Svećenik sisačke biskupije Ivan Ćorić upravitelj je župa Preloščica, Gušće i Kratečko. Uz to je imenovan postulatorom za proglašenje blaženim i svetim 25 svećenika i dva bogoslova Sisačke biskupije koji su mučenički umrli u vremenu od 1935. do 1990. To da je na području današnje Sisačke biskupije u zadnjih 55 godina ubijeno iz mržnje na vjeru toliko svećenika puno govori o življenju vjere na tome prostoru. „Sisačka biskupija je mlada biskupija i u vrijeme kad su ovi svećenici dali svoj život i kad su pogubljeni, to je sve bila Zagrebačka nadbiskupija. Naš biskup Vlado Košić se od 2013. godine bavi inicijativom da se ti svećenici koji su dali svoje živote za Crkvu, za vjeru, koji su ubijeni samo zato što su bili katolički svećenici, otmu zaboravu i da se istraži postoji li neki element mučeništva, te da ih se stavi na oltar na mjesto koje zaslužuju. Jer, ako vas netko liši života samo zato što ste izabrali da vaše životno zvanje bude odazvati se Kristu mislim da to zaslužuje da se otme zaboravu i da se ističe kao primjer. Zašto? Zato jer je to autentika. To su bili autentični vjernici i njihov primjer u ovim današnjim vremenima, ali i u budućim, može govoriti više od bilo kojih teologa, simpozija ili bilo čega drugoga”.

Foto: Sisačka biskupija

Tko su mučenici za vjeru koji će se istraživati u kauzi?

Postulator Ćorić predstavlja osobe koji su kandidati za kauzu. „Prvo to su dva bogoslova: salezijanski bogoslov Belović Josip koji je ubijen u Popovači, te malo poznati bogoslov Marijan Filković koji je inače rođen u Zagrebu, ali je živio u Petrinji. On je poginuo s tajnikom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca vlč. Mijom Pišonićem pod nerazjašnjenim okolnostima. Abecednim redom svećenici su: Butorović Ivan koji je bio župnik u Jamnici Pisarovinskoj i pogubljen je na Kordunu, ne zna se točna lokacija; Čavlek Aleksandar, koji je bio umirovljeni župnik Gornje Jelenske kod Popovače, a ubijen je u svom zavičaju u Klokovcu; fra Čiga Benedikt rođen u Feričancima bio je član Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, te službovao jedno vrijeme kao župnik u Čuntiću a zatim kao vojni kapelan u hrvatskom domobranstvu. I njegovo mjesto smrti nije poznato. Delija Dragutin bio je župnik u Voloderu, i u Voloderu je ubijen; Držaić Ivan bio je župnik u Donjoj Kupčini gdje je i ubijen; Đurić Antun bio je župnik u Divuši, a kasnije u Novoj Kapeli, smaknut je u Zagrebu. Najmlađi po mučeništvu od njih je vlč. Antun Grahovar koji je stradao 1990. u župnoj kući na Svetoj Mariji na sisačkom Viktorovcu.

Irgolić Antun bio je župnik u Starom Farkašiću gdje je i podnio mučeništvo; Jagić Franjo se kao kapelan u Kutini po dostupnim informacijama povlačio s kolonom civila i vojske prema Bleiburgu i stradao je negdje u Sloveniji; Josip Klapšić bio je jedno vrijeme župnik u Divuši, kasnije je služio kao vojni kapelan u hrvatskom domobranstvu, a smaknut je u Zagrebu; Kolundžić Mato bio je jedno vrijeme župnik u Maji kod Gline te kasnije u Dugoj Resi, a stradao je na tom potezu oko Duge Rese, negdje oko Zvečaja, ne zna se točno mjesto; Lazički Ivan bio je jedno vrijeme kapelan u Petrinji i zatim vojni kapelan u hrvatskom domobranstvu smaknuti je negdje u Sloveniji. Zatim, Liko Želimir koji je bio kapelan u Kutini i također je poslije bio vojni kapelan u hrvatskom domobranstvu smaknut je u Zagrebu. Lizatović Antun bio je svećenik šibenske biskupije, ali je djelovao u Kukuruzarima iznad Kostajnice. Smaknut je negdje na Banovini, ne zna se točna lokacija.

Modrenjak Franjo bio je svećenik Mariborske biskupije, služio je u Žažini, i smaknut je negdje u okolici Siska. I Orešnik Franc, također svećenik Mariborske biskupije, bio je jedno vrijeme kapelan u Kutini, i završio je u Jasenovcu gdje je i smaknut. Perhač Ivan je bio župnik u Kratečkom gdje sam ja sada na službi. On je poslije rata bio osuđen i robovao je Staroj Gradiški gdje je preminuo ili je ubijen. Povoljnjak Stjepan bio je kapelan u Odri. Rođen je u Kravarskom i smaknut je negdje u Odri. Zatim Rukavina Slavko, vojni kapelan u hrvatskom domobranstvu, smaknut je u Sloveniji, ali je bio rođen u Glini. Šimunović Ivan bio je župnik u Ivanić Gradu. Njega su odveli i ne znamo točno gdje je ubijen. Štromar Stjepan bio je rođen u Gorama kod Petrinje, bio je kapelan u Mariji Bistrici i stradao je u Maclju. Vedrina Janko rodom je iz Marije Bistrice i bio je župnik u Bučici. On je među prvim ubijenim, život je izgubio 1935. godine, a pokopan je u Mariji Bistrici. Zatim Vedrina Josip bio je župnik u Loboru, ali je jedno vrijeme službovao u Divuši, u našoj biskupiji. On je 1949. godine ubijen u Loboru u blizini župne kuće. Tu je Venko Vjekoslav, koji je bio župnik u Hrvatskoj Dubici, a smaknut je negdje u Sisku i Žagmeštar Petar, kateheta u Sisku, smaknut je negdje u okolici Siska.”

Poduzeti koraci na senzibiliziranju javnosti

Mnogima od stradalih svećenika ne zna se ni posljednje mjesto počivališta, ali ih se pokušalo oteti zaboravu inicijativom postavljanja ploča s njihovim imenima na mjesta i crkve gdje su služili. „Ta je inicijativa imala za cilj da se na jedan način odužimo njihovoj ljudskosti prema pravu da imaju svoje posljednje počivalište i svoj grob. Upravo je to postavljanje ploča bilo prvi korak da se polako senzibilizira svećenike i javnost da mi među sobom imamo mučenike. Za neke od njih već postoji jedan senzus vjernika gdje se oni sjećaju svojih župnika, pogotovo najmlađeg vlč. Grahovara, jer je on mnoge u Sisku vjenčao i krstio, te je po načinu života bio blizak svima. Nije dijelio ljude ni po religiji, ni po stranačkom opredjeljenju i dosta je živo sjećanje na njega. U ovim drugim sredinama postoje ljudi koji nisu direktni svjedoci, ali su slušali priče o svojim župnicima od svojih djedova i baka koji su bili njihovi vjeroučenici. Postoji taj jedan glas i taj jedan senzus, ali se treba uzeti u obzir vrijeme komunizma gdje je jedan takav glas često puta radio o glavi onoga tko bi o tome pričao. Sve su to bile teškoće koje su pokušale utrnuti istinu, ali Bogu hvala istina je preživjela i mi se sada njome bavimo i želimo je postaviti na mjesto koje to i zaslužuje.”

Foto: Sisačka biskupija

Postulatora u pokretanju postupka čeka posao istraživanja i ispitivanja ostavštine o ubijenim svećenicima. „Nalazimo se u pripremnoj fazi i moja je dužnost skupiti svu pisanu građu koju su oni napravili, dakle njihovo djelo, ili ono što postoji o njima, te zatim vidjeti eventualne svjedoke koji bi mogli kasnije u kanonskom dijecezanskom postupku pristupiti sudištu i reći svoj sud i svoje svjedočanstvo. Napomenuo bih, koliko mi je poznato, da je za sada na području Hrvatske biskupske konferencije ovo obujmom i sadržajem najveća kauza. Dok budemo istraživali živote tih 27 osoba prvo ćemo tražiti trag mučeništva, to jest da su oni ubijeni iz vjere. Ukoliko to utvrdimo za svih 27 onda će dijecezanski postupak obuhvatiti sve njih, a ukoliko za nekoga to ne utvedimo bit će ispušten. U kauzu će ući samo oni za koje se bude mogao službeno dokazati glas svetosti i mučeništvo iz mržnje prema vjeri. To je vrlo zahtjevan posao i nitko ne može reći kako će taj posao teći. Biskup zna da sam sklon povijesti. U pripremi sam doktorata na Hrvatskim studijima i meni takav način rada istraživanja nije stran”.

„Pastoral je za mene briga za konkretnog čovjeka u njegovim konkretnim životnim prilikama”

Vlč. Ćorić upravlja župama Preloščica, Gušće i Kratečko. U predstavljanju svojih župa otkriva što podrazumijeva pod pastoralnim radom. „Moje tri župe nalaze se uz cestu, uz Savu, u dužini od oko 30 km, u smijeru od Siska prema Popovači. U sve tri župe je 1132 vjernika. Preloščica se sastoji od sela Preloščica i Bukovsko i broji oko 350 vjernika. Druga župa je Gušća i sastoji se od sela Lukavec, Gušća i Svinjičko, i treća župa jest Kratečko u sklopu koje su sela: Čigoč, Kratečko i Mužilovčica. Ta župa Kratečko dio je parka prirode Lonjsko polje. Te su župe odraz realnosti današnjice i rezultat povijesti koja je tamo ostavila svoj trag. Gdje se u prvom redu to iščitava? Dolazim iz Bosne gdje su u svakoj župi župljani gradili svoju crkvu. Međutim, područje mojih župa bilo je vlastelinstvo i crkve su gradili vlastelini. Koliko god je to bilo tada lako, ostavilo je za posljedicu da se teško kod ljudi osjeti ta pripadnost, da je to nešto njihovo, a s obzirom da je to područje bilo pod upravom zagrebačkih kanonika koji su ga posjećivali isključivo prigodom ubiranja crkvene desetine, te su se dvije stvari upisale u genetski kod tih ljudi”.

Župnik ističe da njegovi vjernici nisu neskloni Crkvi, ali da treba puno napora da bi oni crkvu osjetili kao nešto svoje. „I proteklo komunističko razdoblje dalo je točku na ‘i’ svemu tome, ali ja to ne gledam kao problem. Gledam na to kao izazov jer tamo ima jako dobrih i vrijednih ljudi. Ima ljudi koji čuda čine u svojim životima. Pohađanje svete mise je oko 10% i ako se gleda hrvatski prosjek mi smo iznad prosjeka i to me veseli. Ali, ima jako puno prostora za rad i trudim se koliko znam i koliko umijem biti uz te ljude. Ovdje je, na žalost, teško primjenjivo sve ono što je rečeno na kolegiju fundamentalnog pastorala kojeg smo imali na teološkom fakultetu. Naime, ovdje je realnost sasvim drugačija od knjige. Za mene je pastoral briga za konkretnog čovjeka u njegovim konkretnim životnim prilikama. To je poljoprivredni kraj i ako treba nešto pomoći ljudima, ja ću to napraviti – ako treba runit kukuruz ja ću to raditi, ako treba nekoga prevesti učinit ću to, ako treba nešto nabaviti nema problema bit će, ako treba dati prostor za nešto ja ću to učiniti. Na taj način ljudi vide da je svećenik jedan od njih.”

Ima li u pastoralu mjesta za ekskluzivizam?

Vlč. Ćorić upozorava na opasnost ekskluzivizma u pastoralu. „Često smo se bavili i imali naglasak na nekom ekskluzivizmu, kao da smo mi nešto posebno. Ali, samim tim što sebe stavite na pijedestal posebnosti odvojite se od drugih, a ti drugi maleni jednostavni ljudi nemaju vremena da vama prilaze ako se odvojite jer ako netko ustaje u 5:00 ujutro da obiđe štalu i navečer kasno dolazi sa svoga redovitog posla nema vremena razmišljati kakav ste. Vi mu morate primjerom pokazati da ste mu blizak, da ga ne osuđujete što, recimo, nedjeljom ne ide u crkvu, da ćete uvijek biti tu za njega kada mu nešto zatreba. To je za mene pastoral u ovim mojim župama. Mnogi se samnom neće složiti. Tražit će da tu bude neki udžbenički sustav, ali svi takvi mogu slobodno doći u moje župe i probati. Moja su vrata otvorena svima. Rekao sam svojim župljanima da se družim sa svima i s ljudima koji idu u crkvu, i s ljudima koji ne idu u crkvu, ali kritike primam samo od onih koji idu u crkvu. Mi imamo u sklopu župne kuće jednu veliku dvoranu za stotinjak ljudi koju sam počeo uređivati u zadnje vrijeme upravo zato da ljudi imaju mjesto gdje mogu doći i gdje se mogu osjećati kao doma.”

Župe nastradale u postresu 2020. godine čekaju obnovu

Župe Preloščica, Gušće i Kratečko bile su pogođene u potresu 2020. godine. Župnik ističe da crkve nisu bile pravovremeno obnavljane te ih je potres načeo i oštetio. „Neke crkve su dobile crvenu naljepnicu poput one u Kratečkom pa je pokraj crkve napravljena montažna zgrada u kojoj imamo bogoslužje. U Gušću je crkva u jako lošem stanju. To se izvana ne vidi, ali kada su došli statičari i sve snimili pokazalo se da je riskantno. Mi se ufamo u Božju pomoć i nadamo da se neće ništa dogoditi dok slavimo svete mise. Detaljnom analizom se ustanovilo da crkva u Preloščici, koja je izgledala da nije oštećena, u biti najoštećenija. Država je preuzela obnovu na sebe, imaju tempo kakav imaju, rade, kako valjda najbolje znaju i ja se jednostavno ne želim ni opterećivati time, niti gubiti energiju na to što oni rade. Mi ćemo im dati logistiku i uvijek ćemo biti na raspolaganju, ali jednostavno tako je sustav posložen da mi ne možemo previše učiniti.”

Župnik na doktorskom studiju

Uz spomenute službe postulatora i upravitelja župa vlč. Ćorić je ujedno i na doktorskom studiju na Hrvatskim studijima u sklopu kojeg se bavi istraživanjem vjerskih prijelaza pravoslavnih na katoličanstvo za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. „Tema je nedovoljno istražena. Moje područje istraživanja je grkokatolička Križevačka eparhija, jer sam i diplomski rad pisao o grkokatolicima. Znatiželja me je spojila s njima, a povijest volim odmalena. Moj deda me je učio povijest. S obzirom da je preživio Bleiburg, prve priče koje sam slušao bile su priče o Bleiburgu. Znao sam „scenarij” četveroreda davno prije nego što je film snimljen. Tako se u meni razvila neka ljubav prema povijesti i to radim čisto za sebe. Dakle, nisam opterećen time da moram doktorirati. To me jednostavno zanima i želio bih razriješiti nešto što je neriješeno. Nas se kao narod i kao Crkvu zbog vjerskih prijelaza onoga vremena gleda jako negativno. Želio bih iznijeti istinu da kada netko kaže da su Hrvati i Crkva u Drugom svjetskom ratu bili fašisti i radili ovo ili ono, da se može reći da nismo. Kada sam u to krenuo nisam naišao na neku podršku ali Bogu hvala kada se zatvore vrata, otvori se prozor i našao sam se na Hrvatskim studijima, te sam naišao na podršku ljudi koji su voljni da se istina iznese na vidjelo. Također, križevački vladika Milan Stipić, s kojim sam prijatelj, daje mi svu moguću podršku jer se grkokatolicima u Hrvatskoj rijetko tko bavi, pogotovo u modernim temama koji nisu toliko daleke u prošlosti. Oni su imali jako veliki utjecaj na našu povijest. Prvu povijest Hrvata napisao je Tadija Smičiklas koji je bio grkokatolik. Dira me to što to nije istraženo i što se baca u zaborav.”

Životni put obilježen s 22 preseljenja u 33 godine života

Vlč. Ćorić slavio je svoju mladu misu u bazilici sv. Kvirina u Sisku. Bila je to prva mlada misa od osnutka župe, a do toga događaja slavljenik je prošao zanimljiv životni put obilježen s 22 preseljenja u 33 godine života. „Rođen sam 1989. godine u Bosni. U mojoj drugoj godini života majka nas je napustila i kada je počeo rat mi smo te 1992. izbjegli u Hrvatsku. Znate, kada dođete kao izbjeglica seljakate se na razne strane i mi smo se skrasili u Benkovcu kod Zadra gdje sam završio osnovnu školu. Zatim sam išao u zadarsko sjemenište, pa na bogosloviju u Rijeku. Izašao sam iz bogoslovije i živio kao civil. Kroz to vrijeme moj poziv nije bio upitan. Sebe doživljavam kao čovjeka koji razmišlja o stvarima koji se oko njega događaju, pa sam se na bogosloviji zapitao kako ćemo se pripremiti da jednog dana budemo pastiri, voditelji zajednica, samostalni ljudi, župnici, ako ćemo biti pod staklenim zvonom pa svaki petak imamo opranu robu, sve je namješteno, obroci su pripremljeni… jednostavno to je život koji nema veze s realnošću. Evo jednog konkretnog primjera – u pet godina bogoslovije i fakulteta nitko vas ne priprema kako će vam biti kada netko provali u župni stan, kako se pali perilica rublja i sl. Razgovarao sam s tadašnjim zadarskim nadbiskupom Ivanom Prenđom i rekao sam mu da bih izašao kako bih doživio normalan život. Nije me zanimalo provođenje. Želio sam osjetiti što znači plaćanje računa, kako raspoređivati sredstva da možete živjeti 30 dana, peglati, kuhati i pospremati,… to su jednostavne stvari koje kao bogoslov ne možete naučiti. Nadbiskup se s time složio i otišao sam godinu dana živjeti kao podstanar. To je bila zlatna godina jer sam puno toga naučio što mi sada koristi”.

U međuvremenu je mons. Prenđa umro, a providnost je dovela vlč. Ćorića do vlč. Đure Puškarića. „Vlč. Puškarić me je pozvao da dođem kod njega i završim fakultet. Rekao mi je da ne moram biti svećenik. Prvo što moram biti je čovjek, a kasnije ću sam odlučiti što ću sa sobom. Tako je bilo. Kod njega sam živio sedam godina. Završio sam fakultet, čak sam i neko vrijeme radio kao vjeroučitelj i u realnom sektoru. S obzirom da je vlč. Puškarić bio jako učen čovjek, pun životnog iskustva, obišao je pola svijeta i sudjelovao u nekim događajima od početka stvaranja naše države i u crkvenom i u političkom smislu, od njega sam jako puno naučio. Vidio sam što znači svećenički život. Poziv koji sam imao samo se još više učvrstio. Obzirom da sam sada postulator zanimljiva je činjenica da sam 2017. godine imao izlaganje na simpoziju pobijenih na Širokom Brijegu o jednom njihovom fratru. I tako, dok sam razmišljao što bi i kako dalje za svoju budućnost sjetio sam se biskupa Vlade Košića, čovjeka od riječi, koji jasno artikulira svoj stav, i odlučio sam razgovarati s njime. Biskup me je primio otvorena srca i sad sam tu. Jedni mučenici su imali svoje prste u mom dolasku u Sisak, pa se sada i ja bavim nekim drugim mučenicima.”

Mlada misa vlč. Ćorića prva mlada misa u povijesti župe sv. Kvirina u Sisku

O pitanju gdje slaviti mladu misu vlč. Ćorić nije dugo razmišljao. Odlučio je da to bude bazilika sv. Kvirina u Sisku. „Bio sam na službi u sv. Kvirinu i kako je to bilo vrijeme pandemije koronavirusa rekao sam župniku da bih želio tu imati svoju mladu misu. Tek poslije mi je došlo da će to biti prva mlada misa u toj župi, da je to mlada, velika gradska župa, i za mene kao povjesničara to je bilo značajno. A značilo mi je puno i s jednog drugog aspekta – mi koji smo imali takve živote pa nemamo dom kamo bi se vratili, domom smatramo ono mjesto gdje su nam prijatelji i gdje nam je lijepo. Tako sam se ja tu osjetio kao doma i iz poštovanja prema župniku i prema tim ljudima odlučio sam tu slaviti svoju mladu misu. Svi pričaju o njoj da je bilo lijepo, a ja se sjećam da nisam bio uopće opterećen i živčan jer sam imao oko sebe ljude koji su mi sve pomogli odraditi, tako da je to stvarno bilo lijepo slavlje.”

Uz mladomisnika brojni su zapamtili poruke ohrabrenja koje je propovjednik vlč. Puškarić uputio na mladoj misi. „Živite s nekim, onda ga jako dobro upoznate i sve upijate. Uvijek sam se volio druži sa starijim svećenicima jer se od njih može nešto naučiti. Vlč. Puškarić je moj životni učitelj i duhovni otac. S pozornošću sam slušao sve njegove doživljaje, a s druge strane gledao sam realnost koju živi i sve što se oko njega događa. Njegova propovijed na mladoj misi bila je podsjetnik na sve što smo zajedno prošli, te svojevrsni zaključak svih naših sedam godina zajedničkog života. U svojoj mladoj misi izabrao sam evanđelje koje govori o tome da na kraju nećemo biti suđeni po našim grijesima, nego po tome koliko smo dobra učinili ili koliko dobra nismo učinili. To je moj životni stav kojim se vodim kao svećenik i kao čovjek. Smatram da nisam ništa posebno samo sam svojevoljno preuzeo odgovornost da ću za druge učiniti nešto malo više nego što bi, recimo, učinio običan čovjek. Trudim se tako živjeti i tako raditi.”

‘Propovijedam i živim onako kako vjerujem’

Vlč. Ćorić ističe da ima onih kojima se njegova misao vodilja ne sviđa. „Jedanput su mi na početku moje moje svećeničke službe, kako bi me ponizili, rekli da ja uopće nisam kao drugi svećenici. Odgovorio sam da mi je to najveći kompliment koji sam dobio u životu i pred đakonsko ređenje. Kad sam razgovarao s biskupom, rekao mi je da propovijedam ono što vjerujem i ja se tako trudim – propovijedam i živim onako kako vjerujem. Ovdje bih istaknuo i jednu od izreka koje je vlč. Puškarić koristio da bi mi nešto objasnik. Jako mi je draga ona da ne pada snijeg da pomori svijet, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Sve što se događa u društvu i u crkvenim krugovima ima smisla da se podijelimo na one koji valjaju i one koji ne valjaju, da se zauzmu stavovi. Mi kao vjernici imamo odgovornost zauzet stav. Mučenici koje istražujem su bez problema dali svoju glavu za ono što su vjerovali. Pitanje je koliko bi osoba bilo danas spremno učiniti tako nešto?”

Postoji samo jedna podjela: na dobre i na loše ljude!

Župnik Preloščice, Gušće i Kratečkog uživa kada se ljudi druže, kada se u susretima razvijaju prijateljstva, a uz to je i lovac. Lov ga je, kako ističe, naučio strpljivosti. Njegov hobi poslužio je u humanitarne svrhe pa se sa svojim prijateljima lovcima odazvao pozivu križevačkog vladike Milana Stipića da pripreme gulaš za izbjeglice iz Ukrajine prigodom proslave Uskrsa po julijanskom kalendaru. Zaključno je poručio da svatko treba biti iskren prema samome sebi, kao i da se ne dopuste podjele u društvu. „Najveći problem današnjeg društva, Crkve i svakog pojedinca, jeste to što smo prihvatili lažne slike o sebi i onda se čudimo zašto nam se događa ovo ili ono. Krenuti na put iskrenosti prema sebi jeste teška stvar, katarzična i bolna, ali samo kada to napravite moći će te očekivati nešto od života i možete drugima nešto dati. Ne smije se dopustiti nikakva podjela ni po kojoj osnovi – političkoj, nacionalnoj, vjerskoj, financijskoj itd. Postoji samo jedna podjela na dobre i na loše ljude. Ako se pronađete među dobrim ljudima nemojte osuđivati ove loše, jer ne znate što je u njihovim glavama, ali nemojte činiti ono što oni čine. Gajite zajedništvo. I onda ćemo biti oni što trebamo biti i lakše ćemo hoditi putem kojim nam je ići.”