika, zdrava. Liječnik je tvrdio kako je to čudo. I da nije bilo te vjere mojih roditelja, ne bi mi imao tko dati Ljubite jedni druge!

Liječnici su joj savjetovali pobačaj! Čak je i otac, koji mi je sve to ispričao, bio pomalo rezerviran i nesiguran u cijeloj situaciji pa je mami znao reći da su možda liječnici u pravu. Mama je ostala pri svome i počeli su zajedno moliti za sretan ishod trudnoće.

Nakon onog prijelomnog trenutka moj se život promijenio. Gospodin je otvorio moje oči i probudio moju savjest i zato su redovita ispovijed, molitva i sv. Pričest postali temelji mog života. Jednostavno ne mogu više drugačije, a najbolji dokaz za to je što osjećam neizmjernu bol i prazninu u duši kada počinim teški grijeh; sve izgubi svoj smisao i jedini je izlaz sjedinjenje i pomirenje s Gospodinom.

Što se tiče moje ovisnosti o alkoholu, još sam neko vrijeme imao poteškoća, dok konačno nisam upoznao neke ljude koji su mi pomogli.

Što se tiče moje ovisnosti o alkoholu, još sam neko vrijeme imao poteškoća, dok konačno nisam upoznao neke ljude koji su mi pomogli. Na susretu skupine AA sreo sam prijatelja iz kvarta koji već godinu dana nije pio. Bio mi je on živi dokaz da se može! Počeo sam dolaziti k sebi, ići na terapiju i susrete. Bilo je to vrijeme intenzivnog rada na sebi, na svojim bolesnim emocijama i ponašanju koje mi se uvuklo pod kožu dok sam pio, vrijeme buđenja, svijesti o vlastitoj vrijednosti, i sređivanja odnosa s drugim ljudima. Sve je počelo sjedati na svoje mjesto, čak i na polju čistoće. Konačno mi se ispunio jedan od mojih najvećih snova… Dana 19. srpnja 2008. sam se oženio. Sa svojom sam zaručnicom živio predbračnu čistoću, jer nam je oboma bilo jasno da Bog zna bolje što je za nas dobro. U travnju 2009., rodila se i malena Magdalena, plod naše ljubavi. Svjesni smo neizmjernog djelovanja Božjeg u našim životima, koji nam ukazuje na našu grešnost, ali istovremeno i svoju neizmjernu ljubav prema nama. Hvala Bogu!

Bartol
Ljubite jedni druge, X(2011), str. 45-50; prema Miłujcie się 2010.

prijevod s poljskog: Jelena Vuković
ulomci iz: sv. Faustina M. Kowalska, Milosrđe Božje u mojoj duši. Dnevnik, Svećenici Srca Isusova – dehonijanci, Zagreb 2016.

Svjedočanstvo preuzeto s portala Božje milosrđe.