Budi dio naše mreže

S. Anđa Vranješ: Služavka Maloga Isusa putokaz je potrebitima

S. Anđa Vranješ zamjenica je vrhovne glavarice Družbe sestara Služavki Malog Isusa koja slavi 130. godišnjicu postojanja. A, upravo u godini proslave jubileja u razornom potresu, koji je u ožujku pogodio Zagreb, jako je stradala Generalna kuća Družbe, a u nevremenu krajem srpnja poplavljene su prostorije u koje je izmješten arhiv Družbe. No, sestre snagu pronalaze u riječima utemeljitelja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera - “Bog je dao, daje i davat će!“

/ Svjetlana Đuran

„Ostanimo vjerni svojim korijenima. Čuvajmo ono što nam je sveto, a to je život po evanđelju” – ističe s. Anđa Vranješ. Imala je tek 11,5 godina kada je ušla u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa te s velikom radošću i ponosom slavi 130. obljetnicu postojanja Družbe. Kako bi pojasnila zašto je Služavka Maloga Isusa putokaz potrebitima s. Anđa se osvrnula na početke Družbe.

„Dana 24. listopada 1890. godine prvi vrhbosanski nadbiskup, sada sluga Božji dr. Josip Stadler utemeljio je redovničku zajednicu u Sarajevu u Bosni i Hercegovini. Za sam dan početka Družbe uzeo je sv. Arkanđela Rafaela čiji se blagdan tada slavio 24. listopada. Rafael je lik iz knjige o Tobiji, on je vodič mladog Tobije na putu, njegov čuvar i izbavitelj iz neprilika, a za starog Tobiju je liječnik. Uzimajući svetog Rafaela za zaštitnika Utemeljitelj je povjerio Družbu Božjem vodstvu rekavši: ‘Izabrao sam taj dan da bude pod pokroviteljstvom Arkanđela Rafaela, koji se onako očinski pobrinuo za obitelj starog i mladog Tobije, kako bi svojim nebeskim i milostivim pogledom gledao na sirote u ubožnici i na njihove odgojiteljice”.

Sve do danas u Družbi se slavi sveti Rafael kao njezin zaštitnik i na taj dan se slavi rođendan Družbe, ističe s. Anđa te nastavlja: „Utemeljitelj Družbe sluga Božji Josip Stadler, od Boga nadahnut i Duhom potaknut, ustanovio je našu Družbu kao odgovor na potrebe sirotinje koja je u to vrijeme u Sarajevu i u cijeloj Bosni bila brojna i bespomoćna. Nastanak i poslanje nove redovničke zajednice Utemeljitelj gleda u svjetlu otajstva Utjelovljenja, Rođenja, Bogojavljenja i Isusova djetinjstva. Zajednicu djevojaka koju je nadbiskup okupio s nakanom da se brinu za napuštenu i siromašnu djecu, stare i nemoćne dao je ime Služavke Malog Isusa”.

Za naziv Družbe s. Anđa naglašava da je nerazdvojiv od ljubavi prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Stadlera prema Božanskoj utjelovljenoj Riječi. „Stadler je neizmjerno ljubio Presveto Srce Isusovo, znamo da mu je sve posvetio cijelu Nadbiskupiju, ali ipak nadasve je ljubio Malog Isusa i pred Njim kao pred najvećom tajnom pao na koljena, znao je reći: ‘Kad je Bog htio svijetu pokazati da ga neizmjerno ljubi, onda nije našao ništa drugo tako nježno kao maleno Djetešce’. To Božansko Djetešce je u Stadlerovom dobrom srcu proizvelo toliku ljubav prema siromasima, ta ljubav nije mogla biti skrivena, ona je izvirala i pozivala na služenje. Utemeljitelj Družbe je želio da svaka sestra SMI spozna i zavoli misterij koji se krije u liku Malog Isusa, stoga on piše sestrama: ‘Valja često govoriti malom Isusu što si ti manji to si mi draži, jer si se upravo tako htio u štali na slami roditi – da te ljubim’”.

U osvrtu na povijesni razvoj Družbe s. Anđa ističe da je mješavina lijepih i uspješnih, te žalosnih i mukotrpnih trenutaka. „Najteža situacija nastala je poslije Drugog svjetskog rata, kada je Družba izgubila sve svoje kuće u Bosni. Napuštanjem Bosne 1949. godine Družba je izgubila svoju kuću maticu u kojoj je bila smještena generalna uprava. U isto vrijeme Družba je ostala bez svih kuća, sirotišta, ekonomija i škola. Tadašnja vrhovna glavarica časna Majka Flavija Tomšić preselila je upravu Družbe u Zagreb u samostan Antunovac -Maksimirska 126 koji je time postao generalna kuća Družbe. U ovom samostanu uprava Družbe ostala je do 1962. godine kada se preselila u novoadaptirani samostan u Novoj Vesi 55.”

Družba se 1969. godine dijeli u tri Provincije. „Tada su nastale Zagrebačka provincija Srca Isusova i Marijina, Splitsku provincija Svetog Josipa i Sarajevska Provincija Bezgrešnog začeća BDM. Sjedište i Vrhovne uprave i Zagrebačke provincije koje zakonito počinje funkcionirati od 1971 godine, bilo je u samostanu u Novoj Vesi. To je sa sobom donijelo i određene poteškoće o kojima se raspravljalo na XI. Redovitom generalnom kapitulu održanom 1977. godine. Tada je donesena odluka da se nova Vrhovna uprava zauzme za gradnju ili kupnju nove generalne kuće u Zagrebu. Odluka o kupnji kuće na Ksaveru donesena je 7. siječnja 1978. Mjesto i zgrada su odgovarali, ali se nije bilo lako odlučiti na adaptaciju gotovo ruševne zgrade. Teret obnove kuće podnijela je Družba pomoću Božje providnosti i plemenitih dobročinitelja. Kroz dvije godine poslovi oko adaptacije bili su dovršeni toliko da se Vrhovna uprava mogla preseliti u svoje obnovljene prostorije generalne kuće”.

 

U Domovinskom ratu 1992. godine sestre Sarajevske provincije ponovno su prognane iz svojih kuća i samostana u Bosni. „Kuće i samostani su uništeni, spaljeni i okupirani, a dio sestara sklonište je našlo u Hrvatskoj dok je jedan dio sestara ostao u Bosni izlažući vlastiti život i ublažavajući rane ljudi u potrebi koji su nastradali. U čvrstoći zajedništava i vjeri u bolje sutra kao Družba ponovno smo na izvorima Družbe u dragoj nam Bosni. Stadler je bio misionar Bosne, zato je čitav život služavke Maloga Isusa prožet apostolskim duhom, gdje sestre sve svoje sposobnosti posvećuju širenju Kraljevstva Božjeg. Danas u Družbi, u tri Provincije djeluje 320 članica raspoređenih po Domovini i inozemstvu, brinući se za siročad, bolesnu i siromašnu djecu, osamljene i nemoćne starce i starice, rad u predškolskim ustanovama, jaslicama, školama, župskim zajednicama kao i na drugim mjestima gdje su poslane, pa čak i u dalekoj i najsiromašnijoj Republici Haiti”.

S. Anđa naglašava da, osim siromaha kojima nedostaju osnovni uvjeti za život, danas su brojni siromasi besmisla i siromasi raznih ovisnosti. „Tako mi sestre živeći svoje redovništvo, pokušavamo biti putokaz potrebitima u riječi i djelu svoga Utemeljitelja: Kad je Bog htio svijetu pokazati da ga neizmjerno ljubi, onda nije našao ništa tako nježni kao maleno djetešce. I tako je Bog ljubio ovaj svijet da je za njega svoga Sina dao, a Sin je tu ljubav pokazao time što je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, postavši djetešce od Blažene Djevice Marije. Kao Služavkama Malog Isusa pristoji da upravo gorite od ljubavi prema Njemu”.

Sluga Božji dr. Josip Stadler bio je čovjek duboke vjere u Božju providnost. Njegove riječi aktualne su i danas, pogotovo dok Zagreb pogađaju slabiji potresi i nakon pola godine od razornog potresa 22. ožujka. Naime, i sam Stadler preživio je potres koji je Zagreb pogodio 1880. godine. S. Anđa podsjeća na Stadlerove dojmove na temelju njegove pisane ostavštine. „Stadler je tada pisao da čitav grad izgleda kao da ga je bombardirao neprijatelj. I sam je pomislio da mu je kucnuo posljednji čas. No, u svim tragovima koje je potres iza sebe ostavio Stadler je napisao: ‘Dao Bog da nam ovo bude na spasenje!’ I tada su mnogi Zagrepčani morali napustiti svoje domove, tako je i Stadler morao napustiti zgradu Sjemeništa i premjestiti se u Dugu ulicu br. 19, a kasnije preimenovanu u Radićevu. Njegovo pouzdanje u Božju providnost uvijek je bilo na djelu, razumio je čovjeka u potrebi, pomagao mu riječima i djelima, to je Stadlerovo veliko plemenito srce”.

U potresu u ožujku jako je stradala Generalna kuća. Iz Vrhovne uprave upućen je apel za pomoć u obnovi kuće. „Sreća u svemu je bila da smo u to vrijeme bile u kapelici, koja je novije građe, a ne u svojim sobama koje su jako stradale. Naš samostan građen je od cigle 1736. godine. Oštećen je i iznutra i izvana. U prizemlju su svi nosivi zidovi posebno u smjeru sjever – jug napuknuli dijagonalno u oba smjera… Tlo je stalno podrhtavalo, bile smo slabo obučene, trebalo je smoći snage ući u tako ispucalu kuću uzeti nešto za obući. Nije bilo jednostavno no ipak smo ušle, a kad smo ušle u kuću tada nam se sa strahom pomiješala velika tuga. Ljudski gledajući, nevjerojatno je da se nešto tako može u desetak sekundi dogoditi.”

Kako su statičari procijenili da se u kući ne može živjeti sestre su morale potražiti rješenje za stanovanje. „U toj svojoj boli nismo bile ostavljene. Razgovarajući što učiniti, gdje otići, kome se obratiti, vođene Duhom Božje Providnosti, došle smo kod Suradnica Krista Kralja i iznijeli im svoju bol i potrebu. One su nas na čelu sa svojom voditeljicom Blankom velikodušno primile. Otvorile su nam vrata svoga srca i svoga doma. Tu se i nakon sedam mjeseci od potresa nalazimo. Bogu hvala za njegovu milost”.

Nakon potresa koji je pogodio Zagreb s okolicom, Družba je pretrpjela štete i u nevremenu krajem srpnja. „Nakon potresa sva knjižnica i arhivska građa izmještena je iz prostora Vrhovne uprave Družbe. Za izmještanje građe dobili smo podrumske prostorije Apostolske Nuncijature gdje je građa privremeno smještena. No, veliko nevrijeme koje je pogodilo Zagreb 24. na 25. srpnja potopljene su prostorije u kojima se nalazio arhiv i knjige. Našle smo se opet na jednom novom početku s pitanjem – što sada? Nije bilo vremena za razmišljanje, jer treba spasiti što se spasiti može. Tu je opet Božja djelotvorna ljubav bila na djelu. Dobri ljudi don Marko Medo, generalni vikar Vojnog ordinarijata, sa svojim djelatnicima bili su nam od velike pomoći. Crveni križ nam je tri tjedna iznajmio aparat za isušivanje. Dakle, ni u ovoj nevolji nismo bile same. Naš Utemeljitelj je kazao: ‘Bog je davao, daje i davat će!’ Bog će nam milostivo otvoriti svoje prebogato Srce ako pritečemo svome bratu u pomoć.”

S. Anđa je rodom iz Bosne. „Rođena sam u selu Rostovu kod Novog Travnika, u kršćanskoj obitelji sa sedmero djece, od kojih sam ja najmlađa. Moje djetinjstvo i odrastanje pamtim u lijepom obiteljskom okruženju, moleći i radeći svi zajedno kao i u zdravoj dječjoj igri na selu. Za moj odgoj u vjeri najviše su zaslužni moji roditelji, moji stariji braća i sestre kao i župna zajednica kojoj smo pripadali. Nas se odgajalo za život i životne vrednote. Mama nam je uvijek govorila da će nam to trebati gdje god bili i što god radili.”

U ranom djetinjstvu s. Anđa je počela razmišljati o redovničkom pozivu. „Još kao mala djevojčica govorila sam da želim biti časna sestra. Čula sam da postoje redovnice koje žive u klauzuri, ali nisam znala koje sve redovničke zajednice postoje. Cilj mi je bio da budem časna sestra. Željela sam posvetiti Bogu svoj život. Znala sam da su redovnice posvetile svoj život Bogu, da se mole Bogu da žive i rade ‘za Božju kuću’ i ‘u Božjoj kući’. Mojim roditeljima bilo je neshvatljivo kako ću ja kao curica ići od kuće. U svemu tome im je od pomoći bio moj stariji brat koji je već bio u sjemeništu u Dubrovniku. Moj brat je također postao svećenik. On je sa župnikom tražio u koji bi samostan mogla ići i koji bi me samostan primio, jer sam bila premala.”

Za ulazak u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa ističe da je to bila Božja providnost. „Vjerujem da je i tada Božja providnost bila na djelu. Moj je brat u dogovoru sa župnikom birao redovničku zajednicu. Oni su išli na razgovor kod poglavara i doveli su me u ovu Družbu. Bilo je to davne 1977. godine kada su me roditelji doveli u samostan u Čardaku kod Modriče. Imala sam tada jedanaest i pol godina. Bio je to veliki samostan i bila sam oduševljena jer sam u tome vidjela sve što sam tražila. Trebalo se naviknuti na nove osobe, dnevni red, školske obveze, ali bio je to pravi put za mene”.

Poseban doživljaj bili su prvi i svečani redovnički zavjeti. „Moje prve i doživotne zavjete kao i život u redovništvu doživljavam kao dar, tako se na poseban način slobodno i javno povezujem s Crkvom i njezinim Misterijem, ona prima moje posvećenje, a ja obećavam da ću životom i djelovanjem služiti Njezinu rastu. Nakon završene redovničke formacije i školovanja, koje sam uglavnom imala u Sarajevu, osim jedne godine koju sam bila u našoj zajednici u Neumu, kroz pet godina u Sarajevu moga školovanja i formacije, također sam uz još jednu sestru radila u apostolatu kućne njege – obilazila bolesnike po njihovim stanovima, nosili hranu, obavljali kupovinu i uređivali stanove. Pred sam rat u veljači 1992. godine od strane poglavara poslana sam u Njemačku, gdje sam nepunih 18 godina radila u Caritasovom staračkom domu sv. Hedwiga u Geretsriedu kod Munchena u njezi bolesnika. Tamo sam napravila priznanje naše škole i pohađala razne seminare kako bi mogla raditi kao medicinska i odjelna sestra”.

Godine 2008. na provincijskom Kapitulu s. Anđa je izabrana za zamjenicu provincijske glavarice. „Ta je služba zahtijevala povratak u Sarajevo gdje sam preuzela službu za koju sam izabrana. U istoj kući nalazi se više djelatnosti našeg apostolata – provincijska uprava, zajednica sestara, Stadlerov dječji dom Egipat za djecu bez roditeljskog staranja kao i dječji vrtić, tu sam također vršila službu kućne predstojnice, radila u službi djece Stadlerovog doma kao ravnateljica.

Ove službe obavlja sam sve do svibnja 2017. godine kada odlazim u Austriju u našu zajednicu koja djeluje u biskupiji Eisenstadt – gdje žive i rade gradišćanski Hrvati. Tamo sam radila u bolnici Milosrdne Braće kao voditeljica dušobrižništva i posjećivala umirovljene svećenike u biskupiji Eisenstadt. Ove službe vršila sam do lipnja 2018. godine kada sam na generalnom Kapitulu izabrana za zamjenicu Vrhovne glavarice Družbe, a sama služba zahtjeva povratak u Zagreb.

S. Anđa pojašnjava što podrazumijeva njezina trenutna služba. „Služba zamjenice Vrhovne glavarice podrazumijeva da po našim konstitucijama mijenja vrhovnu glavaricu u njenoj odsutnosti i spriječenosti, zamjenjuje je u svemu osim ako je nešto po pravu izričito pridržano vrhovnoj glavarici, s tim da ništa ne radi protiv njezine volje. Zakonito obavljene izbore zamjenice i savjetnica, nakon što sestre prihvate izbor, polažu prisegu pred vrhovnom glavaricom i obećaju da će savjesno vršiti svoju dužnost. Dužnost im je pomagati i savjetovati vrhovnu glavaricu u upravljanju Družbom”.

Na temelju svoga redovničkog iskustva s. Anđa onima koji razmišljaju o Bogu posvećenom životu poručuje da ako u sebi osjećaju klicu zvanja kako bi izbliže slijedili Krista neka se ne boje neka se hrabro odazovu, jer žetva je velika a radnika malo.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja