Budi dio naše mreže

Sjećanja mons. Mrzljaka na kardinala Stepinca

Varaždinski biskup Josip Mrzljak posvjedočio je o živom iskustvu odrastanja uz sveca, uz svoga 'vujca Lojzeka' za Hrvatski katolički radio. "Ovo čekanje proglašenja svetim nije neko čekanje, dosađujući se, nego čekanje da ga pokušamo što bolje upoznati i slijediti. Jer, mi njemu sada na nebu ne možemo nešto više dodati ili oduzeti – on je svet!"

/ Svjetlana Đuran

Ime Josip možda je dobio po baki Josipi, sestri blaženog Alojzija Stepinca

Iz najranijeg djetinjstva mons. Josip Mrzljak sjeća se ujaka, stričeva i rodbine s majčine i očeve strane, koji su ih primili u Krašiću i nastojali učiniti sve da djetinjstvo prođe što bezbolnije. Naime, rođen je u Vukovaru 19. siječnja 1944. godine, a već sljedeće godine partizani su mu odveli oca, i tu mu se gubi svaki trag. Njegova majka se tada vratila s djecom u Krašić. Rastao je, kako kaže, u okruženju punom ljubavi i nije osjetio preveliko siromaštvo, koje je tada bilo. Tu ističe i baku Josipu, Stepinčevu sestru, po kojoj je možda mogao dobiti i ime ‘Josip’. Ona mu je pričala kako je s dvije-tri godine starosti išao u posjet nadbiskupu, i da su mi rekli neka traži bombone, koje je i dobio. Priče odraslih o Stepinčevom uzništvu i nepravdi koja mu je nanesena u ranim godinama djetinjstva nije razumio.

“Dakako da se u kući pričalo o tome da je vujac u zatvoru u Lepoglavi, i neka druga rodbina, recimo njegova sestra Štefanija koja je dolazila iz Samobora i druge sestre koje su živjele u Krašiću, one su se sastajale i to spominjale. Međutim, nas djecu to tada nije puno zanimalo, jer nismo mogli shvatiti što se to s njime zapravo dogodilo. I koliko sam čuo, nisam puno toga zapamtio, dok se vujac nije pojavio u Krašiću”.

Sveti Nikola Krašićancima poklonio nadbiskupa

Bilo je to 5. prosinca 1951. godine kada je Stepinac iz Lepoglave prebačen u Krašić. Mons. Mrzljak se prisjeća da se toga dana jedan od stričeva, kako bi razveselio djecu, volio obući u sv. Nikolu biskupa, imao je i krampusa te hodao po selu, ali se brzo vratio na iznenađenje ukućana jer ga je tadašnja milicija potjerala. “Večer uoči sv. Nikole došla je milicija u Krašić. Župnik Vraneković je rekao baki da će joj doći brat, a mi smo to čuli i zato smo sa znatiželjom išli drugi dan, na sv. Nikolu, na zornicu u 6 sati. Kada smo došli u crkvu on je već pobožno klečao na klecalu pred oltarom, a župnik je imao misu. Vjerujem da se radovao tome susretu s vjernicima”.

Nakon toga je blaženi Alojzije imao misu, župnik je ministrirao, ali vjerni puk je isto tako ostao da ga malo vidi, da ga čuje, iako on tada nije propovijedao, ističe mons. Mrzljak. “To je bio prvi doživljaj njega kao svećenika koji je došao među nas i koji će sada biti s nama. Ja sam tada išao u prvi razred škole i tu sam već nešto mogao razumjeti tko je on, da je on zagrebački nadbiskup, iako je u srodstvu s nama i u kući smo ga zvali ‘vujac’. Od biskupskih oznaka kod mise je imao samo križ i onu malu crvenu kapicu koju zovemo solideo. On nikada u Krašiću nije imao mitru u crkvi, jer su mu bile zabranjene svečane službe u crkvi. Po tadašnjem običaju, oblačio se je na oltaru. Misno ruho bi na oltar donijeli župnik ili zvonar, te su mu se pomagali obući. Misa je bila na latinskom jeziku, posluživao ga je župnik, a ministranti su trebali znati malo latinski”.

Stepinčevim dolaskom Krašić postaje svojevrsni samostan

Svoju radost zbog dolaska vujca u Krašić mons. Mrzljak je podijelio u pismu sa svojom tetom s. Magdalenom Mrzljak. Ona je tada bila izvan Krašića, i pismo je poslano, a da nisu bili svjesni kako se i pošta kontrolira. Prisjeća se kako je uz taj neuobičajeni događaj u Krašić došla i milicijska postaja, koje prije nije bilo. Dvadesetak milicajaca, koji su bili u milicijskoj kući, razmjestili su se po Krašiću, našli su stan za sebe i svoje obitelji. “Sigurno tada nastaje jedan novi način života u Krašiću koji postaje, ja bih rekao, svojevrsni samostan u kojem živi sada blaženi Alojzije zajedno sa župnikom i pet redovnica. To je upravo čudo kada danas gledamo te prostorije – gdje je njih sedmero živjelo u toj kući. Trebalo je na malo drugačiji način organizirati život i u crkvi i u samom mjestu”.

Kumstvo sa Stepincem

Uz krvno srodstvo varaždinski biskup je s blaženim Alojzijem vezan i kumstvom. Pratila ga je baka Josipa kada ga je išao pitati da mu bude kum. “Prvo su on i baka malo razgovarali, a kako sam bio dosta sramežljiv baka me je potaknula da mu kažem po što smo došli. Upitao sam ga bi li mi želio biti kum na krizmi. On se tada nasmiješio i dakako da je odmah pristao”.

Izvor: Privatna arhiva mons. Josipa Mrzljaka, fotografija podliježe autorskim pravima i koristi se s dozvolom

Mons. Mrzljak je primio krizmu početkom drugoga razreda. Ta je krizma, kako ističe, bila posebna. “Najprije se mislilo da bi vujac mogao biti djelitelj krizme. Međutim, došla je stroga zabrana da kao zatvorenik on to ne smije, i onda je nastala potraga za biskupom pa su došla čak dvojica biskupa: zagrebački pomoćni biskup Franjo Salis-Seewis i đakovački Stjepan Bauerlein, tako da je mene krizmao biskup Bauerlein. Vujac mi je kao pravi kum držao desnu ruku na desnom ramenu, i vezao mi je vrpcu oko čela. Sjećam se da sam se malo zapetljao kod ispita na početku, ali i toga kako je biskup Bauerlein, koji je bio dosta visok, zapeo mitrom za jedno vječno svjetlo, koje je bilo dosta nisko, pa mu je pala na zemlju”.

Nakon misnoga slavlja bili su na ručku, a krizmanik je po običaju dobio i darove. Bila je to prva krizma poslije Drugog svjetskog rata koja je okupila nekoliko stotina krizmanika.

Mise ‘pro inimicis’ pokazatelj Stepinčeva svetačkog života

Sa Stepinčevim dolaskom u Krašić varaždinski biskup je počeo i ministirati. No, tada to nije bilo jednostavno, jer je trebalo naučiti odgovore na latinskom jeziku. Župnik je nastojao naučiti djecu, a kada god je mogao i sam je zajedno s djecom ministrirao blaženom Alojziju. A kada je župnik znao otići u susjedstvo, onda su djeca sama ministrirala. “Mi smo znali taj naš latinski malo frfljati nabrzinu, a blaženi Alojzije se samo smješkao, gledajući kako mi to znamo ili ne znamo i kako se nastojimo izvući. Dakako, ako bi zapeli onda bi nam pomagao. Ministrirali smo po rasporedu, kako nas je župnik rasporedio… Ljudi su dolazili na misu, a on je posebno nastojao imati mise za svoju rodbinu. Ali, zanimljivo je da je imao u nakani misu ‘pro inimicis’. Tada sam zapamtio tu latinsku riječ, a to znači ‘za neprijatelje’. Župniku je znao reći – “danas ću imati misu ‘pro inimicis'”, a to je bilo za one koji su mu činili zlo. Tu se već vidjelo kako je on opraštao i želio živjeti svetim životom. On nikada nije ništa ružno rekao o svojim neprijateljima, a u jednoj zgodi je rekao da kada bi jedanput došao na slobodu onda bi sve stražare-milicajce pozvao na ručak”.

Blaženik je imao puno razumijevanja za dječju živost kod ministriranja, jer ipak je trebalo preklečati veći dio misnoga slavlja. “Bili smo nekada i malo preživahni. Trebalo je klečati, ali i znati kada treba prenositi knjigu. Oltar nije bio okrenut prema narodu, imao je pet stepenica, i trebalo je prenositi knjigu s jedne strane na drugu. Posebno se sjećam u vremenu došašća, kada je knjiga bila na početku – prve dvije, tri stranice na jednoj strani, a druga strana je bila teška. Kada sam jedanput nosio knjigu po tim stepenicama knjiga mi je pala sa stalka, i onda smo morali tu knjigu odnijeti gore, i onda je on morao ponovno namjestiti sve vrpce, ali to je primio sa smješkom”.

Stepinčeve propovijedi zanimljive i razumljive svima

Mons. Mrzljak se prisjeća i Stepinčevih propovijedi. “On je prije mise išao na propovjedaonicu obučen u roketu i štolu. Nosio bi sa sobom Sveto pismo i obično bi pročitao jedan dio. Propovjedao bi otprilike dvadesetak minuta. Te propovijedi su bile uvijek s nekim primjerom, tako da je bilo zanimljivo slušati. On je nastojao prilagoditi svoje propovjedi da ga zaista svi razumiju. Znao je da propovjeda običnim ljudima. Znao je na koji ih način treba poticati i hraniti vjeru tih ljudi. Nedjeljom i blagdanima njegove su propovijedu uvijek bile važne”.

‘Prokrijumčariti’ posjetitelja nadbiskupu bio pravi izazov

Svećeničko ređenje mons. Mrzljaka. Izvor: Privatna arhiva mons. Mrzljaka, fotografija podliježe autorskim pravima i koristi se s dozvolom.

Kao djetetu mons. Mrzljaku je bila prava avantura voditi preko vrtova nekoga tko bi htio posjetiti nadbiskupa. U početku je bio samo jedan policajac na ulazu, a kasnije dvojica jer se vidjelo da blaženom Alojziju posjetitelji dolaze nekim drugim putem. “Mi djeca smo često puta bili vodiči. Znali smo kuda se može proći, i mogli smo pratiti kada milicajac prošeta ili okrene leđa pa da u tom trenutku netko može preskočiti zid i doći do farofa. Bili smo sretni kada je netko uspio prijeći. A blaženi Alojzije je išao u šetnju kilometar – dva, do granica župe do kuda je smio ići. Uvijek je bio u pratnji župnika, a ako nije bilo župnika onda je s njime išao i moj djed. Za njima je išao i milicajac s puškom i smio je razgovarati s ljudima iz mjesta, ali ne i sa strancima. Sjećam se jednom da je njegov brat, koji je stanovao u drugoj župi, župi Vrhovac, išao u Krašić i susreo ga je u šetnji na cesti. Oni su se išli pozdraviti, a milicajac je brzo dotrčao i rekao – ‘pa znate da ne smijete razgovarati’. A onda je on odgovorio – ‘ovo mi je brat’. Tada sam vidio da je milicajac malo ustuknuo, ispričao se i dozvolio razgovor”.

“Redovite ispovijedi bile su baš onakve kakve bih ja danas želio”

Vujac je, prisjeća se varaždinski biskup, pomagao župniku u ispovijedanju, i govorio je da je on njegov kapelan. Kod njega se često ispovijedao za prve petke. Odmah nakon prve pričesti obavio je pobožnost devet prvih petaka, a poslije je to ostao običaj da se ispovijeda svakog prvog petka. “Bio je vrlo blag ispovjednik. Mi smo se naučili dobro ispovijedati, a on bi znao postaviti i koje pitanje, dati razjašnjenje i kratku pouku, te bi zadao pokoru. Nismo imali velike razlike između njega i župnika, ili nekog drugog stranog svećenika. Sve nam je to bilo isto, ali budući da je on bio najčešće u ispovjedaonici, onda smo k njemu rado išli. Ne sjećam se nečeg posebnog, nego tih redovitih ispovijedi koje su bile baš onakve kakve bih ja danas nekako želio, i tako sam nastojao ispovijedati primajući one koji dolaze na ispovijed da zaista osjete da je tu Bog prisutan po svojem milosrđu, da se dobiva oproštenje i zaboravlja ono što je bilo te ide nekim novim životom naprijed”.

Stepinac prestao posjećivati rodbinu zbog milicijske pratnje

Ministranti i vjerni puk sastajali su se gotovo svaku večer na molitvi krunice u crkvi. Stepinac je u početku sam molio, a onda su se na poticaj župnika vjernici koji su živjeli bliže crkvi počeli spontano okupljati. Tako se pobožnost iz marijanskih mjeseci svibnja i listopada prenijela na svaki dan. “Na neki način smo bili kao u nekom samostanu. Imali smo svoj dnevni red”, rekao je mons. Mrzljak te se osvrnuo na Stepinčeve posjete rodbini. Svojoj sestri Josipi došao je jedanput ili dvaput – kada mu je sestra bila nešto bolesna, ali kada je počeo milicajac dolaziti za njim u kuću onda je prestao. “Rekao je da nas ne želi opterećivati s time. Više je baka išla k njemu na susret, a znali su se susresti i na cesti dok je šetao. Nezgodno je bilo to da vam baš milicajac stoji na vratima s puškom, ili da ulazi u kuću gledajući hoće li se s nekim unutra sastati”.

A, zgodno mjesto susreta bila je kapela sv. Ivana, na jednom brežuljku, do koje je blaženi Alojzije šetao. “Mi bi znali nekada, kada će on ići na šetnju, uvesti nekoga u tu kapelu. Milicajac nije išao u kapelu, pa bi se blaženi Alojzije susreo s tim nekim ljudima, ili jednim čovjekom. To je mogao biti jedan kratki razgovor, a zatim bi išao dalje i milicajac za njim. Poslije bi onaj tko je bio unutra mogao otići.”

Zgoda s maturalcem pokazala Stepinčevo povjerenje i širinu

Mlada misa. Izvor: Privatna arhiva mons. Mrzljaka, fotografija podliježe autorskim pravima i koristi se s dozvolom.

Mons. Mrzljak je izdvojio i jednu zgodu iz svoga života koja pokazuje koliko je blaženi Alojzije imao povjerenja u mlade. Naime, na kraju osmoga razreda išlo se na maturalac, a neki iz obitelji protivili su se da i budući sjemeništarac sudjeluje u tome. “Bila je to 1959. godina i išlo je na Rab, jer je naš učitelj bio rodom s Raba i tamo je organizirao da možemo spavati u školi. U razgovoru s blaženim Alojzijem spomenuo sam mu taj izlet i to da neki moji nisu za to da idem, a on mi je rekao da samo idem jer treba upoznati našu domovinu. Onda mi je još dao jedan svoj dalekozor i mislim da mi je dao nešto novaca. Evo tu sam vidio koliko on ima povjerenja. Dakle, sigurno da je to bio osmi razred, pubertet, mješovito društvo, spavanje u školi na moru nekoliko dana. Tu se vidjelo kako on ima povjerenje i kako zna da je potrebno ići, jer se ne može nekoga staviti pod stakleno zvono. Tu sam vidio i njegovu širinu, koju sam tada već mogao bolje i razumjeti, i na tome sam mu bio zahvalan.

Vratio sam mu poslije dalekozor i ispričao kako je bilo. Onda se on isto tako prisjećao svojih nekih putovanja, doduše malo se od toga sjećam, ali znam da je pričao o tome kako imamo lijepu domovinu koju treba vidjeti i upoznati. To je možda bila i jedna njegova nostalgija, možda je mislio ‘ti možeš ići, a ja ne mogu nikuda više, zatvoren sam u Krašiću’. Makar je uživao i u tim krašićkim krajolicima. Tamo ima jedna rijeka Kupčina u kojoj se on nastojao nekoliko puta i okupati kada je bila jaka vrućina. On je jako volio plivati, ali mu to nije bilo omogućeno. Ali je pokazivao tu svoju ljubav prema prirodi, prema cijeloj Hrvatskoj, a kasnije i prema cijelom svijetu”.

Svećenici na korist ne samo Crkvi, nego i narodu

Govoreći o ulozi koju je Stepinac imao u njegovom prepoznavanju poziva mons. Mrzljak je rekao da mu je bio primjer. “Nije on nikada nikoga nagovarao, nego je jednostavno njegov život bio privlačan, i njegovo svećeništvo, a župnik je tu možda imao malo više utjecaja kada je okupljao nekoliko nas koji smo išli u sedmi i osmi razred pa nam je pomagao u učenju latinskog jezika. Kupio nam je knjigu ‘Elementa latina’, i mi smo malo učili latinski. A, zapravo je to bilo, ja bih rekao, mudro s njegove strane. Nije on nama govorio ništa osim da će nam to znanje dobro doći kada budemo išli nekuda u školu… On je jednostavno privlačio svojim primjerom i životom, a ne riječima. Onda kada smo se odlučili ići, sigurno da je onda rekao: ‘Ako ste to izabrali, dobro ste izabrali jer ćete moći biti korisni ne samo u Crkvi, nego i u narodu’.

Blaženi Alojzije je tada bio dosta bolestan, tako da ga budući sjemeništarci nisu htjeli puno opterećivati. Mons. Mrzljak se prisjeća da ga je ipak išao posjetiti kada je došao kući za Božić. “Tada je bio običaj u sjemeništu da jedni drugima za imendan dajemo sličice. I onda su mi neki dali sličice da ih ponesem i da ih on potpiše. To je bilo već na kraju 1959. godine. On je te sličice potpisao i ja sam ih razdijelio. Sebi sam ostavio samo jednu malu koji i dan danas čuvam. Na njoj je bio neki tekst otraga i bilo je malo prostora pa me je pitao ‘kam bum ti se tu potpisao’, a ja sam mu rekao da malo stisne potpis ispod teksta, i on se nekim sitnim slovima potpisao. To je jedan od zadnjih susreta ovdje na zemlji”.

Mlada misa. Izvor: Privatna arhiva mons. Mrzljaka, fotografija podliježe autorskim pravima i koristi se s dozvolom.

Stepinac se u Krašiću priviknuo na ograničenja i zabrane

S odrastanjem i sazrijevanjem varaždinski biskup je shvaćao nepravdu koja je nanesena blaženom Alojziju. “Mi smo se nekako uhodali u taj njegov život u Krašiću, a on se nekako priviknuo na zabrane. Sjećam se tog zadnjeg ferija pred Božić da je meni dao neka pisma da ih odnesem u Zagreb. Znam da sam ih nosio isusovačkom provincijalu u Palmotićevu ulicu, tako da je komunicirao na taj način. On je dobivao neku poštu, neke čestitke, ali to je sve bilo pregledano tako da se nije puno koristio poštom. Danas mogu razumjeti kako je to za njega bilo veliko opterećenje, zapravo što znači taj zatvor – da nije mogao komunicirati, da ne puštaju ljude k njemu, da nije bilo govora o tome da bi se on mogao poštom dopisivati, ali je neprestano slao pisma nekim kanalima. To je jedno vrijeme gdje nekako tek iz perspektive današnjeg vremena čovjek može shvatiti što je to značilo. Onda to nisam nekako baš jako shvaćao, pogotovo kada sam bio mali i vidio sam da on može ići do granica župe, a i ja nisam išao dalje. Tako da mi se to nije činio kao neki zatvor. A, i za njega je to bila jedna velika razlika između Lepoglave i Krašića”.

Kardinal Stepinac je u Krašiću osjećao prisnost svoje rodbine, svojih znanaca s kojima se volio razgovarati u susretima dok je šetao. Varaždinski biskup se prisjeća da je on volio poljoprivredu, da je volio konje. “Kao mladić je imao konje i onda kada bi netko išao s konjima znao bi stati i razgovarati – koliko konji vrijede, kako rade,… to ga je zanimalo. On je nekada rekao da nije svećenik, da bi bio poljoprivrednik. Postoji tamo jedno cijelo imanje ‘Kamenarovo’, gdje je poslije živio njegov brat, a otac ga je njemu namijenio. I on je tamo osnovao napredno poljoprivredno gospodarstvo. Tko zna da nije bio kardinal, možda bi bio neki napredni poljoprivrednik, koji bi napravio neke nove stvari za ono vrijeme. Ali, Božja providnost je to drukčije odredila”.

“Dragi Krašićanci, kardinal Stepinac pripada svima i njegovo je mjesto u zagrebačkoj katedrali”

Vijest o smrti kardinala Stepinca mons. Mrzljak je primio u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. “Vratio sam se s božićnih praznika na Šalatu, i onda toga 10. veljače pronio se glas da je u Krašiću umro zagrebački nadbiskup. Rektor pater Jurić znao je da sam mu ja u rodu i onda me je pozvao i rekao mi je tu vijest. A, kako se nije znalo gdje će biti sprovod, u Krašiću ili u Zagrebu, odlučivali smo hoću li ići ili ne, i onda sam išao. Kada sam pokušao kupiti autobusnu kartu za Krašić na kolodvoru su mi rekli da ne može, ali sam onda molio kartu za Pribić, mjesto poslije Krašića i onda su mi je dali. Jasno da je autobus stao u Krašiću i ja sam izašao van i išao u crkvu. I tada, kada sam došao u Krašić, već se znalo da će sprovod biti u Zagrebu. Sjećam se toga oproštaja u Krašiću kada je navečer došao kardinal Šeper i kada je tamo propovijedao: ‘Dragi Krašićanci ja znam da bi vi rado da on ostane ovdje s vama, ali on ne pripada samo vama nego svima nama. Njegovo mjesto je u katedrali’. Onda je nastao plač, i jasno kada je on odlazio, kada su ga nosili van. Ali, razumjeli smo da on ne pripada samo Krašiću, iako mu je tu već bila iskopana grobnica u crkvi”.

Onda je trebalo drugi dan ići u Zagreb. Tu su opet bile teškoće. Mons. Mrzljak podsjeća da se dosta pisalo i govorilo o tome kako je Krašić bio u jednom okruženju, tako da su se morali probijati. “Krenuli smo na autobus za Zagreb koji je policija zaustavila na jednoj stanici, a budući da nas je bila jedna grupa rodbine došao je vozač g. Kranjčec koji je tada podsjetio da je ministar rekao da rodbina može ići, i tada su nas pustili i stigli smo u katedralu na sprovod”.

Križni put u Lepoglavi. Izvor: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Laži i neistine o Stepincu provlače se do danas

Mons. Mrzljak je kao sjemeništarac u sjemeništu bio zaštićen od pritisaka komunističke vlasti. Ali, iako je njegova majka bila u službi, režim nije priznavao školovanje u sjemeništu te on, kao i drugi kandidati, nije imao zdravstveno osiguranje. “Osjećao se pritisak toga režima kojeg se nije smjelo puno izazivati. Sjećam se da nam poglavari na Šalati nisu dali puno o njemu govoriti. Ja sam kod svibanjskih pobožnosti, kako je svaki od nas morao nešto govoriti ili recitaciju ili neki govor, spremio kratki životopis blaženoga Alojzija. Poglavar je tada pregledao, pa bi dozvolio, pa nebi, jer se nije smjelo puno govoriti da nam ne zatvore sjemenište. To je bila opasnost, ako se nešto bude čulo da će nas zatvoriti. Ipak sam ja taj govor držao. Žao mi je što sam to negdje zagubio. Bilo je zanimljivo kako sam o blaženom Alojziju govorio svojim prijateljima od kojih su neki mislili da je zaista istina sve ono što je o njemu propaganda vršila – da je on zaista bio u ratu onaj koji je poticao na zlo, i koji je sam činio zlo. One laži i neistine koje su se tada govorile, dakle to je već sada više od šezdeset godina, provlače se do današnjeg dana, a trebalo ih je na neki način razbijati”.

“On je za mene nešto posebno”

Za beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici mons. Mrzljak ističe da je bila očekivana, a dočekao ju je na zagrebačkom kaptolu. “On je za mene nešto posebno u mojem osobnom životu, a beatifikacija je bila događaj za Crkvu – da se njega može štovati i staviti na oltar, da se njegov život može što više proučavati, i na neki način slijediti. Dakle, to je sada važno da kada se nekoga proglasi blaženim i svetim da se može njegov život nasljedovati, a ne samo da sad mi njega uzdižemo i častimo, nego da ga mi slijedimo. Poanta je u tome da on bude što bliže nama. Ovo čekanje proglašenja svetim nije neko čekanje, dosađujući se, nego čekanje da ga pokušamo što bolje upoznati i slijediti. Jer, mi njemu sada na nebu ne možemo nešto više dodati ili oduzeti – on je svet! Ali, mi smo na putu, i na nama je da idemo tim putem, a on nam može biti i uzor i primjer, ali isto tako i pomoćnik i zagovornik. Što smo dalje od njegove smrti, on sve više raste kod nas u našoj domovini Hrvatskoj, ali isto tako raste i u cijelom svijetu. To je ono što očekujemo, a što svijet prepoznaje”, rekao je varaždinski biskup Josip Mrzljak.

Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Izvor: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja