Prva Hrvatska katolička misija u Irskoj osnovana je u Dublinu 2016. godine, a njezinim voditeljem imenovan je vlč. Josip Levaković, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. U osvrtu na svoj dolazak istaknuo je da se dogodio u Godini Božjeg milosrđa koja se tada slavila na razini sveopće Crkve, a Božje milosrđe osjetio je i prvih dana boravka u toj otočnoj zemlji. „Kada sam doputovao prvo sam pohađao tečaj engleskog jezika u samostanu Verbita gdje sam i stanovao. Nakon toga tečaja preselio sam kod otaca karmelićana u Dublin gdje je već godinu dana jednom mjesečno fra Ljubomir Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije London, okupljao naše ljude na misna slavlja. Oni su me srdačno primili i ugostili i to je baš bilo u Godini milosrđa. Sjećam se da tada nisu tražili nikakvu naknadu za moj boravak i stvarno su u Godini Božjeg milosrđa iskazali milosrđe prema meni. Prva misa koju sam slavio s našim Hrvatima bila je krajem studenog 2016. i onda je ubrzo stigao dekret o imenovanju mene župnim vikarom u jednoj župi u Dublinu, a potom voditeljem Hrvatske katoličke misije. Poslije smo prešli u jednu župu u centru Dublina i tako je sve to krenulo. Božji prst je sve vodio.”

Vjernička zajednica oduševljena dolaskom stalnog dušobrižnika

Vlč. Levaković otkrio je kako je dolazak stalnog svećenika u Misiju bio popraćen oduševljenjem kod vjernika. “Nisu svi Hrvati u Irskoj praktični vjernici. I zbog toga smo se prvo svi trebali međusobno upoznati. Meni je to bio prvi odlazak u inozemstvo, ali i njima isto tako. Došao sam s tri kofera tamo bez nekih očekivanja, ali smo s Božjom pomoći išli zajedno. Ne možemo negdje krenuti iz nebesa nekakvi planovima, nego je potrebno doći od nas od jednog zajedništva, liječiti ponajprije srca koja su svakakva došla tamo i ustrašena. Liječiti Božjim milosrđem ta srca i krenuti zajedno, okrenuti novu stranicu s Gospodinom, a onda i međusobno. To je bio naš prvi plan”.

Fra Ljubomir Šimunović i vlč. Josip Levaković.

Iako ne postoje parametri prema kojima bi se mogao odrediti točan ili približan broj Hrvata u Irskoj, voditelj Misije istaknuo je kako bi prema prema nekim procjenama na području cijele Republike Irske moglo biti oko 20 tisuća. „Taj podatak donosi službena statistika jednoga irskoga ministarstva prema izdanom broju PPS (Personal Public Service Number – slično poreznom broju ili OIB-u) bez kojega nije moguće redovno živjeti i raditi u Irskoj. Otprilike znamo da je nekih 20 tisuća od 2013. godine doselilo u Irsku do danas. Sve je veći broj osoba i obitelji na nedjeljnim misnim slavljima. Iako neki zbog udaljenosti, posla ili drugih razloga ne mogu biti svake nedjelje na misi trenutno je sigurno da na naša misna slavlja kroz mjesec dana dođe do tristo ili četiristo osoba. Osim zajednice u Dublinu imamo zajednicu i u Corku gdje ima stotinjak osoba koje se redovito okupljaju jednom mjesečno na misi. Imamo još sedam manjih zajednica. Teško mi je reći koliko se točno ljudi okuplja, ali drago mi je primijetiti da taj broj iz godine u godinu raste, unatoč činjenici da jedan broj naših ljudi odlazi iz Irske kao i to da se zadnjih godina manji broj doseljava u Irsku”.

Misija – utočište vjernicima

Vlč. Levaković ističe da je Misija mjesto gdje živi Bog i gdje se nastoji ići putem ozdravljenja. “Različiti su razlozi dolaska naših ljudi u Irsku. Neki svjedoče kako su u Hrvatskoj zaglavili u kreditu pa su došli zaraditi kako bi ga vratili, a potom se vratili u Hrvatsku; mladi dolaze steći novo iskustvo, a nekima ne odgovara politička situacija, postoje i oni koji su ljuti na Crkvu, puno je razloga. Drago mi je čuti svjedočanstvo mladoga čovjeka koji je našao posao u Hrvatskoj i vratio se, a potom je našao i djevojku. Prigodom našega susreta posvjedočio mi je da mu se sve u životu odvijalo tako čudesno, a naša Hrvatska katolička misija bila mu je utočište u kojem je o svemu mogao razgovarati. Drago mi je da naši povratnici svjedoče koliko mu je značilo naše zajedništvo.”

