“Nisam ni pretjerano povučena, niti pretjerano mirna. Također nisam bila od onih tipova koji nose suknju, pa su se moji prijatelji kladili za koliko ću se dana vratiti iz samostana kući. Ali, ja sam još uvijek tu, i za odluku da budem redovnica imala sam podršku svoje obitelji”, ističe s. Pia Herman koja je rođena u Glini, na Banovini, gdje je živjela do 1990. godine. Tada se njezina obitelj preselila u Zagreb. Ni u zagrebačkoj župi niti u rodnoj župi u Glini nije bilo redovnica tako da kroz svoje odrastanje nije imala kontakt s redovnicama.

“Moj poziv se iskristalizirao tijekom srednje škole”, naglašava s. Pia koja je imala sreću da je u župi Bezgrešnog Začeća BDM, Oranice, bila u jednoj lijepoj zajednici mladih koja je svakog utorka imala molitvu na način molitve u Taizeu. “U toj smo se zajednici intenzivno znali družiti, organizirati izlete, igrati košarku, ići u kino, ići na tezeovske susrete, i iz te je zajednice niklo nekoliko svećeničkih i redovničkih zvanja, pa tako i moje. Ja sam nekako u trećem razredu srednje škole i kroz molitvu, te svakodnevne odlaske na misu, kroz osobnu molitvu došla do toga da me Bog poziva na taj životni put”.

Kako nije imala kontakata s redovnicama nije niti znala puno o tome kako one žive. “Nisam znala u koji ću Red, u koju Družbu, tako da sam prepustila da mi On pokaže koji bi to red bio, i On je to napravio. I, to je bila baš Družba Kćeri Božje ljubavi tako da sam nakon završene srednje škole ušla u kandidaturu. To je bilo 1995. godine. Onda je uslijedio redoviti put formacije u Družbi pa sam 1997. godine ušla u novicijat, prve sam zavjete položila 1999., a 2005. godine svečane, doživotne zavjete”.

Zajednici kojoj pripada s. Piu je privukao upravo naziv Družba Kćeri Božje ljubavi. “Ovaj naziv mi je možda više od svih redovničkih zajednica koje znam nekako najljepši, najdublji. Kćeri Božje ljubavi – to mi je nekako tako osobno, ne stavlja naglasak na nešto što činiš, nego na ono što jesi, jer je to stvarno naš najdublji identitet. U tome se nazivu nekako krije i ono što ja želim biti, da sam stvarno Njegova kći, i to kći njegove ljubavi. No, to se ne odnosi samo na mene i moje susestre, nego i na sve one koji nisu članovi Družbe, jer svi imamo zajedničkog nebeskog Oca po krštenju, pa se zato možemo svi tim imenom nazivati”.

Za geslo Družbe: “Sve za Boga, za siromašne, za Družbu”, s. Pia ističe da je jedno od lijepih nasljeđa koje je ostavila utemeljiteljica s. Franziska Lehner. “Lagano ga je izreći, a teško ostvariti. Ta riječ ‘sve’ je zapravo teška za ostvariti. Nije napola za Boga, nije djelomično, nego sve. Kao što naziv Družbe sažima ono što jesmo, tako ustvari i geslo sažima ono što bih ja trebala biti.”

Djelovanje s. Pie vezano je uz mlade, jer predaje vjeronauk i vodi župne zborove. U osvrtu na iskustva rada u brojnim mjestima do sada naglašava: “Uvijek je lijepo raditi s djecom i s mladima. To je velika prigoda ne samo za osobne kontakte, nego i za svjedočenje, za produbljivanje vjere kod tih mladih. Iako, moram reći da taj dio ne ide lako. Nekako kao da su djeca već od malena iskorijenjena iz vjere. Vidim i u radu s djecom nižih razreda u Križevcima da djeca dolaze u prvi razred Osnovne škole da se ne znaju prekrižiti. Njima je pojam Boga, vjere, pouzdanja u Njega, potpuno stran. Na sreću ima i onih kod kojih nije tako, ali evo nastojimo ih i kroz školski vjeronauk i druga događanja, dječji zbor, animatore u župi i sl., privući ih da već od malena znaju tko je Bog”.

S. Pia voli sportske aktivnosti. “Rado vozim bicikl, volim plivati kada imam prigodu, vježbam,… Volim tu vrstu apostolata s djecom i mladima kroz sport i kroz igru. Dok sam bila u Zadru, svake subote u popodnevnim satima dolazila bi djeca i igrali smo se na prostoru ispred crkve, od graničara pa nadalje. Sada u Križevcima okupljaju se djeca iz zbora i ministranti pa se igramo. Prvo imamo kratko klanjanje, jer mi nismo samo tu da se igramo i zabavljamo nego i da urastamo u Gospodnju prisutnost. Nakon toga igramo graničara, nogomet, rukomet, i tako bude veselo, zabavno i borbeno”.

Kako je Družba Kćeri Božje ljubavi 21. studenoga proslavila svoj Dan, s. Pia je predstavila utemeljiteljicu s. Franzisku Lehner, koja je rođena 1. siječnja 1833. godine u malom mjestu Edlingu u Bavarskoj, u pobožnoj obitelji gdje su je roditelji odmalena odgajali u istinskom katoličkom duhu. Već sa 16 godina ulazi u samostan Siromašnih školskih sestara naše Gospe. Vjerovala je da će u samostanu moći ispuniti čežnje svoga srca koje je osjećala od djetinjstva – služiti Gospodinu, Njega naviještati i biti Kristov apostol. Postala je učiteljica ručnog rada i radila je u školi koju su sestre vodile. No, osjećala je jednu dublju čežnju, te je nakon 12 godina provedenih u samostanu napustila zajednicu i krenula tražiti svoj put koji je bio zaista složen.

S. Franziski nije odmah bilo jasno da Bog od nje traži osnivanje nove Družbe. Mijenjala je dosta poslova, za koje je smatrala da su njezino poslanje, poput rada s gluhonijemom djecom. U Domu je upoznala jednog švicarskog svećenika De Pozza u kojem je prepoznala slične težnje kao što je imala i ona. De Pozzo je želio osnovati jedno dobrotvorno kršćansko društvo Božje ljubavi i s. Franziska se s njime našla i pristala da ode u Švicarsku gdje su zajedno utemeljili taj institut. Nakon nekog vremena s. Franziska odlazi jer je uvidjela da ona i De Pozzo nemaju sasvim iste težnje.

Iz rodne Njemačke, s. Franziska odlazi u Austriju u Beč gdje se sve mijenja. Dolazi u listopadu 1868. godine s jasnom idejom što želi. Prepoznala je potrebu vremena u brizi za djevojke koje su sa sela dolazile tražiti posao i služiti u bogatim gradskim obiteljima gdje su često bile izrabljivane, zlostavljanje, razočarane, i kada napuste službu ostajale su na cesti. S druge strane žene koje su cijeli život služile kao kućne pomoćnice u starosti su bile zamijenjene mlađima i ostajale bi bez krova nad glavom. Već 21. studenoga s. Franziska je dobila od države odobrenje da može osnovati Družbu, jer je u njezinoj molbi prepoznato da će Družba biti na korist društvu. Počinje sama, bez igdje ičega. Nije imala ni jednu susestru, niti imovine osim osobnih stvari, pa je početak bio ljudski gledano beznadan. Ali joj pomalo počinju dolaziti žene koje su željele nešto slično, kao i ona, i počinje se formirati Družba koja je doživjela nagli procvat.

Kako je odabrala naziv Družbe? S. Pia osobno misli da je ideju možda dobila iz De Pozzovog naziva gdje on spominje Božju ljubav. Vjerojatno ju je i privukao naziv jer je s. Franziska u svome životu duboko osjećala prisutnost Božje ljubavi, čak i u trnovitim traženjima, stalnim počecima, ona je vjerovala u Božje vodstvo i ljubav da Bog nju nikada ne napušta, stoga to i stavlja u naziv Družbe. S. Franziska je još u mladosti osmislila svoj životni program, gdje ona sama sebi, a kasnije i svojim djevojkama pokušala usaditi u srce da ni jedan dan ne prođe bez zahvalnosti prema Bogu, bez opraštanja onoga što se možda loše dogodilo, bez priznavanja vlastite krivnje, bez zahvalnog pogleda prema Bogu. Za geslo Družbe izabrala je: “Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu”, i nije ga, kako ističe s. Pia lako ostvariti.

S. Franziska je osnivala zajednice i u našim krajevima. Na poziv prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera dolazi u BiH 1882. godine, i vrlo brzo u Sarajevo gdje osniva škole, Zavod sv. Josipa, ekonomiju u blizini grada, pa zatim samostan u Tuzli, te pokraj Tuzle dva samostana,… Na području Hrvatske stigla je u Legrad i u tome je mjestu ona osobno osnovala samostan. S. Franziska je vodila družbu 26 godina i u 22 grada Austro-ugarske monarhije osnovala je razne institute, zavode, škole, vrtiće koji su obuhvaćali sve odgojne dobi.

Utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Franziska Lehner

Provincija Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, koja obuhvaća ovo naše područje, obilježila je u listopadu 2019. stotu obljetnicu postojanja. Proslava toga jubileja kao i proslava Dana Družbe zgodna su prigoda da se sestre podsjete na baštinu koju im je ostavila njihova utemeljiteljica, da se vrate na početke do ideala koje je s. Franziska željela provesti u život. “To je svakoj od nas poziv da sebi posvijesti zašto je redovnica. Kada Bog poziva nekoga u redovničku zajednicu ne poziva ga slučajno. On za svakoga od nas ima određeni plan i to je i nama jedan posebni trenutak da zahvalimo Bogu ali i da si nekako posvijestimo tradiciju i poslanje zajednice kojoj pripadamo”, rekla je s. Pia Herman.