S. Marija Lucija rođena je u Varaždinu kao prvo dijete u obitelji. Odrastala je uz sestru i sestričnu, imala je lijepo i sretno djetinjstvo. „Majka mi je bila krojačica i sjećam se da sam se kao mala djevojčica igrala s materijalima i oblačila u časnu sestru. Nekada mi je u tome pomagala i majka.

Zadnje dvije godine pred školu sam išla na vjeronauk uršulinkama, ali kada sam krenula u školu išla sam kod franjevaca. Tijekom odrastanja izgubila se želja da budem redovnica, ali kada sam bila u sedmom razredu išla sam na seminar za reevangelizaciju. Došao je p. Zvjezdan Linić i tada sam se uključila u duhovnu zajednicu. Dvije djevojke, koje su bile malo starije od mene, rekle su da bi za vrijeme zimskih praznika išle na duhovne vježbe pa su pozvale i mene”.

Gospodin se poslužio tim događajem da s. Mariju Luciju dovede do karmelićanki Božanskog Srca Isusova. „Trebale smo ići sestrama Klanjateljicama Krvi Kristove jer je jedna od ovih djevojaka već bila kod njih. No, javila je da se razboljela pa je njezina prijateljica predložila da nas dvije idemo kod karmelićanki gdje je ona već bila na duhovnim vježbama. Iako smo se prekasno javile, sestre su nas primile. Bile smo kod njih od petka do nedjelje. Lijepo je to sve bilo, ali mi je najviše ostala u sjećanju molitva sestara u kapelici. Slušajući ih izvana kroz otvoren prozor to mi je bilo kao da se nebo spustilo na zemlju. Drugo što mi je bilo jako upečatljivo je rad sestara s djecom na domskom odjelu. Bila su to mala djeca između dvije i tri godine i oduševio me je način kako su se sestre odnosile prema djeci. Rekla sam prijateljici da ako ikada budem redovnica da ću biti karmelićanka”.

„Ako su sestre Isusove, onda i one vole isto što o Isus”

Nakon kraćeg dopisivanja i po završetku osnovne škole s. Marija Lucija ulazi u zajednicu karmelićanki kao kandidatica. „Majka me je podržavala u odluci, ali tata se nije u početku slagao s mojom odlukom. On je očekivao da ću ostvariti ono što sam govorila tijekom odrastanja – da ću biti liječnica, i to pedijatrica. Kao kandidatica sam završila medicinsku školu, i kada su bili rokovi za upis na fakultet tata me je zvao i pitao jesam li se prijavila, a ja sam mu rekla da je moja odluka da budem redovnica i da neću studirati medicinu. On se naljutio i nije samnom razgovarao dvije godine. To mi je bilo teško. Poslije mi je rekao da se bojao da ću ja u samostanu biti nesretna, a kada se uvjerio da nije tako onda je sve bilo u redu”.

S. Marija Lucija pojasnila je i što joj je kao maloj djevojčici bilo privlačno kod redovnica. „Gledala sam ih kao one koje su Isusove, a Isus je posebno volio djecu i one kojima je teško. Kao dijete sam razmišljala – ako su sestre Isusove onda i sestre vole isto što i Isus, pa je normalno da i one vole djecu i da se brinu o nemoćnima. Kao dijete sam se najviše utjecala Gospi Karmelskoj, to mi je bio imendan, a i kod varaždinskih franjevaca veliko slavlje je bilo za taj Gospin blagdan. I s majkom sam nakon svake svete mise išla do oltara Gospe Karmelske i ona mi je tako ostala kao nešto posebno. Božju providnost vidim i u tome kako sam došla do kamelićanki”.

Život u zajednici

Na život u samostanu nije se bilo teško naviknuti. „Oblačenje redovničkog odijela bilo mi je posebno. Znala sam da nakon novicijata dolaze prvi zavjeti, pa onda obnova zavjeta do onih svečanih, ali za mene je to bilo to – u srcu je bilo gotovo”, ističe s. Marija Lucija koja se prisjeća da se još u djetinjstvu oduševila za misije.

„Kada sam bila mala gledali smo na televiziji slike stanovništva iz Biafre koje je gladovalo. Primali smo Radosnu vijest tako da sam čitala priče misionara koji su na slikama bili među puno djece. I uvijek mi je bila prisutna tiha želja pomagati afričkoj dječici. U vrijeme kada sam ušla u samostan nije bilo toga da sestre idu u misije u Afriku i mislila sam da to više nije moguće. Tada sam sve stavila u Božje ruke”.

Kako je voljela rad s djecom već se kao kandidatica stavila na raspolaganje na tome području. „Prvih godina nakon ređenja bila sam u domskom odjelu, s najmanjom djecom. Kako su djeca rasla premještala sam se s njima u starije grupe, pratila sam ih u školu. Bilo mi je posebno iskustvo pratiti odrastanje djece jer je svatko od njih bio poseban svijet i bilo je nekada teško doprijeti do njih. Uvijek sam molila za pomoć i Gospu, Isusa i Duha Svetoga da doprem do njih i da nađem način koji je za svako dijete najbolji. Poslije kada su me sestre poslale na Akademiju vidjela sam da ono što sam naučila promatrajući djecu i od naših sestara, koje su uvijek imale puno srce za djecu i u neimaštini bile sretne, da je to puno više od onoga naučenog tijekom studija”.

S. Marija Lucija bila među prvim karmelićankama koje su stupile na nigerijsko tlo

Ljubav prema djeci s. Marija Lucija nastavila je pružati i u Nigeriji, gdje na poziv mjesnoga biskupa dolaze sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova kako bi djelovale u duhu svoje karizme. U toj najmnogoljudnijoj zemlji djeluje već 18 godina, i bila je među prvim karmelićankama koja je stupila na nigerijsko tlo. „Stigli smo u večernjim satima i kada smo izašli iz aviona zapuhnula nas je vrućina. Sve je bilo puno ljudi, a bili smo upozoreni da ne dajemo svoje kofere jer bi mogli ostati bez njih. Tako da sam odbila pomoć dva-tri puta. Onda mi je prišao jedan čovjek, veselo pozdravio i ponudio pomoć, a kada sam odbila rekao mi je: ‘Sestro ja sam svećenik koji vas treba dočekati”. Poslije je dugo spominjao kako sam se bojala dati mu svoj kofer. Sve je bilo puno drugačije kada smo stigli. Sestra i ja smo bile jedine dvije bjelkinje u cijeloj biskupiji Orlu. U selo Umuozu, gdje djelujemo, doveo nas je biskup Gregory Ochiagha. On je to uredio tako da nas je doveo tijekom pastirskog pohoda župi, a priređena je i svečanost u kojoj nas je službeno predao seoskom kralju na brigu, u skladu s tradicijom”.

S. Marija Lucija osvrnula se i na životne uvjete. „Tamo nema struje. Klima je sasvim drugačija, vruće je s jakim pritiskom i to mi je od početka bilo najteže. Došle smo u kišno razdoblje i čovjek bi očekivao da će kiša rashladiti, ali se samo poveća pritisak jer kada kiša stane i dođe sunce sve se počne isparavati, tako da se čovjek kupa u vlastitom znoju. U kući, gdje smo stanovali, prozori su bili jako mali i nije se moglo prozračiti. To nam je iskustvo dobro došlo za kasnije kada smo gradili samostan dali smo napraviti velike prozore i veliku verandu koja nam je dobro došla za djecu i nama za apostolat”.

„Evanđelje sam počela shvaćati puno dublje kada sam stigla u Nigeriju”

Sestre su se na nigerijskom tlu susrele s brojnim potrebama evangelizacije. „Nastojale smo ići među ljude, posjećivati ih doma, okupljale smo djecu, promatrale i učile. Nakon svih ovih godina još uvijek učim pogotovo što se tiče njihove kulture i tradicije. Kada smo došle kršćanstvo je na nigerijskom tlu bilo prisutno oko 90 godina. Domaće stanovništvo je lijepo primilo vjeru od irskih misionara. Oni su postavili dobre temelje i ljudi su to lijepo držali. Međutim, nakon Biafra rata državna vlast je okrivila irske misionare da su podizali nacionalnu svijest ibo plemena, i zato su svi misionari istjerani. Crkva je ostala premlada i nisu se događali pomaci. Zanimljivo je da su prisutna brojna molitvena laička društva koja dobro funkcioniraju. Nama su te sve stvari bile nove i trebalo nam je vremena da uđemo u sve to”.

Izazov je bila i nigerijska kultura. „Ono što se u gradovima polako gubi, na selima je dobro očuvano. Tradicija i kultura se jako dobro drži. Evanđelje sam počela shvaćati puno dublje i na drugačiji način kada sam stigla u Nigeriju. Prije si nisam mogla predočiti situaciju u kojoj je živio Isus, iz koje je učio i djelovao. Naime, karakterističan je njihov odnos prema prvorođencu. To da je Isus prvorođenac nama ne znači puno, ali to ima veliku težinu koju sam shvatila kroz tradiciju nigerijskog stanovništva. Na primjer ako umre otac prvorođenac nasljeđuje očevu kuću i ima pravo izabrati koju će zemlju uzeti, a što će dobiti drugi. Kada se nešto odlučuje prvorođenac ima prvu i zadnju riječ. Isto tako vidjela sam kakav status ima udovica. Djevojka kada se uda više ne pripada svojoj obitelji. Ako se dogodi da joj muž umre ona nema prava na nikakvo naslijeđe, može nešto dobiti samo ako ima sina, a dok sin nije punoljetan muževa braća određuje što će biti s njome i s djetetom”.

Karmelićanke nakon samo pet godina boravka u Nigeriji otvorile novicijat

Sjeme koje su zasijali irski misionari davao je plodove pa su sestre nakon samo pet godina boravka u Nigeriji otvorile novicijat. „U razgovoru s redovnicama drugim Družbi koje djeluju u Nigeriji doznale smo da je formacija najveći izazov i da je bolje da bude što duža. Tako da se mi nismo žurile i išle smo polako. Ovdje bih spomenula i ono što nam je rekao naš pokojni ispovjednik, kada je pročitao autobiografiju naše blažene majke utemeljiteljice Marije Terezije od sv. Josipa, da je naš život – život žrtve, i da tu nećemo imati zvanja. Dođe puno djevojaka, neke odu, druge ostanu, a mi za svaku molimo da otkrije što je Božja volja za nju. Prvi novicijat je bio zbilja posebno iskustvo. Uz sestre iz Nigerije bile su i sestre iz Kameruna pa je bilo potrebno nadilaziti bogatstva dviju kultura i graditi na onome što je zajedničko – na sjedinjenju s Bogom i na životu u Božjoj prisutnosti, i onda iz toga djelovati u svemu onome što radimo. Trenutno imamo deset zavjetovanih sestara afrikanki, tri novakinje i pet kandidatica”.

Zahvaljujući ljudima iz Hrvatske puno je djece završilo školu

Sestre su organizirale rad s djecom, prisutne su u pastoralu i Bogu zahvaljuju za zaštitu jer se nalaze na jugoistoku Nigerije, dok na sjeveru zemlje kršćani stradaju od islamističke skupine Boko Haram. Zahvalna na pomoć iz domovinske Crkve s. Marija Lucija ističe da bez donacija ljudi iz Hrvatske ne bi mogli ništa. „Potrebe su velike. Mi smo na selu gdje su brojne obitelji s brojnom djecom. Njima treba pomoći u onome najosnovnijem – dati im hranu. Tamo nije da dijete krene u školu kada navrši sedam godina, nego kada se može platiti školarina. Ako se ne može platiti školarina, onda se dijete ne školuje. Zahvaljujući ljudima iz Hrvatske puno je djece završilo školu”.

S. Marija Lucija ističe kako je sestrama trenutno velika želja osigurati pitku vodu stanovništvu. „Kada gledamo da su brojni ljudi gladni ne možemo razmišljati o gradnji. U samostanskoj kući popunili smo sobe pa smo za kandidatice morali preuređivati spremište. Mnogi pitaju bi li kod nas mogli doći na duhovne vježbe i za to bi nam bio potreban prostor. No, trenutno nastojimo osigurati pitku vodu stanovništvu, u mjesecima suše koja traje od listopada do travnja. I tu se susrećemo s nizom izazova od pronalaska pitke vode, osiguravanja plastičnih spremnika i cijevi, generatora jer nemamo struje kao i dizel goriva za njegov rad… Molimo se Bogu da nam providi donatore jer u nedostatku vode ljudi idu na potok koji nije čist i čest je izvor zaraze, a kada jednom krenemo s vodom onda to treba trajati kroz cijelu sušnu sezonu”.

Uvijek se vide velike potrebe, ali prioritet je nahraniti gladne koji su izgubili posao ili rade a mjesecima ne dobivaju plaću ističe s. Marija Lucija koja upućuje zahvale svima koji na bilo koji način pomažu misije – bilo molitvom ili materijalno. „Bog nas voli i hoće nam pomoći. On nam u teškim životnim situacijama daje milost da izdržimo”, poručuje ova misionarka iz Nigerije.