Govoreći, pak, o dušobrižništvu hrvatskih vjernika u Irskoj, ističe da se posebno naglašava ozdravljenje i duhovno obogaćenje. “Misija je jedno mjesto gdje Bog živi i gdje imamo cilj ići putem ozdravljenja što nije strano niti jednom vjerniku. Ozdravljenje i obraćenje duhovno smo najviše naglasili jer smo svjesni da je to potrebno. Svjesni smo da su oni tamo slobodniji i otvoreniji u pristupu svećenicima i otvoreno nam govore što je dobro kod nas i što ne. Kada su vidjeli na što stavljamo naglasak poželjeli su ostati i doživjeli to kao utočište. Bogu sam zahvalan da nam je svima dao ustrajati u tom i takvom ozračju. Nije jednostavno. Nisam otišao tamo jer ne volim svoju domovinu ili iz neki drugih razloga kao ostali pa bih mogao i o tome im govoriti, ali shvatiš da to nema smisla i odlučio sam da idemo Božjim putem”.

U osvrtu na ozračje i život Crkve u Irskoj vlč. Levaković ističe da je teško i da se može reći kako Crkva u Irskoj prolazi kroz jedno čistilište. “U razgovoru s vjernicima zaključili smo da Bog tamo nešto novo stvara, a prije toga mora staro uminuti. Nailazimo na problem koji se javlja u školama. Vjeronauk predaju učitelji koji nemaju katolički etos više i pripremaju djecu za sakramente, ali na nekakav drugačiji način. Roditelji nam se dolaze žaliti da djeca nisu dobro poučena. Vjernicima je zahtjevno živjeti u takvom ozračju. I kroz ovo vidimo smisao naše zajednice. Molimo Boga da nas održi u svemu tome i da uspijemo unatoč tom zahtjevnom ozračju”.

Živimo i činimo što možemo uz Božju pomoć

Voditelj Misije posebno ističe da je sve što imaju za njih Božje djelo. “Prva naša radost je zbor mladih oni su se sastajali na probe i molili su zajedno i to me je oduševilo. Doista taj se zbor s vremenom pretvorio u jednu zajednicu mladih. Teško nam je organizirati nešto na tjednoj razini, ali taj zbor mladih je zaista jedna zajednica. Nažalost, pandemija koronavirusa potaknula je neke mlade na odlazak iz Irske pa smo tu bili desetkovani. Ono što je nama još bio zahtjev jest tečaj priprave za brak. Organizirali smo i bračni susret za parove i obitelji na jedan naš način. Tako smo jednu nedjelju imali jedan divan susret na kojem je sudjelovalo 11 parova koji su poželjeli još takvih susreta. Nakon toga organizirali smo druge susrete za mlade, pripravu za sakramente, brojne mise, blagoslov i pohod obiteljima koje su nam raštrkane. Živimo i činimo što možemo uz Božju pomoć. Korona nas je u svemu jako zakočila i prekinula i velik broj suradnika je otišao. Vidjet ćemo kako naprijed, s kojim snagama raspolažemo i u kojem smjeru trebamo ići.

“U Irskoj mi nedostaje svećeničko zajedništvo”

Obilježavajući mali jubilej – pet godina djelovanja u Irskoj, ovaj mladi svećenik ističe da mu nedostaje svećeničko zajedništvo. “Prosjek godina svećenika je 65 plus i ja sam tu poput sina ili unuka starijim kolegama svećenicima. Zbog svih skandala svećenici su zatvoreni sami u sebe. Dovoljno je spomenuti da smo nas trojica u župi i svaki ima svoju kuhinju, a ja sam došao s jednim drigačijim iskustvom gdje smo mi svećenici djelovali zajedno kao braća i što god je trebalo bili smo jedni za druge, a ovdje se držimo daleko. Pričao sam im o tom zajedništvu, a ovdje ga teško ostvarujemo i to je jedna poteškoća s kojom se nosim i to je zajedništvo koje mi nedostaje. No, u svemu tome se više brusim”, rekao je.

Poteškoće i križevi bruse ono što je dobro

Vlč. Levakovića u svemu najviše raduje i ispunjava vjera našega naroda. „Nema nedjelje da ne sjednem u ispovjedaonicu i da pred njom nije red. Moja služba je ono što me najviše raduje. Susreti s ljudima i vjera našega naroda uslijed svega onoga što vidite u Irskoj to je ono što me nosi naprijed, što me raduje i zbog čega sam ondje. Poteškoće i križevi me isto raduju jer križaju sve ono nepotrebno u životu i bruse ono što je dobro. Na srcu mi je uvijek jedan događaj hodočašće nas Hrvata u Nacionalno marijansko svetište u Knocku na kojem je bio i moj nadbiskup Đuro Hranić. Na tom hodočašću smo se prvi puta okupili mi Hrvati kao marijanski narod u svetištu naše Majke. To hodočašće nosim u srcu, ali i većina naših Hrvata”.

Pastoralna iskustva u domovinskoj Crkvi

Odlasku u Irsku prethodilo je pastoralno iskustvo u službama župnoga vikara u katedralnoj župi u Đakovu, te upravitelja župe u Kuševcu. „U Đakovu sam imao jako dobrog župnika Tomislava Ćorluku koji je bio pun ljubavi i razumijevanja. Imali smo jedan lijepi očinsko-sinovski odnos i tu sam stjecao prva iskustva i na svetoj misi – od onoga uvoda koji se izrekne do slavlja mise … to mi je u početku bilo sve bitno. Izazovno mi je bilo to što sam znao da će tijekom mise s jedne strane biti jedan profesor, a s druge drugi profesor, i da će oni sve to slušati. Oni će slušati propovijedi, oni će promatrati što sve činiš u župi, oni su mi pomogli da se brusim u toj izloženosti. Tu sam susreo jednu župnu zajednicu i župnika koji je bio otvoren Božjem duhu i dobrim idejama. Ništa nije zatomljivao, nego je poticao da se provode ideje i promatrao u kojem će smjeru krenuti. Moram spomenuti i s. Meri Gotovac koja mi je bila duhovna majka i usmjeravala me je zajedno sa župnikom”.

Vlč. Tomislav Ćorluka i s. Meri Gotovac. Foto: djos.hr

Nakon dvogodišnjeg iskustva u spomenutoj živoj župnoj zajednici vlč. Levaković odlazi na službu u jednu manju župu, nadomak Đakovu. „Vjernička zajednica u Kuševcu voli svoje svećenike. S njime imaju jedan lijep odnos i u svakoj je kući dobrodošao. U toj sam župi doživio ljepotu molitve vjernika. Sjećam se kada sam prvi put došao na misu i rekao ‘Gospodin s vama’ dobio sam gromoglasan odgovor ‘I s duhom tvojim’. Zanimljivo mi je bilo u toj župi vidjeti pun kor muškaraca. I to dvogodišnje razdoblje u Kuševcu bilo je dosta izgrađujuće, unatoč činjenici da mi je to bila prva samostalna služba na župi i trebalo je sve organizirati, ali uz dobre ljude ništa nije bilo teško”.

Djetinjstvo obilježeno aktivnim sudjelovanjem u župi

Za svoj svećenički poziv vlč. Levaković ističe da je na neki način bio očekivan jer je njegovo djetinjstvo bilo obilježeno crkvom. „Rođen sam 2. lipnja 1987. godine u Vinkovcima i odrastao sam u Rokovcima. Proveo sam jedno jako lijepo djetinjstvo na selu, trčali smo ljeti bosi, bili smo cijeli dan na zraku bez igrica i računala, navečer nas nisu mogli skupiti u kuću. Moje djetinjstvo bilo je obilježeno aktivnim životom u župi, moji roditelji su bili zvonari i sakristani, a ja sam dosta rano već u prvom razredu osnovne škole postao ministrant. Subotom sam sudjelovao u pospremanju crkve, a nakon što sam postao ministrant jedno sam vrijeme svirao dječjem i odraslom zboru. Kako je moje odrastanje bilo obilježeno aktivnim sudjelovanjem u župnoj zajednici nije ni čudo što sam danas svećenik”.

Vlč. Levaković se više puta preispitivao o tome kada se javila želja za svećeništvom. „Nisam imao nekakav trenutak u životu kada mi je to na neki čudesan način obznanjeno. Tu je moje iskustvo toliko jednostavno da sam nekada čak pomislio da nemam poziva. Kako je to jedan jednostavan rast uz obitelj koja je molila i bila u crkvi ohrabrila me je misao, mislim da se radi o papi Benediktu, da prije ređenja nije bilo razvidno to kada ga je Bog pozvao, ali nakon svećeničkog ređenja stigla mu je potvrda gdje ga sve Bog treba. Tako je bilo i kod mene. Tek nakon ređenja Bog mi je pokazivao gdje me sve treba. Mislim da je to priča o pozivu”.

Budućnost pastorala – osobni susret svećenika i vjernika

Svećeničko ređenje bilo je na Petrovo, 29. lipnja 2012. godine. „Moram priznati da s ređenja pamtim onaj prijelaz iz laičkog u svećenički stalež. To mi je bilo tako čudesno. Pritom sam se osjećao i zbunjenim i nedoraslim i preispitivao sam se. Svoj hod u svećeništvu započeo sa u dugu dijela Psalma 87. – ‘Svi su izvori moji u tebi’. Vrlo jednostavno, ali to je to Tome se stalno vraćam i točno vidim što se događa kada se odmaknem od tih izvora. Onda sam žedan i suh i svakakav, a kada popijem s tih izvora onda idem dalje.”

Obzirom na godine pastoralnog djelovanja u jednoj hrvatskoj katoličkoj misiji vlč. Levaković svraća pozornost na proživljene naglaske koje bi bilo dobro prenijeti u domovinsku Crkvu. „Odnosi između svećenika i vjernika u misiji su neposredniji i direktniji. Svećenik mora znati doći do tih ljudi. Shvatio sam da je važan taj jedan osobni pristup. Brusi svećenika. Možda u mojoj Slavoniji to još tako ne funkcionira, ali mi se čini da je to važno i da budućnost jednoga pastorala mora biti neposredan – osobni susret svećenika s narodom. Lijepo je da su tu vjeroučitelji i mnogi drugi suradnici, ali je potreban kontakt svećenik – narod. Sve drugo može raditi netko drugi, i uredske poslove i sve drugo. Mislim da je važno da svećenik ostane u kontaktu s narodom, da ostane pastir.”