Budi dio naše mreže

Zlatko Brauchler: Isus ne oduzima ništa, a daje sve!

Odlučujući trenutak za poziv redovnika Družbe Isusove i bogoslova Zlatka Brauchlera bio je osjećaj čežnje za susretom s Gospodinom, koji se javio kada je prolazeći pored crkve kroz otvorena vrata vidio podignutu hostiju u svećenikovim rukama. Želja za svećeničkim pozivom nije bila prihvaćena u obitelji. Bilo je to nešto što on ne može i ne smije biti, jer je obitelj većinski protestantska. Svoj dolazak u Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove objašnjava riječima: „Gospodnji putevi su nama ljudima nekada neobjašnjivi!”

/ Svjetlana Đuran

Milost je odgovoriti na Božji poziv i slijediti ga! – ističe mladi redovnik Družbe Isusove koji se u svome životu osvjedočio da su Gospodnji putevi ljudima nekada neshvatljivi. Rođen je 16. kolovoza 1991. u Ludwigshafenu na Rajni u zapadnoj Njemačkoj, u biskupiji Speyer. Odrastao je u sekularnom, multikulturnom okruženju, i njegovo djetinjstvo obilježilo je intenzivan rad.

„Odrastao sam u jednostavnoj radničkoj obitelji. Imam dva brata i sestru koji sad imaju svoje obitelji. Moji roditelji vode firmu koja se bavi plinskim i vodoinstalacijama. Moj otac potiče iz obitelji podunavskih Nijemaca koja se 1773. preselila iz Njemačke u Bačku, u Banat i zatim u Slavoniju, u Feketić i u Nijemce gdje su živjeli sve do progona za vrijeme Drugog svjetskog rata. Većina podunavskih Nijemaca bili su protestanti pa tako i polovica moje obitelji. Sve do smrti moga djeda moja je obitelj vodila i malo poljoprivredno gospodarstvo. Tako je moje djetinjstvo obilježio intenzivno rad, jer se podrazumijevalo da sinovi pomažu. Vjera u mojoj obitelji nažalost nije imala nikakvu ulogu. Važnije je bilo ono materijalno. Osim toga, moja je obitelj većinom protestantske vjere. Kao dijete, katoličanstvo sam mogao nažalost susresti samo kod svoga djeda i bake po majci. Zanimljivo je da sam kršten 24. svibnja 1992. upravo na blagdan Marije Pomoćnice, što moji roditelji zasigurno nisu namjerno planirali, kao i da sam rođen 16. kolovoza, na isti dan kao i sveti don Ivan Bosco. Tek kasnije, moji će mi duhovnici ukazati na ove posebne datume. Može se reći da nisam odgojen u katoličkoj tradiciji, nego u sekularnom, multikulturnom okruženju.”

Nekih ozbiljnijih razmišljanja o budućnosti u djetinjstvu nije bilo. Zlatko se vidio u preuzimanju djedova imanja, dok je njegovo otac imao drugačije planove – vidio ga je kao svoga nasljednika u firmi. To, pak, njemu nije padalo na pamet, a s 14 godina doživio je Božju intervenciju u svome životu.

Zlatko s bakom i djedom.

 „Prvi puta sam osjetio svećenički poziv s 14 godina. To je bio i jest jedan neopisiv osjećaj koji se ne može bolje objasniti nego kao poziv i tajna naše vjere. Zapravo se to riječima i ne može točno objasniti, jer je jednostavno milost odgovoriti na Božji poziv te ga slijediti na putu koji je prije svega neizvjestan. Točno se sjećam trenutka kad sam jednog vrućeg ljetnog dana kao četrnaestogodišnjak prolazio biciklom pored katoličke crkve u svome selu. Toga vrućeg ljetnog dana ulazna vrata crkve bila su širom otvorena, a točno u tom trenutku slavila se nedjeljna sveta misa. I kad sam tada prolazio, nekako sam automatski pogledao unutra i baš u tom trenutku svećenik je dignuo hostiju uvis. U tom trenutku obuzeo me neopisiv unutarnji osjećaj koji me od tada nije napustio. Osjećaj čežnje za Kristom, za susretom s Njim… možda je to bio odlučujući trenutak za moj poziv…”

 

Kako je osjetio da Božji poziv ne može i ne smije ignorirati, odlučio je o tome razgovarati sa svojim roditeljima.

Kip Majke Božje u katedrali u Speyeru, značajan za Zlatkov poziv.

„Najprije sam se povjerio majci. Rekao sam joj da želim biti svećenik i da osjećam dubok unutarnji poziv. Moju je majku to duboko pogodilo i rekla mi je da je to nemoguće i da ja ne mogu i ne smijem postati svećenik, jer je moja obitelj većinski protestantska te nema prevelike veze s vjerom ni Crkvom. Nekoliko dana kasnije cijela je obitelj saznala za to što je označilo početak jednog teškog puta. Otac mi je zabranio svaki kontakt s Katoličkom Crkvom. Posljedica toga bila je da nisam smio maturirati te mi je otac onemogućio da pohađam gimnaziju pa sam prvotno završio samo strukovnu školu, a sve kako ne bih mogao studirati ni postati svećenik. Naime, u Njemačkoj se ne može studirati bez državne mature i moj je otac bio svjestan toga, a kako nisam još bio punoljetan morao sam činiti što je on htio. Tako sam morao završiti neku strukovnu školu pa sam stekao zvanje vrtlara”.

Katedrala Speyer

U to vrijeme duhovnu pratnju i podršku Zlatko nije mogao dobiti od katoličkog svećenika u mjestu. Naime, strahovao je od reakcije njegovih roditelja, pa mu je preporučio da se obrati speyerskom biskupu. „Napisao sam pismo koje je svećenik odnio speyerskom biskupu Karlu Heinzu Wiesemannu. On me je pozvao na razgovor. U razgovoru koji je trajao dugo ispričao sam biskupu svoju cijelu situaciju. Nakon tog našeg razgovora i upoznavanja obećao mi je svoju pomoć i podršku te me je od toga dana pa sve do mog službenog ulaska u sjemenište u Münchenu osobno pratio. Svi susreti s biskupom, odlasci u crkvu i svaki kontakt s Katoličkom Crkvom morali su se zbog moje obitelji održavati u strogoj tajnosti.”

Već se tada moglo naslutiti da Zlatkov put neće biti lagan. To mu je govorio i biskup nakon svakog susreta ohrabrujući ga da Gospodin dovrši što je u njemu započeo. Ali, živjeti vjeru u tajnosti nije bilo lako. „Nisam mogao ići u crkvu u svome selu, jer je svatko svakoga znao, a moji roditelji su bili prilično dobro povezani sa svima. Molio sam u tišini, kad bih ostao sam, a na svetu misu sam išao u grad gdje sam bio manje-više anoniman. Moj stariji brat, s kojim sam tada dijelio sobu, primijetio je da se sa mnom nešto događa. Uhodio me poslije posla i slijedio me nekoliko puta dok na kraju nije doznao da se u Speyeru redovito kriomice sastajem s biskupom. Nakon što je moj otac doznao za to, nisam više mogao živjeti kod kuće te sam godinu dana do svog osamnaestog rođendana živio kod svoga djeda i bake, koji nisu doduše bili oduševljeni mojim pozivom, no ipak su me voljeli kao vlastito dijete. Moj duhovnik, speyerski biskup, pokušao je dvaput razgovarati s mojim roditeljima, nažalost bezuspješno”.

Zlatko sa svojim biskupima u Speyeru.

U svim tim teškim situacijama u kojima je morao svoju vjeru živjeti u tajnosti Zlatko je, kako ističe, duboko osjećao da je u Božjim rukama, da ga on vodi i da nije sam. „U sv. Edith Stein našao sam veliku duhovnu učiteljicu, a jedna sestra karmelićanka uputila me na nju dok sam još živio u Speyeru. Molitva predanja Edith Stein, svijest od tome da je Bog moj otac koji me čuva u svom zagrljaju, slijediti Ga bezbrižno, ne pitajući kamo vodi pa iako je moj život u mojim rukama, da bih ga s djetinjim povjerenjem ponovno položio u Njegove ruke, ulijevala mi je puno vjere, nade i ljubavi”.

Zlatko ulazi u sjemenište s 18 godina, nakon uspješnog završetka moje strukovne naobrazbe, kao bogoslov biskupije Speyer. „U sjemeništu – bogosloviji nadbiskupije München-Freising ponajprije mi je kardinal Friedrich Wetter, rodom iz Speyera, koji je bio dobro upoznat s mojom situacijom i koji me već poznavao prije, pomogao da u okviru nadbiskupske gimnazije naknadno položim državnu maturu. Tako sam u ljeto 2010. ušao u sjemenište u München kao bogoslov biskupije Speyer”.

Svoj je poziv Zlatko živio i razvijao u smjeru dijecezanskog svećeništva. Ali, pri susretu sa salezijancima, koji su kandidate u sjemeništu u Münchenu duhovno pratili, počeo je razmišljati o redovničkom životu. „Kad sam imao slobodne vikende, boravio bih kod salezijanaca u Benediktbeuernu, jer mi je udaljenost do Speyera svaki put bila sve veća. Tako sam prvi put došao u dodir s redovničkim životom i tad sam zapravo počeo razmišljati o svećeništvu kao redovnik. Počeo sam čitati o tome, razgovarati sa svojim duhovnikom i moliti. Od početka me fasciniralo kako redovnici nasljeduju Krista svojim zavjetima, nekako sam u tome pronalazio sebe i u redovničkom životu savršeniji način nasljedovanja Krista”.

Grob p. Ruperta Mayera, Unterkirche, Bürgersaal, von Giovanni Antonio Viscardi, München.

Tijekom boravka u sjemeništu u Münchenu Zlatko je upoznao i isusovce, te se bl. p. Rupertu Mayeru počinje utjecati kao nebeskom zaštitniku. „Redovito sam išao na misu kod isusovaca u crkvu Sankt Michael i u crkvi u Bürgersaalu gdje se nalazi grob blaženog patra Ruperta Mayera – našeg minhenskog apostola, kako ga rado zovemo. Na njegovu grobu zapisana je molitva koja mi se tada urezala duboko u srce te me potaknula da o njemu čitam i uzmem ga za svoga zagovornika. P. Mayer bio mi je i ostao moćan zagovornik na mom putu. Nakon nekoliko godina u sjemeništu bilo mi je sve jasnije da me Gospodin vodi isusovcima kako bih kao uzor nasljedovao svetog Ignacija, koji se nije povukao iz svijeta, nego je bio iznimno aktivan kao produžena Božja ruka. Htio je tražiti i naći Boga u svim stvarima. Njegov cilj bio je biti povezan s Bogom u svemu što čini, stoga je isusovački moto: „Sve na veću Božju slavu”. Nakon što sam čvrsto odlučio stupiti u kontakt s isusovcima, kako bih ušao u novicijat, najprije sam razgovarao sa svojim matičnim biskupom koji me godinama pratio poput oca i koji me zapravo i dan-danas prati. On, nažalost, nije bio oduševljen mojom željom da postanem isusovac, no ipak mi je dao svoj blagoslov, jer je prepoznao da je to moj poziv”.

Redovnički zavjeti

Iako Družba Isusova djeluje u Njemačkoj Zlatko je postao član Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Pojašnjavajući svoju odluku ističe: „Često me pitaju zašto sam se odlučio za Družbu Isusovu u Hrvatskoj. Kada dublje razmišljam o tome, mogu samo reći da je to poziv. No, možda još uvijek ne mogu dubinski razumjeti zašto me Gospodin poveo baš u Hrvatsku. Mnogi prijatelji iz Njemačke ne mogu razumjeti zašto sam ja kao Nijemac ušao u Družbu u Hrvatskoj kad isusovci djeluju i u Njemačkoj. Putevi Gospodnji nama ljudima su nekad neobjašnjivi, ali Gospodin zna zašto je to tako, i dobro je da je tako. Prije ulaska u isusovački novicijat u Splitu, volontirajući u organizaciji za humanitarnu pomoć njemačkih biskupa za Bosnu i Hercegovinu, upoznao sam se i povezao s Crkvom u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj.”

S ministrantima u župi Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu.

Učenje hrvatskoga jezika kao i privikavanje na drugačiji mentalitet ljudi nisu bili nimalo jednostavni izazovi. „Kad sam ušao u hrvatski novicijat 2015. godine, nisam još znao hrvatski, no učio sam ga relativno brzo. Međutim hrvatski mi je ostao kao mali križ, jer se nikad ne mogu izraziti kao na materinjem jeziku. Osnivač isusovačkog reda, Ignacije Loyolski, u svojoj se autobiografiji naziva jednostavno „hodočasnik“. Načelo putovanja, rasta i učenja obilježje je isusovačke duhovnosti. Na tom putu potrebno je naučiti živjeti s napetostima i suprotnostima i ploda donositi”.

Zlatko je redovničke zavjete polagao 16. rujna 2017. godine u crkvi Srca Isusove u Splitu.

Redovnički zavjeti.

„Za mene je to bio dan ispunjen milostima kada sam kao mladi isusovački redovnik polagao zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti ispred uzdignute hostije, dakle, ispred samoga Krista. Mnogi ljudi smatraju da ovi zavjeti neprirodno ograničavaju čovjeka, te prije svega iziskuju odricanje i žrtvu. No, mi isusovci tome ne pristupamo na taj način. Naprotiv, oni izražavaju za koga se vežemo, kako bismo bili slobodni. Mi, isusovci, odlučujemo se za tri evanđeoska savjeta, jer način života koji oni nose, puno obećava: blizina Bogu i ljudima, slobodu u odnosu na stvari i sebe samoga i slobodu za nešto veće – naviještanje evanđelja svojim životom. Ako se zavjeti promatraju izolirano, nemaju nikakvog smisla. Imaju smisla tek u odnosu s Bogom, jer nam pomažu da živimo duboku povezanost s Njime. Tako nalazimo ispunjenje u tome što živimo za Njega i s Njim. Zavjeti za mene kao mladog isusovca čine formu da mogu rasti u slobodi i voditi ispunjen život s Kristom.

Zlatko s umirovljenim zagrebačkim pomoćnim biskupom Valentinom Pozaićem.

Nakon završenog studija filozofije uslijedio je isusovački magisterij, takozvani praktikum pri rezidenciji Družbe Isusove u Palmotićevoj. „Pomažem u Glasniku Srca Isusova i Marijna kao asistent, imam ulogu ceremonijara u Palmotićevoj, duhovni sam asistent u SKAC-u i voditelj grupe ministranata. Magisterij je jedna vrsta praktikuma, na kojem je važno bolje se upoznati s djelovanjem u Družbi, skupiti vlastita iskustva i naučiti kako povezati molitvu i rad. Trenutno živim u isusovačkoj zajednici do odlaska u Rimu gdje će uslijediti još tri godine studija teologije na Papinskom Sveučilištu Gregoriani. Poput filozofije, i teologija je u službi našeg glavnog cilja, a to je „pomagati dušama“ i „naći Boga u svim stvarima“. Dakle, riječ je o puno većoj stvari od samog skupljanja znanja. Nakon studija teologije slijedi đakonsko i svećeničko ređenje. Isusovačka naobrazba je jako duga, no biti isusovcem znači postati isusovcem.

Zlatko i bački episkop Irenej Bulović

Zlatku je posebno na srcu ekumenizam. Stoga se osvrće na neka svoja nastojanja koja poduzima. „Vjerovati u Krista znači težiti jedinstvu. Težiti jedinstvu znači težiti Crkvi. Težiti Crkvi znači čeznuti za milošću, kako je naš Otac i zamislio. To i jest značenje Kristove molitve: Ut unum sint (da budemo jedno). “Kako bi svijet povjerovao”, svi moramo biti jedno: Ozbiljnost tog zadatka mora prožimati naš dijalog. I sam je Isus u trenutku svoje muke molio da “svi budu jedno ” (Iv 17,21). To jedinstvo čini srž ove zajednice. Bog želi Crkvu zato što želi jedinstvo i jer u jedinstvu sva dubina Njegove ljubavi dolazi do izražaja. Podjele između nas kršćana nanose mi veliku bol te mi je stoga jedinstvo kršćana veoma važno. Otvorenost onome što je moguće, težnja neumornom nastojanju u stalnom dijalogu između Istoka i Zapada, širokogrudnost, velikodušnost i dar za okupljanje ljudi u Kristu, biti prijatelj ljudima – sve to na jednom širokom obzoru znanja, kulture međusobnog upoznavanja, poštovanja i prije svega kulture srca – sve su to važni putokazi jedinstvo kršćana”.

Smatra da je jedinstvo kršćana kao zajedničko svjedočanstvo kršćanske vjere zapadne i istočne Crkve, posebno važno sada u vremenu pandemije koronavirusa. „Mnogi ljudi u vjeri pronalaze snagu i oslonac. Božja riječ uvijek nas iznova podsjeća i obvezuje na to. No, osobito sad u vremenu koronavirusa valja se prisjetiti da svi pripadamo velikoj ljudskoj obitelji te da naše dvije Crkve imaju više dodirnih točaka nego razlika. Jedinstvo naših Crkava nije nešto što mi možemo učiniti, nego nešto što možemo primiti kao dar Duha Svetoga. No, u vremenu pandemije koronavirusa imamo mogućnost otkriti novu dimenziju duhovnog dijaloga za jedinstvo kršćana, povezujući se u jednu zajednicu molitve i solidarnosti kao kršćanski vjernici, kako bismo u ovom svijetu pluralizma i postmodernizma zajednički posvjedočili našu kršćansku vjeru”.

Zlatko i beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar.

Za život ovoga mladog redovnika Družbe Isusove može se reći da se oslikava u riječima iz Matejeva evanđelja kada Isus kaže: … „tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” Stoga, one koji razmišljaju o pozivu ohrabruje da donose hrabre odluke. „Isus je zahtjevan, jer on želi da budemo istinski sretni. Neke poziva da sve ostave kako bi mu služili u okviru svećeništva ili posvećenog života. Tko prepozna takav poziv, ne treba se bojati na njega odgovoriti potvrdno i velikodušno ga slijediti. No, osim poziva na posvećen život, svi kršteni imaju svoj vlastiti poziv, a i to je poziv na visoke standarde kršćanskog života koji se očituju u svetosti. Tko pronađe Isusa i slijedi Njegovo Evanđelje, mijenja svoj život i osjeća poticaj da svoje iskustvo podijeli s drugima.

Zlatko s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem i redovničkim subratom p. Petrom Galaunerom

Puno je naših suvremenima koji ljubav Božju još nisu upoznali ili svoje srce ispunjavaju beznačajnim zamjenama za nju. Stoga je nužno svjedočiti Kristovu ljubav. Crkva treba istinske svjedoke za novu evangelizaciju: žene i muškarce čiji se život promijenio nakon susreta s Kristom; žene i muškarce koji su sposobni to iskustvo prenijeti drugima. Crkva treba svece. Svi mi pozvani smo na svetost, a samo sveci mogu obnoviti čovječanstvo. Samo hrabro, ne bojte se, slijedite Krista!”

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja