Župa Jalžabet, smještena u jugoistočnom dijelu Varaždinske županije i udaljena oko 15 kilometara od Varaždina, nije bila pošteđena u potresu koji je u prosincu 2020. godine pogodio Banovinu. Barokna crkva, iz sredine 18. stoljeća, izvan je upotrebe zbog narušene statike, ističe župnik vlč. Josip Vidović. „Na sreću nemamo toliko velike posljedice od potresa kao što je to u Zagrebačkoj nadbiskupiji ili Sisačkoj biskupiji, ali je potres ostavio tragove na tri objekta – župnoj crkvi, kapeli sv. Klementa u Kelemenu, i kapele sv. Jakova u Jakopovcu. Pukotine su narušile statiku župne crkve čiju smo sanaciju počeli prije potresa. Nažalost zbog posljedica potresa stojimo s radovima i čekamo daljnje analize koje su pri kraju kako bi se nastavila obnova. Trenutno smo podstanari u Domu kulture, a po lijepome vremenu smo u dvorištu župnoga dvora. Kapela u Jakopovcu je nakon druge intervencije i pregleda ponovno u uporabi. Kor je poduprt sa šteherima koliko se može. Javljeno mi je iz Ministarstva kulture i medija da su odobrena interventna sredstva za obnovu župne crkve i za kapelu sv. Jakova. Radujem se da ćemo što prije sanirati posljedice potresa, ali i suosjećam sa svećenicima čije su crkve oštećene u potresu i koji će morati podnijeti teret same obnove”.

Na području jalžabetske župe su dvije kapele koje su u upotrebi. „U Kelemenu su vidljive pukotine, ali objekt nije statički ugrožen. Tu smo prije zagrebačkog potresa obnovili krovište na kapeli koja slovi kao najstarija po datiranju i spomenu u okolici. U Novakovcu imamo novu kapelu sv. Ane koju smo izgradili prije tri godine. Ona služi kao treća filijala i draga je roditeljima za krštenje, ali i poziva na obiteljsko okupljanje. Unutra je sv. Ana, bočno od nje je sv. Josip, ali i naš bl. Alojzije Stepinac. Sve nas to potiče da tu svečano slavimo nedjelju Svete obitelji”.

Vlč. Josip se veseli skorom nastavku radova na crkvi. „Moram zahvaliti vodstvu općine Jalžabet koji su podnijeli teret da budu nositelji projekta obnove crkve. Još bismo dvije godine obnavljali crkvu i tada bi ona bila doista potpuno obnovljena izvana i iznutra. Trenutno završavamo ono što skele svjedoče u crkvi gotovo tri mjeseca. Ide zapunjavanje pukotina koje su se pojavile na bočnim zidovima najviše, osobito kod oltara sv. Roka gdje je i ranije crkva bila statički najslabija. Napravljeni su 3D snimci bez kojij se nisu mogli raditi statički izračuni i nadamo se da bi crkva kroz dva-tri mjeseca trebala biti iznutra obnovljena. Stižu karbonska vlakna i pet novih sidrišta koji će učvrstiti da crkva ostane stabilna. To je ono čemu se doista radujem osobito da se svetište obnovi gdje su se najbolje prepoznale pukotine, od prozora, trijumfalnog luka i sl. U Jakopovcu treba napraviti detaljnu analizu projekta same obnove u kojoj bi se trebala zaštititi kapela prekrasna po žbukorezu, tehnici koju je radio naš poznati umjetnik Julije Merlić iz Varaždina. To je jedina kapela koju je on potpuno napravio u prekrasnim žbukorezima sa stotinama glava anđela, od kojih svaki ima svoj karakter. Osobito su lijepi veliki anđeli od kora prema svetištu koji su u narodnoj nošnji ovoga kraja. Budući da su kapele na brežuljcima vjerujem da su tu problemi i temelja pa su se pojavile pukotine. Sreća je da sam žbukorez nije toliko oštećen.”

Povijest župe

Župa sv. Elizabete Ugarske u Jalžabetu jedina je župa posvećena ovoj svetici zaštitnici Franjevačkog svjetovnog reda. Njezini počeci, kako ističe župnik Vidović, sežu u daleku prošlost. „Župa se spominje u onim prvim popisima Ivana arhiđakona iz 1334. godine, iako postoje i raniji zapisi nekih mjesta. U Jalžabetu se nalazi onaj keltski ili predkeltski tumul – grobnica koju trenutno arheolozi istražuju. To znači da je ovo područje naseljeno od davnina. Tome pridonosi i činjenica da je u blizini bila glasovita rimska cesta Ptuj – Osijek, zatim blizina varaždinskih toplic. Župa se prvi put spominje u popisima župa Zagrebačke biskupije kao župa sv. Elizabete u Suhodolu. Takav je naziv bio do sredine 19. stoljeća kada se kroatizira naziv Elizabeta – Jalža, Jalžabet, pa postaje mjesto sv. Elizabete poznate po grofu Nikoli Suhodolu koji je bio i hrvatski ban. Prilikom obnove crkve proteklih godina nađeni su ostaci starije crkve, osobito kod sakristije gdje su otkriveni srednjovjekovni prozori. Sadašnja crkva sv. Elizabete, barokna, građena je od 1703. godine, a u sadašnjem obliku dovršena je oko 1760. kada se spominje da je iz Beča stigao i sam glavni oltar sv. Elizabete Ugarske. Crkva je, osobito po svojim oltarima, visoki barok i spada u kulturno dobro. Glavni oltar prikazuje kip sv. Elizabete kako dijeli milostinju siromahu. Prate je još dvije svetice Katarina Aleksandrijska i Barbara, koje su vjerojatno bile jako štovane u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, te mađarski kraljevi sv. Ladislav i sv. Emerik što ne čudi budući je sama graditeljica bila Jelena Rozalija Helena Rozalija Somogy i Baltazar Bedeković koji su bili vlasnici jalžabetskog plemićkog dobra i patroni župe”.

Crkva, oltarni kip sv. Elizabete. Foto: Monografija Općina Jalžabet

Župa Jalžabet po mjeri za jednog župnika

Vlč. Josip ističe da upravlja župom koja je baš po mjeri za jednog župnika. „Župa ima oko 3300 duša i obuhvaća mjesta: Jalžabet, Novakovec, Imbriovec, Leštakovec, Kelemen, Kaštelanec i Jakopovec , i dva manja zaselka: Novakovčak i Pihovec. Župa je poznata po brojnim duhovnim zvanjima, a moram se pohvaliti da sam kao župnik sudjelovao u organizaciji dvije mlade mise p. Tomislava Magića i vlč. Mislava Mikaca. Njih dvojica su među desetak živućih svećenika iz župe, a to su: bjelovarsko-križevački biskup dr. Vjekoslav Huzjak, preč. Marijan Franjčić, mr. Vladimir Magić, preč. Branko Picek, preč. Većeslav Magić, preč. Ivan Bajs i vlč. Mario Šafran. Vjerujem da je svakom svećeniku u njegovom župničkom životu središnji i najljepši događaj jeste sudjelovanje u organizaciji mlade mise. Vlč. Mislava sam otpratio u bogosloviju i drago mi je da je sve u rekordnom roku završio. Dobar je svećenik koji već dvije godine djeluje u Ludbregu. Mladomisnik je uvijek pun uzbuđenja i straha kako će sve to biti, i župnik je tu najbolji korektiv da ga primiri, da učini sve što slavljenik želi i to smo i uspjeli napraviti. Naravno da sve to ne može župnik sam učiniti. Imao sam dobru pomoć svojih odbornika, ljudi na koje se mogu osloniti. Puno toga je zahtijevalo brzinu i improvizaciju, ali je sve prošlo u najboljem redu kako od vlč. Mislava tako i do p. Tomislava Magića kojemu je sada peta godina od svećeništva. Njemu smo išli čak i na ređenje u Rim. Prvi put sam tada vozio kombi, ne baš čitav put ali bilo je jedno lijepo iskustvo. Nadam se da će me još koji put iznenaditi u svećeničkom životu, u bilo kojoj župi, da ću moći imati mladomisnika koji je na ponos svojoj obitelji, ali i čitavoj župnoj zajednici”.

Mlada misa p. Tomislava Magića

Mlada misa vlč. Mislav Mikac

Improvizacija i snalažljivost u pastoralu tijekom pandemije koronavirusa

Župnik u Jalžabetu se osvrće na pastoralni rad prije vremena pandemije koronavirusa. „Prije vremena korone svećenik si je mogao posložiti pastoral koji ga obvezuje – pripreme za sakramente školske djece za prvi pričest i krizmu, pastoral mladih koji nažalost sve više zbog studija odlaze iz župe, a tu je i onaj redoviti pastoral obilaska starijih i bolesnih ljudi, aktivnosti Caritasa, probe crkvenog zbora, susreti ministranata, okupljanja zajednice i za nešto takvo smo u koronakrizi spriječeni. Župa kao što je Jalžabet je doista po mjeri za jednog svećenika koji sve može stići, a također i blizina velikih gradova i dostupnost svega što je potrebno od velike je pomoći da se sve može posložiti kako treba. Zbog korone je mnogo toga moralo stati, ali nismo se ni tu predali. Krenuli smo improvizirati mnoge stvari da bih mogao kao župnik biti prisutan vjernicima i da bih ih mogao u vremenu korone tješiti i krijepiti. Najviše mi je stalo, čak i prije samog vjeronauka i župne kateheze da obiđem starije i nemoćne koji su nažalost nisu bili u mogućnosti u onim svetim vremenima božićne i uskrsne ispovijedi doći. U župi imam i dva velika Doma za starije psihički bolesne osobe, jedan privatni, a drugi državni, koje redovito obilazim. Ali, zbog korone nisam ih u zadnjih godinu dana mogao posjetiti, osim u onim hitnim situacijama podjeljivanja bolesničkog pomazanja”.

Improvizacija i snalažljivost vlč. Josipa došli su do izražaja i na početku pandemije koronavirusa kada se na zanimljiv način nastojao približiti svojim vjernicima. „Prošli Uskrs sam s Presvetim prošao u jednom kamionetu i blagoslivljao ljude. Oni su došli s uskrsnim košaricama… Bilo je to zbilja dirljivo. Nisam nekoliko noći spavao, čak sam tajnika nazivao da vidim što biskup misli o tome. Bilo je to vrijeme u kojem ste morali ljudima izići u susret. Svi su očekivali nešto od vas. Bilo je nebrojeno poziva i ideja pa sam smatrao da je najbolje da Gospodin prođe našim mjestom, da bude uskrsna radost i ljudi su primili blagoslov. Bile su pozitivne reakcije i samih vjernika da nisu zaboravljeni. Time nisam ništa novo izmislio. Na Cvjetnicu su već neki kolege svećenici slični učinili pa mi je bilo stalo do toga s time da sam svoje župljane uvijek pozivao na oprez da ne budemo prenositelji zaraze. A, i župljani se drže svega što im napišem u župnom listiću pa je do sada sve dobro prošlo”.

Uz nevolju bolesti dogodili su se i potresi na koje je župa reagirala prikupljanjem pomoći stradalom stanovništvu, a kada su i sami osjetili razornu snagu potresa pomoć su zatražili od sv. Emigdija. „Molili smo se sv. Emigdiju, zaštitniku od potresa, molili smo se sv. Roku, osobito u pandemiji, da nas čuvaju. To nam je uvijek bio završetak molitve i svega onoga što smo slušali i na valovima Hrvatskoga katoličkog radija to smo prenosili i s našeg oltara na kraju svake svete mise”.

Otkrivanje zvanja

Vlč. Josip, iza kojeg je 18 godina svećeništva, rado se prisjeća onih početaka otkrivanja poziva. „Dolazim iz jedne radničke, seljačke obitelji iz Strmca Podravskog, iz župe sv. Petra i Pavla Petrijanec, koja je iznjedrila mnoga duhovna zvanja. Kao dječak se sjećam svoga pokojnog župnika koji me je krstio, otpratio u sjemenište, zatim bogosloviju, koji mi je priredio mladu misu i onda otišao u zasluženu mirovinu – preč. Antun Posavec. On je dolazio mome pokojnom djedu Stjepanu podjeljivati sakramente pred velike blagdane, budući da je on bio stariji i bez jedne noge, i poklonio mu je ilustriranu Bibliju za mlade. Djed je, uz pčelinjak, imao vremena meni kao najmlađem za kojeg se brinuo malo tumačiti Sveto pismo. Župnik je bio zadivljen kako dobro razumijem po pričama, po slikama, Sveto pismo i upitao me je želim li biti ministrant. I, tako je krenulo da sam nakon prve pričesti od drugog do osmog razreda bio ministrant. Upijao sam sve ono što sam gledao od svoga župnika koji je doista bio dobar i krepostan. U osmom razredu je došla odluka da krenem za svećenika, čak sam i u školi imao nadimak ‘župnik’. Na izbor sam imao upis u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalatu ili kod otaca kapucina u Varaždin. Odlučio sam se za Zagreb. Iako nisam bio najbolji učenik kroz osnovnu školu, uspio sam uz pomoć otaca isusovaca završiti gimnaziju i sjemenište te upisati bogosloviju. Bilo je to jedno prekrasno razdoblje moga života kojeg se uvijek rado sjećam. Sjemenište je bilo puno, započelo nas je 52 u jednoj generaciji, a maturiralo 23 od kojih nas je osam svećenika te imamo i jednog biskupa – križevačkog vladiku Milana Stipića”.

Ministrant

U odluci da bude svećenik vlč. Josip je imao podršku svoje obitelji. „U drugom razredu gimnazije moj otac je naglo preminuo. Moja majka Slavica, koja je sada samnom u Jalžabetu, usmjerila je sve svoje snage, odricanje i žrtve da mi ništa ne nedostaje u mojoj svećeničkoj formaciji. Na tome sam joj iznimno zahvalan. To je ono – prvi poticaj uvijek mora biti iz obitelji i onda je sve puno, puno lakše. Naravno da će uvijek dolaziti neki trenuci, ali obitelj je ona koja vas nikada neće ostaviti i zato je važno da imamo dobre, svete, katoličke obitelji koje su osobito spremne posvetiti svoju djeci u duhovnom staležu”.

“Kroz sjemenište su me uvijek zvali ‘Vianney'”

Tijekom odrastanja vlč. Josip se nosio sa strahom da ne bi bio površan. „Unatoč mome stranu uzore sam nalazio u dobrim svecima. Arški župnik mi je jedan od najdražih svetaca. Kroz sjemenište su me uvijek zvali ‘Vianney’, ne da mi je možda škola loše išla, nego da sam želio biti svet poput njega. Na onu knjigu „Svetac i njegov demon” čekalo se po dvije godine da bi se došlo na red za čitanje. Uz arškog župnika tu su i naši hrvatski sveci. Mome župniku je bilo uvijek stalo da se štuju naši sveci i blaženici. Sjećam se kada sam na praznicima bio doma, ili kada bih dolazio, kada je bio koji blaženik on ga je naglašavao i čak posebno propovijedao i tu su oni najveće nadahnuće. I naši duhovnici isusovci kroz malo su nas sjemenište usmjeravali na tu jednu izvanrednu pobožnost da u svim nevoljama, krizama i izazovima znamo imati nekoga za zagovornika. Pokojni biskup Marko Culej znao je reći – ‘Ako vam nekada zaškripi u zvanju odite u Mariju Bistricu barem na dva dana da vidite koliko pobožni puk treba molitvu i dobre svećenike, i svaka kriza će nestati’. To su doista recepti koji i danas vrijede za mlade generacije i buduće svećenike da se ne boje izazova. Kriza i kušnji uvijek će biti, ali imati čvrsti stav i vidjeti da te to ispunjava u životu nešto je najljepše.”

“Onaj trenutak kada obučete misnicu shvatite da tek tada počinje hod”

Đakonsko ređenje vlč. Josip imao je dan uoči Bezgrešnog začeća BDM u varaždinskoj katedrali. Nakon praktikuma u Pitomači ređen je za svećenika pred Petrovo 2003. godine u varaždinskoj katedrali. „Teško je opisati emocije koje su bile toliko lijepe i divne. Toga dana kada sam zaređen za svećenika, navečer sam išao u Lepoglavu gdje je bivši lepoglavski župnik preč. Mato Repić slavio 60. godinu svećeništva. Onaj trenutak kada obučete misnicu shvatite da tek tada počinje hod. Naravno da je i sama mlada misa koja je bila 6. srpnja 2003. godine u mom rodnom selu ispred kapele sv. Nikole biskupa. Prije mene zadnja mlada misa bila je 1939. godine vlč. Pavla Bedenika. On je nažalost 1946. ubijen u župi gdje je djelovao – Svetom Martinu pod Okićem. Toga svećenika dobro je poznavao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić i jednom zgodom mi je rekao da je moje zvanje sigurno isprosio do Boga vlč. Bedenik. Moja mlada misa bila je ispred kapele koja je bila prva posvećena 1990. godine kao prva u samostalnoj Hrvatskoj”.

„Bože sačuvaj da se ičim ponosim osim križa Gospodina našega Isusa Krista. „Čitava peta godina bila je pronaći geslo koje bi bilo nit vodilja u životu. Zastao sam na apostolu Pavlu, na Poslanici Galaćanima 6,14. Nekako kroz ovim 18 godina dogodi se to da me Božja providnost vrati na to da si malo posvjestim da se treba samo Kristovim križem ponositi, a sve drugo je manje bitno”.

Svećenik danas prije svega mora biti svjedok onoga zvanja na koje je pozvan

Župničkoj službi u Jalžabetu prethodile su službe župnoga vikara u župi sv. Nikole u Koprivnici te u župi sv. Jurja u Đurđevcu, zatim prva župnička služba u župi Presvetog Trojstva u Reki kraj Koprivnice. U osvrtu na dar svećeništva nakon 18 godina svećeničkog života vlč. Josip ističe: „Svako vrijeme nosi nešto svoje. Nakon 18 godina gledam još uvijek onom djetinjom vjerom i pouzdanjem u Boga, gledam da su upravo ispred mene one godine koje bi trebale imati svoj vrhunac u onom pastoralnom radu i zalaganju, u svim onim izazovima s kojima se danas suočavamo i u drugačijem vremenu od onog prije 10 godina. Svećenik danas prije svega mora biti svjedok onoga zvanja na koje je pozvan i mora biti prije svega svećenik. Sve drugo je manje bitno. Sve drugo može biti samo potpora u onome u čemu vas ljudi trebaju – da ste tu kao posrednik milosti koju Bog daje ljudima, da ste ovdje radi njih i za njih. Sve ovo drugo što imamo, brige, obnove, potresi, mnogo toga nas čeka i tko zna što će sve doći, ali bit za ljude, biti njihov duhovnik, to je ono što je najbitnije. U današnjem vremenu koje je puno izazova ljudi gladuju za duhovnošću. Mnogi danas kritiziraju Crkvu, i jesmo na vjetrometini udara i kritike i svega što je izazovno ali uvijek imamo ponudu. Crkva uvijek ima otvorene ruke i zna što može ponuditi – propovijedati Kristovo evanđelje.”

Vlč. Josip, koji voli putovati, čitati povijesnu literaturu i kvizove, ističe da je jako potrebna molitva za svećenike. „To je snaga koja je svećeniku jako potrebna. Sklopljene ruke su ona snaga koja vas iz najdublje klonulosti može ponovno podići. Najsigurnije mjesto za pronaći utjehu i okrjepu je molitva. Ako smo vezani jedni uz druge možemo nadvladati svaku nevolju. I ovo vrijeme pandemije će proći i doći će drugo vrijeme. Bilo ono pogodno ili nepogodno budimo usmjereni prema Kristovu križu jer on čvrsto uspravno stoji. Kršćani su duša svijetu i vrlo je važno da budemo postojani u svojoj vjeri”.