Razbolio se moj prijatelj Marko u susjednoj župi. Jako smo se povezali kroz tu proteklu godinu, komunicirali smo svakodnevno i zajednički molili. A kad je nastupila njegova bolest, dobio sam na upravljanje i njegovu župu. Većinu vremena sam sve morao činiti sam, jer moj prijatelj svećenik to nije mogao. Za nedjeljne mise na ispomoć su nam dolazili svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova.

Kada smo svi mislili da se oporavio i da će početi normalno funkcionirati, prijatelj Marko je preminuo na dan svetog župnika Arškog.

Za mene je to bio jedan od velikih šokova.

Primio sam poziv i rekli su mi da je Marko pao i umro. Pokušavao sam se sabrati i obući, moji prijatelji su došli po mene, nisam plakao, jednostavno sam bio u šoku. Nazvao sam kancelara da ga obavijestim o Markovoj smrti.

Dolazak pred crkvu i susret s njegovim mrtvim tijelom bio je trenutak kad nisam znao kako stojim na nogama.

Tada me je zvao biskup i rekao mi je da bi bilo najbolje da ja obavijestim njegove roditelje, jer sam već povezan s njima. Nisam znao kako da im najlakše kažem da je njihov sin preminuo.

Pišem ove stvari jer su me one itekako potresle i učinile, vjerujem, čvršćim za mnoge stvari koje su se kasnije događale u mom životu. Organizirao sam čitav ukop i sve što je bilo potrebno, bio sam prilično sabran, sve je prošlo u najboljem redu, išao sam birati lijes, pripremio sam i odnio misnicu i sve što će obući na njega da ga pripreme za ukop.

Kad je sve prošlo, čekala su me dva vjenčanja, jedno je bilo istoga dana kad je bio Markov ukop. Tada mi je u pomoć za vjenčanje uskočio kolega, zahvalan sam mu, jer stvarno ne znam kako bih to izdržao. Četiri dana nakon Markove smrti bilo je vjenčanje u njegovoj župi. Ja sam ga vodio, ali ni sam ne znam kako sam to učinio.

Oko mene je bilo veselje, a u meni je bila velika tuga.

Tri tjedna nakon njegove smrti sam funkcionirao nekako, išao sam leći u krevet i jednako sam tako i ustajao. Nisam ništa spavao. Danas sam i dalje na službi u svojoj župi, školujem se i usavršavam i teološki i psihoterapijski da bih svoje teške dane preoblikovao u snagu za pomoć narodu kojemu u Božje ime služim.

I, dragi vjernici, dok od nas često očekujete da budemo savršeni ljudi, i imate pravo svoje sakramente i vjernička slavlja doživjeti na najljepši mogući način, pomolite se i za nas da nas ono što ne vidite ne slomi.

Bio sam čovjek kad mi je prijatelj preminuo, a pred drugima sam morao biti svećenik sa 100 % snage. Nisam stigao niti tugovati, već sam morao na vjenčanje mladenaca koji su živjeli za taj dan u životu. Mislio sam na njihov dan i to je na tren odgodilo moju tugu… A ona me je čekala u moja četiri zida kad je dan utihnuo.

Znam da Gospodin daje utjehu, ali i Isus je plakao za prijateljem. Nosimo jedni druge u molitvi, ona nam je najbolji štit dok se udari vjetra nižu jedan za drugim.

Nosimo jedni druge u molitvi

I nemojte nam biti suci. Ima dana kad nas nosi naš svećenički zanos, pogotovo onaj s početka našega svećeničkog puta, ali ima dana suhoće i tuge kada i mi vas trebamo, barem da zajedno sklopimo ruke i nastavimo hoditi prema Bogu koji se po nama neznatnima i u ovom trenutku odlučio proslaviti.

Slavonski Župnik
(podatci poznati redakciji)