Budi dio naše mreže

Porcijunkula je majka i glava Reda!

Gradnja sadašnje bazilike započela je 1569. upravo zbog toga što su fratri htjeli zaštititi malenu crkvicu koja kroz povijest vjerojatno ne bi ostala netaknuta. Sama crkvica se danas nalazi unutar velike trobrodne bazilike. Odiše jednostavnošću i poniznošću svetoga Franje. Unutrašnjost bazilike ukrašena je djelima brojnih poznatih autora iz različitih vremenskih razdoblja.

/ hk

Jedno od važnih franjevačkih mjesta koje je nemoguće izostaviti zasigurno je skromna crkvica svete Marije Anđeoske ili Porcijunkula – zacijelo najvažnije mjesto za sv. Franju Asiškog. Često se to mjesto spominje u Franjevačkim izvorima, a na proslavu toga franjevačkoga marijanskog blagdana prenosimo tekst s mrežne stranice Bogoslova Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o važnosti te crkvice za život sv. Franje.

Marija – Kraljica Anđela i zaštitnica franjevačkog reda

“Odanle (Rivotorta) se preselio na drugo mjesto koje se zove Porcijunkula. Tu se nalazila crkva Blažene Djevice Majke Božje koja je davno sagrađena. Onda je bila napuštena i nitko se za nju nije brinuo. Kad ju je svetac Božji ugledao tako ruševnu, bio je ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci, počeo je ondje trajno boraviti. Kad je popravljao spomenutu crkvu, bilo je to u trećoj godini njegova obraćenja.” (1 Cel, 21)

Spomenuto “izgaranje od pobožnosti” prema Blaženoj Djevici Mariji oduvijek je u tradiciji franjevačkog reda. Upravo marijanska pobožnost je zasigurno i danas jedan od važnijih elemenata franjevačke duhovnosti: tome su nam svjedoci sam Franjo, ali i prijateljica mu sv. Klara. Brojni franjevački mislioci i teolozi, kao naprimjer Ivan Duns Skot, bavili su se marijanskom duhovnošću i širenjem marijanske pobožnosti.

Sv. Franjo Asiški, freska / Foto: Filip Vukina

Dovoljno je spomenuti dogmu o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Teološko razlaganje i obrazloženje koje je dala Crkva pri proglašenju iste dogme utemeljeno je na spisima franjevca Ivana Duns Skota. Napose Red franjevaca konventualaca zadržao je vlastito svojoj karizmi marijansku pobožnost koja je na poseban način probuđena i oživljena djelovanjem Vojske Bezgrešne te likom i djelom sv. Maksimilijana Kolbea.

Smatram da Franjo nije slučajno odabrao Porcijunkulu: ne samo kao jedino mjesto u kojem su se braća zadržavala, nego zacijelo i najdraže mu mjesto gdje se uvijek vraćao. Radilo se to još jedanput o proročkom duhu Sveca. Majka Crkve i Majka svakog pojedinca, Marija – Kraljica Anđela ga je uvijek strpljivo čekala.

Ali zašto Porziuncola (Porcijunkula)?

Riječ porziuncola dolazi od latinske riječi pars; talijanske porzione, što znači porcija ili komad nečega. Naime, kada je Franjo odabrao crkvicu svete Marije Anđeoske kao mjesto okupljanja prve braće (12), uvidio je da se rodila potreba da se tamo katkad proboravi dulje vremena. Stoga zamoli Svetac vlasnika okolnog zemljišta da mu ustupi nešto mjesta za braću.

Vlasnik u svojoj velikodušnosti, Bog mu platio, želi Franji darovati cijelo zemljište, međutim Franjo uviđa da je nepotrebno te u svojoj skromnosti i napose iz vjernosti prema Gospođi Siromaštini velikodušnu gestu odbija te traži samo jedan komad – porciju zemlje. Odatle i naziv Porcijunkula. Crkva je oduvijek naslovljena na svetu Mariju Anđeosku. Porcijunkula je, recimo, nadimak.

Porcijunkula / Foto: Vatican News

Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti!

Svi smo upoznati s ovom Franjinom rečenicom, ovim usklikom radosti i zahvale Svevišnjemu na daru prosvjetljenja, usklikom hvaljenja Gospodina jer mu je napokon kristalno jasno što Gospodin želi od njega. Kako čitamo:

“Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio o kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: ‘Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti’.

On nije bio gluhi slušač evanđelja!

Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen je zamijenio konopčićem. Od sada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene. Ta je tunika bila veoma gruba, u njoj je želio razapinjati svoje tijelo s pogreškama i grijesima. Bila je ona veoma siromašna i priprosta da je svijet ne bi nipošto poželio. S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršavati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti.” (1 Cel, 22)

Sv. Dominik, biskup Timotej i sv. Franjo Asiški, freska iz zagrebačke katedrale/ Foto: Filip Vukina

Dogodilo se to, kako povjesničari navode, 24. veljače 1208. tri godine od prvog Gospodnjeg poziva, dvije godine otkako se odrekao obiteljskog nasljedstva. U jednom od prethodnih članaka (Rivotorto) kako su braća bila prisiljena napustiti Rivotorto iz različitih razloga. 1211. sele se u Porcijunkulu. Tada ih je bilo stotinjak, nešto manje. Broj braće neprestano je rastao i to eksponencijalno. Da bi se Franjo našao između 1217. i 1219. licem u lice pred pet tisuća braće. Tu dolazimo do slijedećeg povijesnog događaja održanog na ovome svetom mjestu.

Dobro mi došla sestrice smrti!

Kako se svetost čovjeka poznaje i po njegovoj smrti ovdje donosim kratki ulomak iz Legende Maior o svečevom “prelasku iz smrti u pravi život”.

Kad se napokon približio čas njegova preminuća, dao je k sebi sazvati svu braću koja su se našla ondje. Utješnim ih je hrabrio riječima s obzirom na svoju smrt, očinskim ih je osjećajima poticao na ljubav Božju. Razvio je govor o strpljivosti, siromaštvu i vjernosti prema rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto Evanđelje.

Žurim se Bogu čijoj vas milosti sve preporučujem!

Dok su braća naokolo sjedila, povrh njih je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu i nazočnu i odsutnu braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga. Osim toga je dodao: “Ostajte mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu Božjem i u njemu ustrajte dovijeka! A jer vam se bliže kušnja i nevolja, sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli. Žurim se Bogu čijoj vas milosti sve preporučujem.”

Sv. Franjo Asiški, freska / Foto: Filip Vukina

Kad je Bogu nadasve dragi čovjek dovršio ove očinske opomene, naredio je da mu se donese Evanđelistar i da se čita Evanđelje po Ivanu koje počinje riječima: “Bijaše pred svetkovinu Pashe.” Nakon toga je sam, koliko je mogao, zapjevao psalam:” Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem”, a na kraju je završio: ”Oko mene će se okupiti pravednici zbog dobra što si ga iskazao meni.”

Kad su se konačno na njemu ispunili svi misteriji i kad se njegova presveta duša lišila tijela i utonula u ponor ljubavi Božje, blaženi je čovjek usnuo u Gospodinu. Jedan je između braće i učenika vidio njegovu blaženu dušu u obliku sjajne zvijezde kako je bijeli oblačić iznad mnogih voda ravnim putem nosi gore u nebo. Zbog velike je svetosti blistala sjajem i bila ispunjena obiljem nebeske mudrosti i milosti po kojima je sveti čovjek zavrijedio ući u mjesto svjetla i mira gdje s Kristom vječno uživa.

Porcijunkula je majka i glava Reda!

(…) Ševe, ptice koje vole svjetlo a zaziru od tame sumraka, u času preminuća svetoga čovjeka, kad se već spuštala noć, doletješe u velikom broju iznad krova kuće i neobično cvrkućući kružile su slaveći Sveca koji ih je običavao pozivati da slave Boga. Tako su pružile svoje radosno i neprevarljivo svjedočanstvo o Svečevoj slavi. I ovaj ključan događaj zbio se u Porcijunkuli. Možemo slobodno ponoviti sa Svecem: “Porcijunkula je majka i glava Reda”.

Bazilike svete Marije Anđeoske danas

Gradnja sadašnje bazilike započela je 1569. upravo zbog toga što su fratri htjeli zaštititi malenu crkvicu koja kroz povijest vjerojatno ne bi ostala netaknuta. Sama crkvica se danas nalazi unutar velike trobrodne bazilike. Odiše jednostavnošću i poniznošću svetoga Franje. Unutrašnjost bazilike ukrašena je djelima brojnih poznatih autora iz različitih vremenskih razdoblja.

Uz baziliku moguće je također posjetiti prostranu sakristiju te određene dijelove franjevačkog samostana (ostaci onog prvog iz 13. – 15. stoljeća). Također je moguće posjetiti muzej te poznati Ružičnjak već spomenut ranije, koji je, prema tradiciji, davni “potomak” onoga u koji se Franjo bacio pri teškim kušnjama.

Danas u bazilici žive i djeluju redovnici Reda Male Braće Leonove Unije (franjevci opservanti) koji uz brojne pastoralne aktivnosti privlače velik broj ljudi, napose mladih, u tu kolijevku franjevačkog reda. Posebno su poznate procesije uz molitvu Marijine krunice subotom uvečer koja okuplja velik broj lokalnih vjernika, hodočasnika, ali i turista znatiželjnika.

Porcijunkula / Foto: Vatican News

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja