Godina sv. Josipa, koju je papa Franjo proglasio u povodu 150. godišnjice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve, prigoda je da ponovno otkrijemo njegove kvalitete zbog kojeg je u 17. stoljeću proglašen i zaštitnikom hrvatskoga naroda, a nužnost su današnjem muškarcu i svakom autoritetu, ističe župnik župe svetog Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama vlč. Branimir Budinski. „Papa Franjo je primijetio da bi trebalo obnoviti spomen na tog velikog sveca, Isusovog poočima, Marijinog supružnika. Kvalitete sv. Josipa, koje se očituju na brojnim područjima, vrlo su zanimljive jer se ne spominju izravno u Svetom pismu. Jer, ono što je obavijeno velom je privlačno, a kada se ogoli prestaje biti zanimljiva i postaje predmet objektivizacije. Upravo veo Josipove šutnje, manjka govora, potiče nas da dublje meditiramo njegovu veličinu i očinsku figuru širokog spektra koja se da analizirati i otkrivati u svojoj ljepoti. Papa Franjo je svratio pozornost na neke od tih značajki poput njegove vjernosti, hrabrosti, odvažnosti, ustrajnosti, discipline itd. Spomenute značajke nisu opcija nego nužnost za današnjeg muškarca i vođu, ali i za sve autoritete – majku, učitelje, svjetovne vladare, kako bi na ispravan način druge priveli Bogu, što je osnovni cilj”.

Duhovno očinstvo svećenika

Župnik u Gajnicama primjećuje da se kod vjernika nije izgubila uloga duhovnog očinstva svećenika. „Svakome od nas utkana je želja da bude vođen na isti način kako je utkana želja da nađemo Boga, jer želimo naći sreću. A, mi znamo da sreću nalazimo po onome koji nam je može dati. I zato oni koji lutaju, koji su se udaljili od vjere, od istine – Krista, traže sreću, drugim riječima traže Boga. I, zaista, svi vjernici danas traže Gospodina i dužnost je svećenika, odnosno njihov veliki i lijepi poziv da dođu tim osobama i da im pokažu da oni mogu tražiti sreću na istinski, pravi način. To nije pitanje administracije i mi se u Crkvi nažalost gubimo u toj administraciji, u posvjedočenjima, u potvrdnicama, u kojima stavljamo jedne zidove i to nije dobro. Kriteriji pripadnosti postoje, ali mi im trebamo pokazati da je netko uz njih, trebamo im pokazati put prema Bogu. To je ona izvrsna stvar koju sam uočio u svome svećeničkom poslanju i na kojoj ću se temeljiti u daljnjoj svećeničkoj službi – pokazivati svim ovcama da je tu pastir, da im ponudim put i da vide kako doći k Bogu. To je uloga očinstva svakog svećenika, svakog oca i majke, a pogotovo nas svećenika jer problem udaljenosti od Boga je pitanje grijeha, pitanje slobode djece Božje da otkriju gdje se nalazi sreća i kako doći do nje, odnosno kako ostvariti taj put. To je vrlo važno i u svome svećeničkom poslanju gledam na to kao na jedan ključ na kojem se temelji sav moj pastoral, i sve moje težnje i snage.”

Uslišanja po zagovoru sv. Josipa

Brojne su potrebe u kojima se vjernici utječu sv. Josipu. „Postoji jedan niz, jedna kronologija uslišanja po zagovoru sv. Josipa – od pronalaska stana do rješavanja konkretnih obiteljskih razmirica, zatim do rješavanja pitanja bolesti, pronalaska životnih partnera, izlječenje preduvjeta da bi se dobilo dijete u braku… Sve te stvarnosti su put do Boga, i ako jesu sv. Josip sigurno uslišava, ili ako nisu, odnosno nisu još, tada aktiviramo onu karakteristiku sv. Josipa – strpljivost pouzdanja u očinsko Božje vodstvo. Brojna svjedočanstva koja slušam od različitih ljudi, pa i iz kruga moje obitelji od svoje majke, divna su poruka nama da sv. Josip nije neki daleki svetac i nedostižni ideal nego onaj koji je uz sve svoje padove postao Božji miljenik i izvršitelj Božjih obećanja zahvaljujući angažiranoj poslušnosti Božjoj volji. To je ono što nasljedujemo i što ljude potiče da mu se obraćaju kao svome zaštitniku.”

Ključ pastorala – dovoditi ljude k Bogu

Vlč. Branimir se osvrće i na konkretne projekte koje provodi u želji da ljude dovede k Bogu. „Logika i usmjerenje moga pastoralnog angažmana se mijenja, jer onoga trenutka kada kažem da je dobro, otkrio sam ključ i postigao sam što sam htio, onda nije dobro jer odlika pravog duhovnog oca je da se svakodnevno mijenja, Bog je jedini nepromjenjiv. Onoga trenutka kada otkrijem da se trebam mijenjati i modificirati neko svoje razmišljanje, način izvedbe, katehezu, pastoral, a to ne učinim onda sam ohol jer se u tome smijeru vraćam uvijek k sebi, a cilj je da dođem do nekoga i da ga privučem Isusu Kristu. Glavni naglasak u onome što ćemo raditi sljedećih mjeseci je da biblijskim govorom onih 99 ovaca u ovčinjaku ne ostanu gladne, a da pronalazim onu jednu koja se izgubila, koja je na žalost danas u većini. Imam u primjeni kateheze o 10 Božjih zapovijedi, koje će pomoći čovjeku da duhovno raste i da stane na svoje noge. Završio sam jedan tečaj o očinskom i majčinskom vodstvu, o upravljanju sobom i drugima. Tu vidim jednu veliku priliku za dovođenje ljudi Kristu. Ne tako da ih zovem u crkvu nego da ja, što je i naglasak pape Franje, izađem iz crkve sa svojim identitetom znajući tko sam i prilazim s poštovanjem onima koji su u nevolji. To je preduvjet da se osoba vrati Kristu, a ja ću nastojati dati mu alate i smjernice na koje će to učiniti. Duboko sam uvjeren da ću uspjeti u tome jer imam nenadmašnog pokrovitelja sv. Josipa, i ne mogu ne uspjeti jer Bog uspijeva u meni. Ne ja jer sam nitko i ništa i bez Boga ne mogu učiniti ništa. Kada ljudi to shvate oni će to željeti. Zato imam u najavi tečaj kako upravljati sobom, zato je bio tečaj o tome kako osposobiti srce za ljubav i zato će biti tečaj za žene o biblijskim ženama i njihovoj mudrosti u životu, kako bismo se znali zasoliti, da budemo sol zemlje. Tome se iskreno radujem i to su osnovne stvari kojima ću težiti. Ono što će biti vlastito samo župi sv. Josipa radnika je to da ćemo meditirati, analizirati sve kvalitete koje posjeduje sv. Josip, a koje nama pomažu da se izgradimo u odnosu prema Bogu”.

Župa se ove godine priprema za mladomisničko slavlje Vatroslava Siketića. To je velika radost kako za mladomisnika i njegovu obitelj tako i za župnu zajednicu. „Izazovi su organizirati slavlje obzirom na epidemiološke mjere, ali oni su potrebni. I problemi koji dolaze u paketu s izazovima potrebni su meni da rastem i da se radujem. Nadam se i vjerujem da će mlada misa našeg dragog Vatroslava, i put prema svećeništvu i priprema mlade mise bogoslova Božidara Kovačića biti jedan veliki duhovni događaj za župu i za mene osobno, i tome se iskreno radujem.”

Odrastanje i otkrivanje poziva

Vlč. Branimir rođen je 14. ožujka 1984. godine u Zagrebu. Kršten je 27. svibnja 1984. godine u župi sv. Marka Križevčanina. „Odrastao sam u Selskoj cesti gdje sam kao maleni išao u vrtić. Godine 1990. preselili smo se u istočni dio grada u Retkovec gdje sam krenuo u osnovnu školu. Imam jednog brata i od svojih roditelja sam primio vjeru koju sam kasnije u svom vlastitom ambijentu nastavio produbljivati i živjeti. To su oni trenuci kada najviše primamo od Gospodina, kada smo najviše žedni, ili kasnije kada se javi problem”.

Majka ga je u djetinjstvu uputila prema glazbi. „Moja majka je željela da upišem glazbenu školu kao dodatnu aktivnost. Nisam se vidio na glazbenoj sceni i mrmljao sam na njezinu odluku. Ali prestao sam kada sam shvatio da ništa nije za baciti i sve u čemu možemo vježbati svoj duhovni, tjelesni, intelektualni glazbeni karakter, bude jednom bilo od koristi. Premda sam završio gitaru, danas ne sviram gitaru. Ono što sam naučio jeste čitanje nota, razvijanje sluha, zborsko pjevanje, sve ono što ulazi u glazbeno obrazovanje. To mi itekako koristi danas u mome svećeničkom pozivu”. Kada je krenuo u srednju školu vlč. Branimir se uključio u župni zbor Damask. „Sudjelovanje u zboru pomoglo mi je da se izvježbam u javnim nastupima. Nitko se nije rodio ni hrabar, ni samouvjeren, ni discipliniran, niti samouvjeren, i to su stvari koje vježbamo u odnosu s drugima.”

Prisjećajući se otkrivanja svoga poziva za svećeništvo vlč. Branimir ističe osobe koje su mu bile od pomoći. „To je svakako bio moj župnik, zatim brojni drugi poput profesora, a ponajviše moja obitelj – roditelji i brat. Roditelji su prihvatili moju odluku za svećeništvom onako kako i treba prihvatiti – potpuno ležerno. Nisu, s jedne strane, počeli braniti kako to mnogi doživljavaju, ali nisu niti rekli da radim kako hoću i što hoću. Oni su bili samnom u toj namjeri za kojom sam išao, i bdjeli su nadamnom. To je jedini ispravni stav, ono što otac i majka trebaju biti i gdje će jedino proizvesti radost u svome djetetu, a onda i dobre duhovne i blagoslovljene plodove u svojoj obitelji. Sve drugo se protivi Bogu. Bog ne može ne pobijediti i ne uspjeti. On će izvući i iz otpora obitelji, ali i iz njihove mlakosti dobro za dijete, jer je Bog ljubav i sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Ispravan stav u kojem će se najmanje dijete ranjavati i sputavati, a najviše ohrabrivati, jeste upravo ovo kako su reagirali moji roditelji”.

“Sve poteškoće postale su mi utvrda izgradnje moje vjere u odnosu na Boga”

Vlč. Branimir osvrće se na prve dane na šalatskom brijegu u sjemeništu. „Uz stres tih prvih dana u sjemeništu bilo je puno očekivanja i neizvjesnosti. Upravo ti nemili i teški događaji kasnije su mi bili jedan podsjetnik u životu da se do velikih stvari dolazi kroz trnje i nevolje. Upravo te stvari, koje sam tada doživljavao kao nešto što se nije smjelo dogoditi i zbog čega sam bio na rubu da izađem iz sjemeništa, bile su mi potrebne kako bih na ispravan način dao težinu svome svećeničkom zvanju. Sve poteškoće postale su mi utvrda izgradnje moje vjere u odnosu na Boga. Posvijestio sam si da su upravo ti događaji, iako teški, oni u kojima je prisutan Bog. To je ono što nas vodi i drži da budemo ljudi vjere. Na tome čitavom putu bilo je od pomoći ono što sam završio u svojoj glazbenoj naobrazbi, jer sam se kasnije bio uključio u katedralni zbor i u Zagrebački bogoslovski oktet s kojim smo snimili CD. Nastojao sam se i na taj način dati u potpunosti i služiti Bogu”.

Uslišana molitvena nakana mladomisnika

Đakonsko ređenje bilo je 29. studenog 2008. godine. Zatim je uslijedio đakonski pastoralni praktikum u župi sv. Terezije Avilske u Bjelovaru pa svećeničko ređenje 20. lipnja 2009. godine. „Vezano uz moje svećeničko ređenje i mladu misu najviše pamtim to da je skoro bina propala na mladoj misi. Druga stvarnost koja mi je ostala u sjećanju je to da je kiša padala na Kvaternikovom trgu, i u nekim drugim istočnijim dijelovima Zagreba gdje je ‘pokvarila’ mladu misu nekim mojim kolegama, a kod mene je bilo suho. Kao da je neko zvono bilo iznad onoga dijela gdje sam slavio mladu misu. Na tome sam Bogu zahvaljivao i molio za jedno dijete koje je bilo teško bolesno. Vjerujem da Gospodin uslišava mladomisničku nakanu na poseban način i to je dijete ozdravilo. To su neki događaji koji su se urezali u pamćenje i podsjetili me da ne rukovodim i ne ostvarujem ja nego Bog”.

„Volim reći da sam probio led, jer je nakon mene nastala lavina drugih zvanja u župi”

Mlada misa vlč. Branimira bila je prva mlada misa u povijesti župe Retkovec. „Volim reći da sam probio led, jer je nakon mene nastala lavina drugih zvanja u župi. Nažalost moj župnik koji mi je bio podrška i primjer nije to doživio. Njegov pogreb bio je u vrijeme kada sam imao završni ispit na studiju teologije (tezarij) i prije đakonskog ređenja. Vjerujem da su zvanja plodovi njegovih molitava te požrtvovnog i ustrajnog rada”. Mladomisničko geslo bili su reci Psalma 104. „’Pjevat ću Gospodinu dokle god živim… Bilo mu milo pjevanje moje’. Ovo moje mladomisničko geslo motivira me da svaki dan do kraja života pjevam evanđelje i nedjeljom barem jednu misu. Tako želim vraćati u zahvalnosti što mi je Bog dao i ljudi to dobro prihvaćaju”.

Prvu službu kao svećenik vlč. Branimir obavljao je u župi sv. Ivana apostola i evanđeliste te uskrsnuća Isusova Utrina, odnosno Zapruđe – Središće. Uslijedila je zatim služba u Mariji Bistrici iz koje odlazi na svoju prvu župničku službu u župu Krista Kralja Domaslovec. „Nisam vjerovao u točnost tvrdnje ‘prva župa, prva ljubav’, ali sada je nekako doživljavam na dublji način. Obično kada nešto izgubiš vidiš koliko je vrijedno, pa neka mi ne zamjere vjernici župe sv. Josipa radnika. Da, to je ona prva ljubav koja ostaje, ali da ohrabrim sadašnje vjernike moram reći da postoji i druga ljubav, to je ona koja će biti otkrivena nakon odlaska od njih. Ta ljubav ne ovisi samo o boravku na jednome mjestu, nego o onome što osoba utka u odnos s drugima koji onda ostaje nerazveziv i trajan, jer mu je izvor i temelj u Bogu”. U župi sv. Josipa radnika vlč. Branimir djeluje zadnju godinu dana i s radošću ističe da su i župnik i vjernici otvoreni za nove spoznaje.