Budi dio naše mreže

Primljeni darovi Duha Svetoga na svetoj potvrdi potaknuli su vlč. Damira Slameka da krene ka svećeništvu. Sjemenište je doživio kao svoj drugi dom, a posebnu radost doživio je na svećeničkom ređenju koje je doživio, kako ističe, kao veliki dar i milost koja se spušta na njega po polaganju biskupovih ruku. Svoj svećenički hod započeo je geslom: „Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Trenutno je na službi župnika u župi sv. Josipa u Novom Virju.

/ Svjetlana Đuran

Vlč. Damir Slamek rođen je 14. listopada 1980. godine u Čakovcu, u malom Međimurju, gdje je proveo svoje djetinjstvo. „Osnovnu školu završio sam u rodnoj župi Podturen. Odrastanje je bilo bezbrižno i lijepo. Uz dva brata, tri bratića, četiri sestrične i ostalu rodbinu, bilo je uvijek živo i lijepo pa je to vrijeme brzo prošlo. Iz djetinjstva ne pamtim uopće svoju prvu svetu pričest, a ni prvu ispovijed. To mi je nekako nezapaženo prošlo“.

No, vlč. Damir dobro pamti svoju krizmu. „Primanje sakramenta svete potvrde u osmom razredu bilo mi je posebno. Posebnost je bila i u tome što sam odmah nakon krizme poželio ići u sjemenište u Zagreb. Krizma je bila 2. srpnja i već se u to vrijeme trebalo znati kamo će se tko upisati, ali ja do tada nisam znao u koju ću srednju školu ići i što ću biti. Bio sam neodlučan, ali nakon krizme znao sam što želim. Pitao sam župnika mogu li ići u sjemenište u Zagreb kako bi postao svećenik“.

Odluka za svećeništvom bila je iznenađenje za župnika. „Moj je župnik ostao iznenađen kada sam mu nakon krizme rekao da bi htio ići u sjemenište u Zagreb. Rekao mi je da će pitati susjednog župnika ima li kod njega kandidata za sjemenište pa da zajedno putujemo u Zagreb. Tako sam išao s dvojicom mladića iz susjedne župe u sjemenište u Zagreb. Ja sam postao svećenik, a oni nisu”. 

Sjemenište – drugi dom

Vlč. Damir je stigao u sjemenište 1995. godine. „U sjemeništu mi je bilo prekrasno, to je bio moj drugi dom. Stekao sam nove prijatelje iz cijele Hrvatske pa i jednog iz Bosne s kojim sam si bio jako dobar. Nije mi bio problem držati se dnevnoga reda jer sam volio red i disciplinu, druženje i molitvu, a sve je to bilo ravnomjerno zastupljeno tijekom dana. Dan mi je u sjemeništu bio dobro ispunjen i nije bilo praznog hoda.“

Svojevrsni izazov bio je gimnazijski program. „Nisam imao puno slobodnog vremena jer sam morao puno učiti. Gimnazija mi je bila teška, jer nisam imao dovoljno predznanja iz osnovne škole pa sam morao svladavati puno gradiva. Matematika mi je bila najteža. Prva i druga godina bile su jako teške i već sam mislio odustati ali onda je u trećoj i četvrtoj godini krenulo na bolje i maturirao sam sa vrlo dobrim uspjehom. Da nisam imao podršku roditelja i braće sigurno bih odustao, ali oni su mi bili podrška u svemu kako u učenju, tako i u samosvladavanju i odricanju. Posjećivali su me i podržavali“.

Bogoslovski dani

Upis na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu bio je u 1999./2000. akademskoj godini, a to je ujedno bila i zadnja godina u pripravi za „Veliki jubilej“ 2000. godine na koju je poticao tadašnji papa Ivan Pavao II. „Bogoslovija je bila nastavak sjemenišnog života i discipline tako da mi nije bilo teško uklopiti se, te se uz molitvu i učenje pripremati za ređenje. Razmišljajući kakav bi kao svećenik želio biti zamišljao sam se kao svećenika koji dijeli sakramente i u ničem se posebno ne ističe. Kroz formaciju sam sve više usvajao to da svećenik treba biti čovjek vjere, koji živi od vjere i po svojoj vjeri, a znanje mu pomaže da svoju vjeru može na pravilan način izreći. Nisam planirao da bi mogao javno nastupati, kao u emisijama Hrvatskoga katoličkog radija, ili javno pisati u novinama što sam kasnije radio za lokalni list Međimurju”.

„Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“

Vlč. Damir doživio je ređenje kao veliki dar i milost koja se spušta na ređenika po polaganju biskupovih ruku. „Đakonsko ređenje 2005. godine primio sam po rukama našeg prvog biskupa Marka Culeja u varaždinskoj katedrali. Bilo je to zadnje ređenje koje je podijelio mons. Culej. To je bilo posebno slavlje, rekao bih obiteljsko, u punoj katedrali te poslije prvi put za stolom sa biskupom i njegovim suradnicima. Kao đakonu mi je to bila velika čast. Poslije sam malo počastio svoju obitelj doma, ali nije bilo ništa na veliko“. 

Ali, veliko slavlje bilo je nakon svećeničkog ređenja. „Bilo je to 24. lipnja 2006. godine isto u katedrali u Varaždinu. Kako je biskup Culej bio jako bolestan zaredio me je tada zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. Mi ređenici smo nakon ređenja išli posjetiti mons. Culeja u bolnici. On nam je tom prigodom dao knjigu propovijedi crkvenih otaca sa svojim potpisom. Mislim da je to bio zadnji njegov potpis prije smrti. Naš dobri biskup Marko preselio se u kuću Očevu 19. kolovoza 2006. Našao sam tu knjigu prigodom premještaja iz jedne župe u drugu“.

Vlč. Damir je svoju mladu misu imao 9. srpnja u rodnoj župi sv. Martina biskupa u Podturnu. „Moje mladomisničko geslo bilo je iz Matejevog evanđelja, posljednje Isusove riječi prije uzašašća Ocu: „Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20) Nisam tada imao tremu nego jedno strahopoštovanje pred otajstvom koje sad slavim u zajedništvu s mnoštvom ljudi vani pred crkvom. Bilo je jako vruće pa sam morao stalno brisati znoj sa čela. I uvijek mi je u tom trenutku bila u mislima pjesma ‘Krist na žalu!’ i to ona kitica: „Ti trebaš samoću moju i kaplje znoja samoću moju. O Bože zar si pozvao mene!?” Prije mlade mise htio sam da zajedno kao obitelj izmolimo pred kućnim pragom molitvu Srcu Isusovu koju smo često molili braća, roditelji i ja… Dok sam klečao molili smo:

Presveto srce Isusovo, izvore svakog dobra, ja ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u te, ja te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe. Tebi poklanjam ovo moje siromašno srce, učini ga poniznim, strpljivim, čistim i da u svemu odgovara Tvojim željama. Daj o dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni. Štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima. Udijeli mi zdravlje tijela, blagoslovi sav moj rad i daj mi milost svete smrti.  Amen!

Onda su me mama i tata poškropili svetom vodom i išli smo u župnu crkvu. Obično samo roditelji nešto izmole i prekriže mladomisnika, a mi smo svi molili pa je to zanimljivo i drugačije bilo nego drugdje. Molitvu Presvetom srcu Isusovu molim svaki dan i ona me prati u životu, odnosno Srce Isusovo koje mi je snaga”.

Izazovi i radosti pastoralnog rada

Kao đakon vlč. Damir bio je u župi Pitomača, na jednom kraju Varaždinske biskupije, a kao kapelan na drugom kraju u župi Nedelišće. „Tri godine bio sam kapelan i radio sve što mi je župnik povjerio, a prvu godinu sam i vjeronauk predavao u OŠ Nedelišće. Svećenici trebaju imati vjeronauk, odnosno župnu katehezu, jer tada i sami ponavljaju i neprestano uče da bi djeci na nov i jedinstven način približili Boga”.

Prva župnička služba odvela je vlč. Damira u Orehovicu gdje je djelovao 11 godina. „Prva ozbiljna i samostalna služba bila je u Orehovici gdje sam učio sve ispočetka jer su pastoralni izazovi svugdje novi i ne može se kopirati drugog svećenika; nego se treba snalaziti. Na početku nisam imao suradnike nego sam trebao sve raditi sam, ali kasnije sam našao suradnike i povezao se sa svima koji su mi na bilo koji način mogli pomoći. Treba imati povjerenja u suradnike i zvati ih na mobitel uvijek kad nešto treba, jer vidio sam ako se samo na misi kaže taj i taj dan imat ćemo uređenje okoliša oko crkve, a ne pozove se točno određene ljude oni neće doći jer misle pa budu drugi došli. Sjećam se da sam pozvao žene da dođu urediti cvijeće oko crkve i na kraju je došla samo jedna i to Romkinja, koja je onda s mojom mamom uređivala vrt”.

Kako je u župi Orehovica prisutan veći broj Roma vlč. Damir je bio i biskupijski povjerenik za pastoral Roma u Varaždinskoj biskupiji. „Romi su u velikom broju prisutni i u OŠ Orehovica i tamo je dobra suradnja i škole i općine i župe da se im pomogne u rastu u vjeri i učenju. Orehovica je primjer dobre prakse u kojoj se puno radi sa romskom djecom i oni svi idu na školski vjeronauk, a isto tako na župnu katehezu. Ako dolaze treba ih poučavati, s njima moliti, približiti ih crkvi… U drugim župama nisu dolazili pa onda svećenici nisu bili u mogućnosti raditi s njima. U župi Orehovica romsko naselje je vrlo blizu pa im nije teško doći. Imao sam nekoliko ministranata koji su uvijek pitali kad će biti druženje, susret ministranata.”

Svaka župa ima svoju specifičnost

Vlč. Damir je u ljeto 2020. bio premješten u novu župu sv. Josipa u Novom Virju, u Podravini. „Župa sv. Josipa Novo Virje je jedna od najmanjih župa u našoj biskupiji! Ima oko 1170 vjernika, a danas možda i manje jer se prodaje puno kuća. Mnogi su u zadnje vrijeme odselili u Koprivnicu ili Đurđevac. Nije mi bilo jednostavno preseliti se u drugu župu najviše zbog papirologije i svih knjiga koje treba završiti sa datumom primopredaje, a bila je sredina godine i sve je bilo malo komplicirano. Ali, treba novom župniku ostaviti na pismeno sve specifičnosti župe od toga tko pomiče sat na crkvama i kapelama do toga tko prima koji Glasnik ili časopis, koliko je vjeroučenika koji su bili na svetoj potvrdi, a koji su u pripremi itd…

Što se tiče ljudi odnosno vjernika to je više-manje svugdje isto oni koju su aktivni u svojoj vjeri žele se uključiti u sve što im se ponudi, njih se brzo upozna i na njih se može uvijek računati. Ali, na žalost puno je više onih koji su samo nominalno, na papiru, vjernici te se ne uključuju u život župe, i ne dolaze ni na nedjeljne svete mise.”

„Dnevna molitva i nedjeljna euharistija su naša snaga”

Župnik iz Novog Virja ističe važnost života od vjere. „Svaki vjernik koji želi od svoje vjere živjeti mora sudjelovati na nedjeljnoj svetoj misi i dnevno se treba moliti. Mladi koji su puni života i zdravlja ne razmišljaju o tome, ali trebaju imati primjer drugih. Bog nam daje uvijek primjere kroz povijest. Svaki narod ima svoje svece i blaženike, a mi Hrvati imamo svoje svece i blaženike, te isto tako pobožne bake ili majke koje su nam pokazale kako se od vjere živi!! Upravo je sad vrijeme da pokažemo da od vjere živimo, da u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Svaki dan molimo krunicu, ja osobno sad dnevno molim tri krunice jer se uvijek javi netko za koga treba moliti. Sve je više potreba i mojih ali i i drugih jer svima nam je potrebno molitveno okruženje. Dnevna molitva i nedjeljna euharistija su naša snaga i to činiti s vjerom jedini je put do Gospodina”.

Vlč. Damir aktivno je uključen u pastoral bračnih parova, odnosno „Međimursku zajednicu bračnih parova“- tzv. „vikendaša“ koji su prošli originalni vikend. Zajedno s tom zajednicom raste u ljubavi prema Isusu kroz susrete, druženja i aktivnosti.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja