Misionarka s. Vedrana Ljubić, članica je Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. U Ugandu je stigla 7. listopada 1998. godine, s još četiri susestre. Naime, za misije je bilo prijavljeno 13 redovnica iz cijele Družbe, a s. Vedrana je bila jedina iz Hrvatske.
Dugotrajno iščekivanje odlaska u misije s. Vedrana je iskoristila za osobnu izgradnju, stoga ni poteškoće pri dolasku u Ugandu nisu za nju bile problem.
“Mi smo trebale zateći kuću u Ugandi, ali kada smo došli ničega nije bilo. Samo nam je rečeno gdje možemo praviti kuću, a boraveći tamo shvatile smo da se novci za gradnju ne mogu dobiti ako ne pišemo projekte i ako nismo prisutne. A što se tiče hrane, bila sam na Misijsku nedjelju u župi prvi puta s narodom i pripremili su ručak – kuhane banane s kikirikijem. Ajme meni, što ću ja sada s tim. Pogledala sam fra Ivicu Perića koji to bez problema to jeo pa sam počela i ja. Prvi zalogaj ni je bio sladak, ali kasnije kroz razgovor i znatiželju zaboravila sam što jedem… Sjećam se tog susreta i po predstavljanju narodu, i onda je učiteljica, koja je prevodila na domorodački jezik, postavila pitanje koje sam projekte donijela. Onda sam rekla – donijela sam sebe, došla sam ovdje da učimo jedni od drugih, radit ćemo skupa i onda ćemo svi dobiti nešto od toga”, rekla je s. Vedrana.
U početku nije bilo struje, vode, mogućnosti prijevoza, no sestre su sve to nadvladale. Posvetile su se školovanju, otvorile su ambulantu, napravile su mlin kako bi pomogli stanovništvu u prehrani, a u kući koju su kasnije kupile u gradu započeli su se brinuti za djevojke koje se pripremaju za pripomoć u kući. S. Vedrana je otkrila da sestre planiraju otvoriti i četvrtu zajednicu u Ugandi, a na sve to ih vodi ljubav prema bližnjemu.
“Želim nešto učiniti i za one ljude na istoku Ugande, da i oni budu sretni. Jer, naša je karizma činiti druge sretnima i voditi u nebo.”
Naša misionarka je govorila i o mentalitetu afričkog čovjeka, vjerničkoj strukturi i životnom standardu. Osvrnula se je i na izazove u misijskom radu po pitanju praznovjerja, domorodačkih prirodnih religija i ostalih sekti koje dolaze u Afriku.
Istaknula je i veliku ulogu potpore domovinske Crkve u misijskom radu.
“Zahvalna sam svojoj Družbi i sestrama koje po župama promoviraju misije, donatorima, ali prvenstveno ističem Papinska misijska djela u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini koja stoje iza nas i ako negdje zapne možemo se obratiti njima.”
S. Vedrana ne razmišlja o povratku, a rad u misijama preporučila je u molitve vjernicima u domovini.