Gospodin ne prestaje iznenađivati osobu koja mu otvori svoje srce – svjedoči vlč. Kristijan Kuhar čije je rođenje bilo svojevrsno iznenađenje. Govoreći o tome događaju rado ističe da je to gotovo legendarna priča koju priča njegova majka. „Kad kažem legendarna, doista tako i zvuči. Naime, kako sam rođen dva mjeseca prije vremena, doktori u bolnici su rekli mojoj mami da je velika vjerojatnost da dijete neće preživjeti. Na to je – kako mi majka priča – molila Gospodina: Ako uzmeš dijete, uzmi i mene! – Dvadesetak godina kasnije je Bog uzeo mene”.

Vrtić, 1985.

Njegovo odrastanje nije se puno razlikovalo od druge djece. „Rođen sam 1982. godine. Mojoj je generaciji rat prekinuo radosno odrastanje, tako da smo većinom „brzo“ odrasli, što u strahu dok smo bili u Belišću, što za vrijeme koje smo proveli u izbjeglištvu. Odrastajući maštao jesam o mnogočemu. Moji roditelji su puno putovali prije nego što su me dobili. Slušajući njihove priče mislio sam si kako bih i sam volio jednog dana putovati, učiti jezike i druge voditi na putovanja. Kako smo bili prve generacije informatike i informatizacije u našem obrazovanju bilo je snova o takvom poslu. Onda se upleo Bog i malo je pomrsio one planove koje sam kao dijete i kasnije kao mladić imao”.

Druženje u okrilju Crkve

Vlč. Kristijan se približio Crkvi u vrijeme kada se mladi znaju udaljiti od Crkve. „U mojoj obitelji nije bilo neke tradicionalne religioznosti niti nam je Crkva bila nešto važno. Kao dijete primio sam sve sakramente, ali način života u Belišću nije bio odveć religiozan, barem u mojoj obitelji. Posebno mi je u sjećanju ostalo to da sam, kad sam za vrijeme rata bio kod obitelji Anice i Zdravka Kovačević u Langenau, u Njemačkoj, upoznao da je nedjeljna misa od velike važnosti. I to je tad postalo nešto što se meni, kao klincu od 9 godina usjeklo u pamćenje. Iako, nikada nisam volio ministrirati. Spojiti momka i bijelu haljinu za mene je bilo previše. Kad sam išao na pripravu za prvu pričest, u ratnoj 1992. godini kada je to sve bilo pomalo kao i sada na brzinu, tadašnji župnik fra Iko uveo je nekoliko nas dječaka u sakristiju da budemo ministranti. Kako sam ušao na jedna vrata, izišao sam na druga, tj. pobjegao kući. Međutim, kako je krenula priprava za krizmu i kako sam upoznao Framu i Taize molitvenu zajednicu, koje su u mojoj rodnoj župi u Belišću bile vrlo aktivne i brojne, tu se stvar pomalo promijenila. Rodilo se moje zvanje pod utjecajem tog dojma, te crkvenosti. Naravno, značajan je bio dojam i primjeri tadašnjih fratara koji su bili na župi – fra Ivan Široki, fra Jakov Teklić i fra Marijan Jelušić.”

Članovi OFS-a, FRAME, Vjera i svijetlo, Kursilja, Udruge Sv.Vinka Paulskog, FRAMICA, Fokolarini, UHDDR Belišće.

Crkva je djeci nakon rata pružala okrilje za druženje. „Kako je Belišće bio jedan raznolik gradić tako je i religija nije bila nešto što je uobičajeno. Tek kada sam krenuo u sjemenište moja je obitelj doživjela obraćenje. Kao djeca iza rata nismo imali puno opcija i druženja osim što nam je Crkva pružala jedno okrilje gdje smo se mogli družiti sa starijim generacijama, biti blizu, zajedno putovati i u Taize i na susrete Frame. Meni je tad Crkva postala nešto blisko”.

Božji znakovi

U osvrtu na donošenje odluke da se upiše u sjemenište ističe da je bilo puno ključnih trenutaka. „Ne mogu izdvojiti neke posebne trenutke u svome odlučivanju ali bih izdvojio sljedeće. U mom pozivu je kao i u svakom prva bila ona spoznaja Boga kroz župnu zajednicu, koja je živa, koja to živi i svjedoči. A, druga je da Bog često puta stavlja znakove kao male mrvice na naš životni put. Mama i ja smo imali prometnu nesreću za koju je istražni sudac rekao da se čudi kako smo preživjeli. To je i mojim roditeljima i meni bio očiti Božji znak u izboru moga odlaska u sjemenište ili u neko drugo zvanje”.

Svećeničko ređenje, 2008. Zagreb

Vlč. Kristijan odlučio je doći u sjemenište franjevaca trećoredaca glagoljaša. „Bilo je to u ljeto 1997. godine. Tada mi je sve bilo novo. Bilo je tu i oduševljenja, pa i razočarenja, ali i prihvaćanja određene redovitosti života protkane učenjem, studijem, molitvom. Postojao je zdravi natjecateljski duh u polaganju ispita i nastojanju da naš rad bude prepoznat. Bio sam u novicijatu 2001. godine. U osvrtu na to vrijeme mogu reći da je bilo ispunjeno radošću, zajedništvom i bratstvom koje nije prestalo. Nas je u bogosloviji bilo desetak, tako da smo bili kao jedna malo veća obitelj”.

Svećeničko ređenje – početak avanture života

Svećeničko ređenje bilo je 2008. godine u Zagrebu. „Bio sam zaređen kao franjevac trećoredac. Ti dani prije ređenja bili su ispunjeni jednom gužvom oko priprave ređenja i mlade mise tako da nas duhovni dojam zatekne u samom obredu. Nakon što nadbiskup počne obred ređenja onda si tek posvijestiš – Da. Tu sam! To je to i nema dalje. Onaj odgovor ‘Evo me!’ kada rektor proziva je taj početak avanture života. Trenutak koji pamtim je prostracija za vrijeme pjevanja litanija svih svetih. Koliko god se to činilo sporednim obredom unutar obreda ređenja, svakako je znakovit. To je to! Pred Bogom i njegovom nebeskom Crkvom biti prostrt, bez ikakvih rezervi, vlastitih planova, potpuno se, do zemlje poniziti i predati u ruke Velikom Svećeniku Kristu i njegovoj Crkvi”.

Proslava mlade mise.

Nakon svećeničkog ređenja uslijedile su brojne službe. „Još prije ređenja tadašnji me provincijal uputio na pastoralni praktikum u župu sv. Ivana u Zadru, gdje sam ostao četiri godine. Uz to sam bio nacionalni duhovni asistent Frame ispred zajednice trećoredaca, duhovnik liječničkoga društva u Zadru i župni vikar. Po dolasku u Zagreb 2011. preuzeo sam druge službe u zajednici kojoj sam tada pripadao, od provincijskog tajnika i vijećnika, ekonoma samostana i duhovnog asistenta katoličkog liječničkog društva, sekcije farmaceuta, doktoranta na Filozofskom fakultetu i asistenta na Staroslavenskom institutu”.

Studij medievistike

Uz privođenje kraju studija dolazi do razilaženja putova i vlč. Kristijan je završio u Varaždinskoj biskupiji. „Od 2015. godine sam na službi, a od 2020. inkardiniran u Varaždinsku biskupiju, prvo kao pastoralni pomoćnik u Ludbregu i Štrigovi, te od 2017. kao župnik u Štrigovi. Upisujući doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvotno mi nije bila ideja studirati povijest, nego slavistiku. Ljubav prema glagoljici nosio sam od osnovne škole, a za studija teologije slušao sam predmete iz staroslavenskog na kroatistici u Zagrebu. Međutim, moj profesor i mentor prof. dr. sc. Mateo Žagar me uputio na studij medievistike, smatrajući da ću unutar toga studija moći razviti kompetencije za znanstveni interes oko glagoljaštva i povijesti liturgije. I tu se nije prevario, dapače dobio sam i širi pogled na danas potrebne znanstvene kompetencije. Od 2011. do 2017. sam pohađao doktorski studij medievistike pod vodstvom prof. dr.sc. Nevena Budaka i mojih mentora, prof. dr.sc. Matea Žagara i prof. dr.sc. Ante Crnčevića, te sam 2017. godine i doktorirao”.

Doktorat.

Župnik u Štrigovi

Vlč. Kristijan je šestu godinu župnik u Štrigovi. Iako u šali kaže da je na župu došao slučajno, slučajnosti ne postoje. „Tadašnji župnik u Štrigovi, mons. Leonard Logožar obolio je pred Božić i na Badnjak popodne zvao me biskup Mrzljak da ima „gažu“ za mene. Privremeno, dok redoviti župnik ne ozdravi. Tada sam taman završio rad na disertaciji te sam se stavio na raspolaganje ponajprije župniku sv. Petra u Zagrebu preč. Josipu Golubiću jer sam stanovao na području njegove župe, ali i biskupu Mrzljaku. Došao sam na zamjenu za Božić 2016. i ostao kao redoviti župnik od 2017. godine.

Štrigova je mjesto u Međimurju poznato po svetom Jeronimu, jer je prema lokalnoj predaji Štrigova antički Stridon, i po vrsnim vinarima sjeverozapadne Hrvatske i svetom Urbanu zaštitniku vinara i vinogradara. Mala župa od oko 2500 vjernika na granici sa Slovenijom. Dok nisam poslan u Štrigovu na pastoralni rad, nisam ni znao za ovo mjesto, niti mi je ikada bilo „pri ruci“ za obići”.

Svijećnica 2022.

Nakon punih pet godina u župi župnik i vjernici funkcioniraju jako dobro. „Moja župa je seoska župa, gdje su ljudi još uvijek vjerni Bogu i Crkvi. Štrigovčanci su pak posebni ljudi: isprva su pomalo zatvoreni, ali kad ih čovjek bolje upozna i kad oni bolje upoznaju čovjeka koji k njima dođe, stvara se obiteljska – prisna veza. Ponosni su na svoj zavičaj, čuvaju vlastiti štrigovski govor i diče se dugom i očuvanom tradicijom. Zato im je ponekad i teško prihvatiti „novine“ bilo iz Crkve ili društva. Ali to je ona mana koja im se računa kao krjepost. Jako su radišni ljudi što je meni koji sam odrastao u Slavoniji bilo kulturni i mentalni šok. Spremni su na pomoć i suradnju i poštuju one koji rade predano kao i oni sami. Jednom je prilikom, za vrijeme berbi u vinogradu, došao kolega svećenik sa svojim vjernicima u Štrigovu i odveo sam ih u obližnji kafić na kavu. Čudili su se što je u kafiću samo konobar i pitali su se gdje su ljudi, zašto ih nema. Kada se radi, nema predaha! Što se tiče vjerskog života, tu uvijek može bolje. Danak uzima ova korona kriza, ali koliko primjećujem nije se previše smanjio broj vjernika na misama ili u redovitom župnom pastoralu”.

Proštenje u Štrigovi 2020.

Izazovi za svećenički i vjernički život

Vlč. Kristijan ističe da nikada nije bilo lako biti svećenik, ali nije lako biti niti vjernik. „Uvijek su tu izazovi koje dolaze iz svijeta i vremena u kojemu živimo kao i opasnosti koje kao da vrebaju. Od sekularizacije svećenikova zvanja, do preopterećenosti i pregorjelosti radi briga oko pastorala i upravljanja vremenitim dobrima, do izazova i iskušenja koje daje poslušnost biskupu. Tu su i opasnosti koje dolaze iz nutrine Crkve. Župnik je na selu uvijek uz učitelja, doktora i načelnika, bio jedan od „povlaštenih“ – to je slika koju ljudi imaju o nama. Trajna je i napast Crkve u našim krajevima taj zastarjeli klerikalistički pristup prema ljudima – u smislu onoga „tko su oni naspram mene“, kao i bolesna involviranost u politički život lokalnih zajednica i njegovanje napetosti prema „duhovima iz prošlosti“ u smislu psihotične borbe protiv partizana, udbaša, komunista i njima sličnih. Nažalost, i neki su biskupi od toga oboljeli. Opasnost iznutra je, doduše ne toliko za nas mlađe svećenike, i novac, tj. vremenita dobra, koja stvaraju nekakvu sliku vlastelinstva, posebnosti, a na kraju se sve svede na pohlepu i škrtost. I zato sam više sam puta rekao da je Crkva današnjice kao Crkva u baroku: ima svoj život, nakićen i sjajan, ima uplive u one stvarnosti gdje joj nije mjesto, a sama je nedodirljiva jer je zatvorena iza svojih zidina. I nisam jedini koji imam takvo mišljenje”.

Rim 2018.

S demokracijom je, pak, došlo i nešto dobroga i nešto lošega. „Dobro je to što je došla sloboda ispovijedanja vjere, a loše je to što se demokratičnost shvaća liberalistički – pa se misli da „može i ovako i onako“, kao da nemamo čvrstoga uporišta. I to je opasnost za nas svećenike, pogotovo opasnost u pitanju poslušnosti svojemu zvanju, a onda i za vjernike koji su nekako izgubili osjećaj poslušnosti Božjim zapovijedima i redovitosti življenja vjerskoga života. Korona kriza je iznjedrila ono što smo mislili da će doći kada moje generacije budu na zalasku. Nažalost, vidimo sve manje vjernika u crkvama – ne radi korone nego više radi vlastite komocije i mogućnosti „da se nedjeljom ne mora na svetu misu“. Crkva je u našoj hrvatskoj javnosti neprestano na meti kao da smeta, ali to nije radi Boga ili tradicije naše vjere, nego zbog njezine inertnosti da na vrijeme prepozna znakove vremena i djeluje. A sve je svedeno nažalost na novac, što je ljudima koji nas gledaju itekako bolna stavka u životu. Što će tek biti kad na meniju medijskih predatora dođu pitanja seksualnog zlostavljanja, propusta u djelovanju i drugo što opterećuje Crkvu Europe, bojim se i pomisliti. Ipak, nada je u Ratzingerovom proročanstvu o malom stadu i vjerujem da će to malo stado biti rezultat sinodalnih rasprava današnjice.

Znanstveni rad na Staroslavenskom institutu

Više od deset godina vlč. Kristijan radi na Staroslavenskim institutom u Zagrebu. Tu se našao, kako ističe, kao teolog i kao medievist. „Staroslavenski institut osnovan je prije 70 godina, kao slijednik Staroslavenske akademije koju je pak prije 120 godina u Krku osnovao sluga Božji biskup Anton Mahnič s ciljem da istražuje, publicira i prezentira blago hrvatskoglagoljske i staroslavenske liturgijske tradicije. Ove ćemo godine međunarodnim znanstvenim skupom „Glagoljaštvo – baština, tradicija, inovacija“ obilježiti ove visoke obljetnice. Misija je Staroslavenskoga instituta danas interdisciplinarno istraživanje hrvatske srednjovjekovne glagoljske baštine u hrvatskome i europskome kontekstu. U sklopu Instituta djeluje i jedan od hrvatskih znanstvenih centara, Znanstveni centar za hrvatsko glagoljaštvo, koji sa skupinom znanstvenika različitih humanističkih disciplina istražuje rukopise beramskog skriptorija.

Tu sam se našao prvenstveno kao teolog, a i kao medievist kojemu je primarna zadaća istraživanje povijesti liturgije, tzv. Glagoljaške ili staroslavenske liturgije, jer temelj naše glagoljaške baštine je na oltaru na kojemu se slavila misa na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku iz knjiga pisanih glagoljskim pismom”.

Događanja uz Dan glagoljice

Obzirom da se 22. veljače obilježava Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva osvrće se na ono što se poduzima uz tak Dan da se ukaže na važnost glagoljice kao povijesnog pisma, nezaobilaznog simbola nacionalnog identiteta. „Hrvatski je sabor, prepoznavši važnost glagoljice za nacionalni identitet proglasio 22. veljače Danom glagoljice. Taj je datum značajan jer je na 22. veljače 1483. tiskana prva hrvatska knjiga, glagoljski rimski misal. Ujedno, to je i dan katoličkoga jedinstva jer se slavi blagdan Katedre sv. Petra, vrlo važan u srednjem vijeku.

Što se poduzima? Mogu izdvojiti da će toga dana biti dosta manifestacija vezanih uz glagoljicu. Staroslavenski institut priprema on-line predavanja – prezentacije, poznato mi je da i Centar za istraživanje glagoljaštva na Sveučilištu u Zadru se priprema određeni on-line program na kojemu ću sudjelovati i sam, a imam predavanje povodom Dana glagoljice u župi sv. Juraj na Bregu. Dakle, idemo svim snagama u ovome vremenu na promociju, da glagoljicu sačuvamo od zaborava i da promoviramo ono po čemu smo kroz jedan važan period povijesti bili posebni: imali smo svoje pismo i jezik za bogoslužje i za obraćanje „Bogu na svom jeziku“ – kako je to rekao sveti Ćiril”.

U znanstvenom radu s vlč. Silviom Košćakom.

Glagoljica – izazov i ponos

Vlč. Kristijan svojim primjerom pokazuje kako se hobi može pretvoriti u znanstveno istraživanje. „Jedan moj cijenjeni kolega rekao je da znanstveni rad na istraživanju povijesti mora prvo biti hobi. Vjerujem da je tako i u svakom drugom zvanju. Prvo je ono što te oduševi, privuče i neprestano izaziva da otkrivaš okvire svojih talenata i mogućnosti. Tako je i s glagoljicom, ne treba posebno zainteresirati, dovoljno je prezentirati, pokazati i postaje izazov. Ona danas mladima, ali i odraslima u Hrvatskoj predstavlja određeni izazov i ponos, zato ju nalazimo i u suvremenoj uporabi, od tetovaža, grafita, modnog dizajna, konačno evo i na kovanicama euro centa”.

Nitra 2017.

“Rad na glagoljaštvu prepoznajem kao Božji dar”

Iako nije lako vlč. Kristijan uspijeva uskladiti sve obveze znanstvenog suradnika i pastoralca. „Nije lako biti na dvije, mogao bih reći „nespojive“ službe. Treba tu puno „žonglirati“, organizirati vrijeme, nadoknađivati propušteno. Ali se vodim dvjema činjenicama koje su mi dodatna snaga: za znanstveni rad na glagoljaštvu prepoznajem da je to Božji dar, talent, koji ne smijem zakopati. Moj znanstveni rad i prisutnost u znanstvenoj ustanovi je pored one stručne, profesionalne prisutnosti i rada, također i izvršavanje određenog osobnog poslanja među kolegama i na tom radnom mjestu. Druga je činjenica ona da većina mojih kolega ima svoje obitelji, određeno radno vrijeme nakon kojega se posvećuju obiteljima. Ja obitelj nemam, moja je obitelj Crkva, tako da onaj dio svoga vremena koji nije uključen u ugovoreno radno vrijeme mogu posvetiti župi i župljanima, služeći Crkvi u svome zvanju. I to je ono što mi omogućuje da barem za sada i s ovom životnom snagom sukladno godinama, mogu sve uskladiti bez napetosti, nepotrebnog stresa ili neugodnosti”.

Festival sv. Jeronima.

Vlč. Kristijan zaključno poručuje: „Ne zaboravite Krista! On ima snagu dati nam miran, zdrav, siguran i postojan život i iznenaditi nas preko granica našega očekivanja. Otvorite se njemu, riskirajte s njim, uđite u avanturu života s Kristom i ničega se nećete bojati. S njim ćete biti u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani, i ojačani da njemu služite”.