Budi dio naše mreže

Mjesec studeni, posebno njegov 18. dan, s posebnim emocijama doživljavaju svi oni koji su na bilo koji način dotaknuti stradanjima u Vukovaru, stradanjima u Domovinskom ratu. S. Damira Biškup, članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, izašla je iz okupiranog Vukovara noseći novorođenče na rukama, a za sam kraj ističe da misli kako ni na sudnji dan neće biti tako loše.

/ Svjetlana Đuran

Iako je od ratnih nedaća prošlo više od tri desetljeća sjećanja na njih nisu izblijedila. „Ratna sjećanja dugo ostaju čovjeku u glavi. Bili su to teški dani. Mi smo bili u okruženju tri mjeseca. Obruč se sve više stezao tako da mi više nismo imali ni sna, niti smo imali što jesti. U bolnici sam imala na brizi nekih 18 novorođenčadi. Oni su bili s majkama, ali su ih one mogle slabo hraniti jer ni same nisu imale što za jesti. U svemu tome držala me je vjera da ne patimo uzalud.”

S. Damira je izlazak iz Vukovara dočekala u bolnici. „Svaka majka imala je svoj ležaj u skloništu pa je uzela dijete uz sebe, a jedno vrijeme smo svi bili u istoj prostoriji i žene koje su rađale i ja s djecom, tako da majke malo oslobodimo brige za djecu. Neki bebači su imali i po tri mjeseca. Bili su to dečkići i curice. Imali smo hranu za djecu koju nam je netko donirao tako da djeca nisu gladovala.”

Zajedno su ležali ranjeni civili i gardisti, a mi smo jedva prolazili pored njih… Gađali su nam agregat, vjerojatno su željeli da umremo od gladi.

Ova danas umirovljena medicinska sestra osvrnula se i na ozračje među ostalim medicinskim osobljem i ranjenicima. „Oni su bili jadni nagužvani. Da bi ih što više stalo morali smo krevete izbaciti van i staviti madrace na pod. Zajedno su ležali ranjeni civili i gardisti, a mi smo jedva prolazili pored njih. Kada sam išla po čaj za djecu ili po nešto drugo morala sam jako paziti gdje ću stati. Bilo nam je teško. Nije se mogla ni terapija Bog zna kako davati, a iz dana u dan bilo je sve manje hrane. Dok su gardisti mogli oni bi nam donijeti poneku životinju, a poslije je i to bilo smanjeno. Gađali su nam agregat, vjerojatno su željeli da umremo od gladi. U zadnje vrijeme se kuhalo u kotlušima, u kojima se kuhalo na njivi. Nisu se mogle napraviti tolike porcije pa smo mi, medicinsko osoblje, često ostajali bez hrane jer smo željeli da ranjenici dobiju obrok.”

Apokaliptičan kraj grada heroja

Došao je i kraj za kojeg s. Damira ističe da je bio apokaliptičan. „Kraj je bio stvarno apokaliptičan. Mislim da ni na sudnji dan neće biti tako loše. Izašli smo iz bolnice negdje oko 10 sati s novorođenom djecom koja do tada nisu bila na zraku i s majkama. Nismo znali kada se ide. Nitko nam ništa nije govorio. Kada je do nas stigla informacija glasila je da imamo autobuse za Šid i za Beograd, a da nemamo autobus za Zagreb. Razmišljali smo kuda da idemo. Došlo je tih pet autobusa koji bi se uputili prema Zagrebu i mislili smo da ćemo putovati preko Nuštra jer je to najkraći put. Djeca su bila bez termosica tako da ih se nije moglo dugo održati. Međutim, oni su vozili u Mitrovicu i majke s djecom i ranjenike.

Kraj je bio stvarno apokaliptičan. Mislim da ni na sudnji dan neće biti tako loše… Bilo je puno straha. Dok smo se vozili kroz kukuruze znali bi zaustaviti autobuse i onaj koga prozovu morao je izaći.

Bilo je puno straha. Dok smo se vozili kroz kukuruze znali bi zaustaviti autobuse i onaj koga prozovu morao je izaći. U teškim okolnostima nismo mogli kontrolirati tko će što i gdje reći… Ja sam imala na brizi šestomjesečnu Tanju. Ponijeli smo što smo i koliko mogli. Dok smo došli do Mitrovice nisam više ništa imala za nju. Otišla sam u gostionicu i zamolila da mi dadnu čaja u koji bih stavila lješnjakove pahuljice koje je ona mogla jesti. Čovjek mi je, očito u dobroj namjeri, dao dosta zašećeren čaj od kojeg je dijete dobilo proljev, a nismo je imali u što presvući. U Mitrovici smo prespavali i tamo su nam dali obrok – kruh i slaninu. Majke su išle s djecom u sportsku dvorani, a sestra jedna i ja koje smo bile kod djece ostale smo u autobusu i ostavile smo Tanju s nama. Tako smo nekako prespavali. Do Zagreba smo putovali skoro dva dana. Bilo je teško putovati s malom djecom. Nakon Mitrovice putovali smo preko Bosne gdje su nas kod Bijeljine dočekali naši autobusi Panturista. Presjeli smo u te autobuse i kada smo stigli u Brod liječnici su nam izašli u susret i cijepili su djecu. Dobili smo za obući djeci, ali i odrasli su dobili od odjeće tko što nije imao. Putovali smo dalje prema Đakovu, a zatim smo ka Đurđevcu. Ljudi su nas dočekivali s hranom i robom, a mi smo bili sretni da smo preživjeli. Bili smo smješteni u hotelu u Đurđevcu na prenoćište. Ja nisam smjela zatvoriti oči iz straha da mi Tanja ne ispadne iz ruku.”

Vukovar 1991. Foto: Dogodilose.com / Vukovar 2017. SHKM Foto: mladi dbk

Iz Đurđevca su sestre s malom Tanjom prevezene do Zagreba. „Jedna gospođa je ponudila prijevoz kombijem do Zagreba. Mi smo se uputile jer nam je bilo stalo malu Tanju što prije predati u Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj, jer je dijete u putu dobilo upalu pluća. U bolnici su me zadržali kako bi im ispričala o izlasku iz Vukovara i kako je dijete dobilo na težini. Stigla je s četiri i pol kilograma, a rođena je s kilogram i osamsto grama. Nakon što smo ostavili dijete u bolnici prevezli su nas do moje sestre na Žitnjaku. Ona nam je oprala stvari i nahranila nas je. Ostali smo kod nje nekih desetak dana”.

s. Damira s Tanjom

Vjera – jedina utjeha

Susreti u Zagrebu bili su prigoda za razmjenu informacija. „Nismo znali tko je preživio. Kada smo se počeli susretati u Zagrebu pitali su nas za ovoga ili onoga, a sestra i ja nismo znali ništa reći. Nas dvije smo išle s posla iz bolnice u kuću do zadnjega, a kasnije se nije moglo ni izaći iz bolnice. Kada smo odlazile kući nismo znale trčimo li od granate ili pod granatu. Evo, Bogu hvala, preživjeli smo.”

Ja nisam mogla prihvatiti to da nam dragi Bog neće pomoći.

S. Damira ističe da ju je u danima rata tješila vjera. „Ja nisam mogla prihvatiti to da nam dragi Bog neće pomoći. Iako smo bili u klopci i nismo se mogli braniti dok su po nama padale granate vjerovala sam da dragi Bog neće dopustiti da poginemo. Istina, ginuli su ljudi nevini i nedužni, ali ipak nas je ostalo. Bilo je teško. Ne daj Bože da se ikome više ponovi tako nešto.”

Bol pretočena u stihove

Gradu heroju posvetila je zbirku pjesama pod nazivom ‘Vjera u beznađu’. „Prva pjesma je meni najdraža. Bila sam na bolovanju i imala sam vremena pretočiti u stihove sve naše muke koje smo prolazili. Pjesmu sam napisala dok Vukovara nije bilo, ostala je spaljena zemlja kada smo otišli. Kome god sam otpjevala tu pjesmu svi su plakali, a i ja je nisam dugo mogla bez suza otpjevati. Dok sam radila u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu jedna liječnica i medicinska sestra jako su voljele moje pjesme pa su ih ispisale u kompjuter, isprintale i dale uvezati kada sam išla u mirovinu. Taj uvez pjesama vidjela je i jedna gospođa s televizije i rekla je da one moraju negdje izaći. Ona je sve to uredila s prof. Rehakom i on je dao tiskati 500 knjiga. Ako bude velike potražnje možda se napravi drugo izdanje”.

Sve moje pjesme govore o povratku.

S. Damira ističe da joj do danas nije jasno zašto je Vukovar morao biti sravnjen sa zemljom. „Vukovar je bio prije rata sređen grad i nije mi jasno zašto su ga toliko razarali. Ako bi bio njihov, ako bi ga ratom osvojili trebali bi ga ponovno graditi. Svaka kuća je bila pogođena. Imali su neke štektalice i gađali su sve dok granata ne pogodi građevinu. Unatoč svemu nadali smo se da će biti jednom moguć povratak u Vukovar. Sve moje pjesme govore o povratku, mada je bila velika neizvjesnost. Stigla je mirna reintegracija i neke su sestre otišle u Vukovar raditi, a nas pet sestara koje smo otišle iz Vukovara ostale smo raditi u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu.”

Predstavljanje knjige “Vjera u beznađu” s. Damire Biškup

Otkrivanje poziva

Družbi Milosrdnih sestara Sv. Križa s. Damiru privuklo je redovničko odijelo. „Bilo nas je petero djece u obitelji. Moja braća i sestre rado su odlazili na druženja i igranke, a ja to nisam htjela. Voljela sam ići u crkvu. Tamo su bile sestre sv. Vinka Paulskog i ja razmišljala o odlasku u taj red, a župnik i moja pokojna mama željeli su da idem u Đakovo. Svi su me u obitelji podržavali, nitko nije imao ništa protiv jer su voljeli da u obitelji ima jedno duhovno zvanje.

Svi su bili za to da idem u samostan. Mama je rekla da je ona mene sanjala u jednoj crkvi da se molim u tišini, i da to nešto znači.

Za tatu sam trebala naći vrijeme kada ću mu reći. Jedne večeri dok je sjedio na klupici ispred kuće rekla sam mu svoju odluku. On je malo propitivao po selu i naišao je na jednu gospođu koja je rekla da mi ne brani odlazak. Došao je sav razdragan kući i rekao mi je da će mi dati sve što trebam za odlazak. U Đakovo me otpratila sestra i kada se opraštala od mene toliko je plakala da su se sestre u kući pitale koja to plače ona koja ostaje ili ona koja odlazi. Ona je razmišljala da me neće biti kod kuće, ali ja nisam puno ni bila kod kuće jer sam išla u nižu gimnaziju. Svi su bili za to da idem u samostan. Mama je rekla da je ona mene sanjala u jednoj crkvi da se molim u tišini, i da to nešto znači. Iako su kod nas na župi djelovale milosrdnice ja sam više voljela sestre Sv. Križa jer mi se svidjela njihova uniforma.”

S. Damira, medicinska sestra. Sa sestrama u Đakovu.

Sretna redovnica

U više od 60 godina redovničkog života s. Damira nikada nije propitivala svoje zvanje. „Sretna sam. S godinama urasteš i zajednica ti bude poput tvoje obitelji. Kada neka od nas ode na godišnji čekamo da se vrati, da popričamo, da pitamo kako je bilo i kako su njezini kod kuće… Život u Družbi je jedan obiteljski život. Ne možeš a da ne budeš dio cjeline. Mi smo u formaciji prolazili novicijat, postulat, pa sam onda išla u Klaićevu u školu za dječje njegovateljice. Onda su nas obećali u Prištinu. U Prištini sam bila pet godina pa su ponudili odlazak za Vukovar. U Vukovar sam došla 1966. godine i ostala do rata. Ostala sam u vezi s Tanjom koju sam iznijela iz Vukovara. Zove ili ona mene, ili ja nju. Ona je danas žena i ima svoju djecu, ali oni nisu bili u porodu sitni poput nje. Kada je bila promocija knjige u Vukovaru i u Zagrebu bila je i ona. U knjizi imam pjesmu i za nju koju sam napisala kada je imala krštenje. Nju je krstio kardinal Franjo Kuharić.”

Proslava zlatnih zavjeta 25.6.2011.

S. Damira ima i svoje svece zaštitnike. „Rano sam ostala bez mame pa sam jako privržena Majci Mariji. Što se tiče svetaca netko me uputio moćnom svecu sv. Judi Tadeju. On pomaže u teškim situacijama. Što god sam ga molila to se ispunilo. Uvijek ima u obitelji poneki teški slučaj za koji molim, a svaki dan molim zahvalnicu sv. Judi Tadeju.”

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja