Svaki novi potres dodatno pogoršava pukotine nastale na objektima u razornim potresima koji su 28. i 29. prosinca 2020. pogodili Banovinu. Pravo je čudo da u Sisku tada nitko nije životno stradao, ističe župnik katedralne župe Uzvišenja sv. Križa u Sisku preč. Marko Karača prisjećajući se tih dana. „Prvi potres koji se dogodio u ponedjeljak 28. prosinca u 6 sati i 20 minuta zatekao me na spavanju. Probudila me tutnjava, padanje predmeta i žbuke koja je opala sa stropa sobe. Brzo sam se spremio i došao pred katedralu gdje je već bilo nekoliko ljudi koji su došli na jutarnju misu, molili su krunicu pred katedralom. Ušao sam unutra i vidio oštećenja: brojne su pukotine po zidovima, stradao je strop iznad svetišta, oštećen je krov nad ulazom u kor, a samu unutrašnjost katedrale bili smo potpuno obnovili pred Uskrs. Stradala je i župna kuća u kojoj su popucali zidovi, a u jednoj prostoriji urušio se dio stropa. Taj prvi potres nanio je oštećenja na objektima ali ne tolika da ne bismo nastavili normalno funkcionirati. Tako da smo te večeri 28. prosinca i ujutro 29. prosinca slavili svete mise u našoj katedrali”.

Foto: Sisačka biskupija

Novi dan započet je s nadom da je najgore prošlo. „Sljedeći dan 29. prosinca moji suradnici i ja krenuli smo u blagoslov obitelji kojeg smo radi COVID-a obavljali samo na poziv pridržavajući se propisanih mjera. Toga dana u vrijeme razornog potresa baš sam bio u blagoslovu kod jedne obitelji nedaleko od katedrale. Razgovarali smo o potresu prethodnog dana i upravo u tom trenutku gospođa je rekla: ‘Velečasni evo ga opet, svi pod štokove!’, što smo i učinili. Hvala Bogu da ta obitelj s troje djece ima noviju i stabilnu kuću pa nije bilo oštećenja. Potres je bio dug i razoran. Kad smo izašli iz kuće nakon potresa, ulice su bile pune uplakanih i zaprepaštenih ljudi. Vidio sam izdaleka katedralu koju je razorni potres potpuno uništio. Žbuka sa zvonika padala je na crkvu i uništila krovište. U unutrašnjosti katedrale otpala je žbuka sa svoda. Na zidovima su vidljive mnoge pukotine. Potpuno su uništene orgulje na koje se urušio dio krovišta. Prva pomisao kada se dogodio potres bila mi je: ‘Bože samo da nitko nije smrtno stradao’. I, hvala Bogu u samom gradu Sisku nitko nije stradao, iako je bilo ljudskih žrtava od toga potresa”.

Unutrašnjost sisačke katedrale prije i poslije potresa. Foto: Sisačka biskupija

Foto: Sisačka biskupija

Razgradnja zvonika sisačke katedrale

Unatoč slabijim potresima koji su uslijedili odmah se krenulo s akcijom osiguravanja objekata. „Malo smo se koji dan trebali pribrati i smiriti i tada smo krenuli djelovati. Već 4. siječnja 2021. uz pomoć vatrogasaca i velike mjere opreza pristupilo se spašavanju slika i kipova. Sve što se moglo iznijeti iz razrušene katedrale pohranjeno je u Veliki Kaptol. Kako se u potresu zvonik pomaknuo za nekoliko centimetara i odvojio od katedrale postojala je mogućnost njegovog urušavanja, i kao takav je predstavljao opasnost za ljude i okolne građevine. Stoga se pristupilo razgradnji zvonika. Prvo je skinut križ s vrha zvonika, a 10. siječnja spuštena je kapa zvonika 14 metara visoka i oko 15 tona teška. Spuštena je dizalicom na tlo pored katedrale i još uvijek je na tome mjestu. Skidanju su prethodila tri dana priprema uz vrlo teške uvjete – visina, hladnoća i snijeg, te učestalo podrhtavanje tla. Skidanje kape zvonika izvršili su pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Zagreb. Slijedećeg dana 11. siječnja spuštena su tri zvona od 300, 600 i 1000 kilograma, i zatim je uslijedila razgradnja zvonika ciglu po ciglu koja još uvijek traje”.

Foto: Sisačka biskupija

U potresu je uništena i župna kuća te nije za stanovanje. „Supsidijar Janko Lulić i ja mjesec i nešto više dana stanovali smo u biskupiji, u Velikom Kaptolu i tamo u dvorani sv. Ivana Pavla II. imali smo svagdanje i nedjeljne mise. Ali, hvala Bogu da je neoštećen župni Pastoralni centar „Petar Žagmeštar“, koji je novijeg datuma, i u njemu se nalazi dvorana, župni ured i stanovi za stanovanje. Kada se zvonik razgradio u toj mjeri da ne predstavlja opasnost supsidijar Janko i ja preselili smo u Pastoralni centar gdje imamo svagdanje i nedjeljne mise, ured, katehezu i druge pastoralne aktivnosti župe”.

Foto: župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

Tko su volonteri koji su se uključili u rad Caritasa Sisačke biskupije?

Djelovanje je bilo potrebno prilagoditi novonastalim okolnostima. „Potres je mnoge ostavio bez krova nad glavom. Neki su unajmili stanove jer se ne žele udaljavati od svoje imovine i čekaju obnovu, a neki su na žalost napustili grad i kako se radi većinom o mladim ljudima započet će život u nekom drugom mjestu. Moram spomenuti i pohvaliti djelovanje Caritasa Sisačke biskupije, od prvoga dana potresa do danas, koji ima sabirni centar u prostorima nekadašnje trgovine „Uradi sam“. Tu se vidi velika solidarnost i ljubav na djelu. Kroz Caritasov sabirni centar prošlo je na tisuće volontera iz svih krajeva naše domovine pa i šire, koji su nesebično darovali svoje vrijeme i rad za potrebite”.

Preč. Karača otkriva i tko su volonteri. „Riječ je o mladima, braniteljima, navijačima, časnim sestrama, svećenicima i svim ostalim vjernicima i ljudima velikog srca koji su uvijek spremni pomoći i pomažu. U sabirnom centru većina volontera su mladi, srednjoškolci i studenti grada Siska i naše biskupije koji su volontirali i još uvijek volontiraju radeći iz dana u dan, neumorno s osmijehom na licu. Kroz sabirni centar prošlo je na tisuće ljudi koji su stradali u potresu i tu su dobili potrebne namirnice za život ali i ljubav, susretljivost, osmijeh i lijepu riječ volontera. I naš župni Caritas aktivan je i pomaže koliko može u suradnji sa Biskupijskim Caritasom”.

Vršenje poslanja u novonastalim okolnostima

Novonastaloj situaciji bilo je potrebno prilagoditi i rad na duhovnome području. „Nemamo crkvu, razrušena je, ali hvala Bogu imamo veliki Pastoralni centar u kojemu slavimo Gospodina. Imamo i veliko župno dvorište gdje ćemo kad zatopli imati svete mise nedjeljom. Počeli smo s dječjim misama, župnom katehezom, okupljaju se molitvene zajednice „Srce Isusovo“ i Marijina legija. Imamo internetsku stranicu župe, dva puta godišnje izdajemo župni list ‘Križ ljubavi’ te svake nedjelje župni listić u želji da doprinesemo informacijom i formacijom i da dopremo do ljudi koji ne mogu doći na slavlje svete mise. Sve to ne bi bilo izvedivo bez suradnika u pastoralnom djelovanju: supsidijara preč. Janka Lulića koji vrši službu kancelara u našoj biskupiji, đakona Damira Kunića koji je i biskupov osobni tajnik, zatim sestara milosrdnica koje djeluju u župi: sestre Paule – sakristanke i orguljašice, sestre Hijacinte – vjeroučiteljice, i sestre Mateje – ravnateljice Katoličkog dječjeg vrtića. Svi zajedno nastojimo u ovim uvjetima pokriti sve potrebe na duhovnom području. I u ovim i ovakvim uvjetima moramo vršiti svoje poslanje, naviještati Evanđelje, okupljati zajednicu vjernika i dijeliti sakramente”.

Foto: Screenshot župne internetske stranice

Preč. Karača otkriva kako je moguće održavati život u okvirima normale dok se tlo još uvijek trese, a oštećenja su na svakom koraku. „Nije nimalo jednostavno, jer nam je stalno u primisli ono što se dogodilo. Nekako kada se dogodi potres negdje daleko, kada ga čovjek samo osjeti bez velikih rušenja i stradanja, onda o njemu niti ne razmišlja. Ali, drugačije je kada čovjek osjeti razornu moć potresa. Na to nas podsjeća porušen grad i tlo koje i dalje podrhtava. A, podrhtavanjem tla napuknuća su sve vidljivija”.

Župa Uzvišenja Svetoga Križa u Sisku postoji od pamtivijeka

Sisačka katedralna župa ima dugu i bogatu povijest. „Smatra se da je župa Uzvišenja Svetog Križa utemeljena odmah nakon pokrštenja Hrvata u ovim krajevima tj. već početkom 9. stoljeća. Prvi spomen župe zapisan je 1334. godine u kronici Ivana arhiđakona kada je objavljen popis župa Zagrebačke biskupije. Na prvom mjestu toga popisa spominje se župa Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, a u 18. stoljeću na prostoru tadašnje župe Uzvišenja Svetog Križa nalazilo se čak 15 filijalnih kapela. Tijekom vremena od župe Uzvišenja Svetog Križa nastale su nove župe: 1702. godine osnovana je župa u Selima, 1736. godine župe Preloščica i Gušće, 1789. godine župa svete Katarine u Komarevu, 1961. godine župa Pohoda Blažene Djevice Marije na Viktorovcu, 1968. godine župa svetog Josipa Radnika u Galdovu, a 1993. godine osnovana je župa svetog Kvirina biskupa. Ponovnom uspostavom Sisačke biskupije 5. prosinca 2009. godine župna crkva Uzvišenja Svetog Križa uzdignuta je na čast katedrale, a župa je postala katedralnom župom”.

Božićno čestitanje 2019. Foto: Župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

Župa je darovala Crkvu brojna duhovna zvanja. „Iz bogate i duge povijesti župe proizašla su i mnoga duhovna zvanja. Spomenut ću ovdje živuće svećenike: fra Darka Teperta, dominikanca Domagoja Augustina Polanšćaka i vlč. Hrvoja Zovka. Trenutno u sjemeništu imamo sjemeništarca Ivana Leška. Župa broji oko 8000 župljana, a kakva je situacija nakon potresa doznat ćemo ove godine po popisu stanovništva. Župa obuhvaća strogi centar grada u kojemu je dosta obiteljskih kuća, ali i stambenih zgrada. Statistika župe je nažalost negativna, više je umrlih nego rođenih, dosta je staračkih domaćinstava u kojima živi jedna ili dvije osobe, a neki župljani su odselili u inozemstvo ili u druge hrvatske gradove”.

Mlada misa vlč. Hrvoja Zovka. Foto: Župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

„Pravim vjernicima stalo je do blagoslova i susreta sa svećenikom”

Blagoslov obitelji, koji se odvijao u okolnostima pandemije koronavirusa i potresa, ostat će u sjećanju župniku Karači i njegovim suradnicima po brojnim dirljivim trenucima. „Zbog situacije s COVIDOM odlučili smo prije Božića da ćemo na blagoslov obitelji ići samo na poziv. Započeli smo na početku došašća, a nastavili nakon Božića prema objavljenom rasporedu onima koji su se prijavili za blagoslov. Kada se dogodio razoran potres morali smo prekinuli blagoslov obitelji, a nastavili smo kada se situacija primirila. Ima raznih dojmova: kod nekih obitelji bio sam drugi put na blagoslovu, prije potresa u njihovom domu koji je razrušen i nakon potresa u drugom stanu ili kući u kojoj žive. To je pokazatelj kako je pravim vjernicima stalo do blagoslova i susreta sa svećenikom napose u ovim trenucima stradanja.

Foto: Župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

Ljudi nisu izgubili nadu u bolje sutra, ističe preč. Karača. „Bio sam na blagoslovu i u nekoliko stambenih kontejnera, te u kućama ili stanovima koji su oštećeni, ali ljudi ne žele napustiti svoj dom. U većini slučajeva ljudi zahvaljuju Bogu što su živi, a materijalno će se kažu obnoviti. I uistinu pravo je čudo da u tako razornom potresu u gradu Sisku nitko nije životno stradao. Lijepo je susresti se s ljudima i vidjeti kako nisu izgubili nadu u bolje sutra i da će se sve obnoviti. Prošlo je već određeno vrijeme od potresa i lijepo je vidjeti u gradu dizalice, skele i ljude koji počinju obnavljati ono što mogu sami učiniti, ne čekajući početak službene obnove. To budi nadu u bolje sutra”.

Kanonici. Foto: Sisačka biskupija

Uvođenje u službu župnika katedralne župe. Foto: župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

Štete od potresa na crkvenim objektima u Sisačkoj biskupiji

Katedrala i katedralna župa u Sisku, jedna je od brojnih koje su nastradali u potresu u Sisačkoj biskupiji. „Razorni potres 28. i 29. prosinca 2020. godine osobito je pogodio našu Sisačku biskupiju. Prema dosadašnjoj evidenciji 16 je srušenih ili teško oštećenih crkava (sa crvenom oznakom), 17 je veoma oštećenih crkava (sa žutom oznakom), sedam je lakše oštećenih crkava, 21 je oštećena kapela, sedam je teško oštećenih župnih kuća (crvena oznaka) i pet manje oštećenih župnih kuća (žuta oznaka). U našoj biskupiji koja ima 63 župe u polovici župnih crkava, u njih 32., nije moguće slaviti svetu misu. Neki su župnici uspjeli pronaći koliko toliko prikladne dvorane za misna slavlja, a 11 župa nema nikakvu dvoranu te slave misu na otvorenom. Stoga će biskupija nabaviti nekoliko montažnih dvorana za takve župe”.

Odrastanje u Jakšiću i otkrivanje poziva

Preč. Karača rođen je u Donjoj Vasti, a odrastao je u Jakšiću. „Mjesto moga rođenja je Donja Vast u župi Uzdol u Bosni i Hercegovini. Kada sam imao pet godina moja obitelj, roditelji i nas petero djece preselili smo u Slavoniju, u mjesto Jakšić. U otkrivanju poziva ništa nije bilo posebno ni neuobičajeno. Iz vjerničke sam obitelji gdje se prakticirala svagdanja zajednička obiteljska molitva i nedjeljna te blagdanska, a vrlo često i svakodnevna sveta misa. Bio sam ministrant kroz čitavo osmogodišnje školovanje u Jakšiću. Kada sam krenuo u osmi razred počeo sam malo razmišljati kamo dalje nakon osnovne škole. Na jednom satu vjeronauka časna sestra milosrdnica s. Agata mi je rekla da sam ja za sjemenište i da razmislim o tome. Nisam tome pridavao posebnu pažnju, ali te njezine riječi su me nekako stalno kopkale i bile mi u mislima. Kada je trebalo odlučiti kamo dalje, potaknut i tim riječima s. Agate o kojima sam kako se približavao kraj školske godine često razmišljao, odlučio sam se za sjemenište. Mama, braća i sestre, jer je otac bio preminuo, bili su zbog toga veseli napose mama koja je bila pobožna žena i mogu reći da je ona zvanje izmolila. Zahvalan sam sestri Agati koja je bila moj Eli i jednostavno mi rekla da me Gospodina zove u svoju službu”.

Foto: Privatni album

Prvi dani u sjemeništu i svećenička formacija

Po završetku osnovne škole preč. Karača nastavlja svoje školovanje u klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu. „Prvi dani u sjemeništu bili su teški jer je to bio prvi odlazak od kuće. Privikavanje na novi način života, ljude i sredinu, trajalo je dosta dugo, ali svi smo bili u sličnoj situaciji i kada smo se upoznali i sprijateljili sve je bilo dobro i lako. Teologiju sam studirao u Zagrebu gdje sam na Petrovo 1986. godine u zagrebačkoj katedrali zaređen za svećenika po rukama kardinala Franje Kuharića. Bio je to dirljiv trenutak koji ostaje u sjećanju”.

Foto: privatni album

Proslave mlade mise i mladomisničko geslo

Preč. Karača slavio je mladu misu u mjestu svoga rođenja, kao i u mjestu odrastanja. „Mladu misu slavio sam u Jakšiću 20. srpnja 1986., a misu sekundiciju, svoju drugu mladu misu, u svojoj rodnoj župi Uzdol. Mladomisničko geslo sam izabrao iz knjige proroka Izaije 1. redak iz 43. poglavalja: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao, ti si moj!”. I uistinu, to mladomisničko geslo daje mi snagu u teškoćama i nevoljama života – da se ne treba toliko bojati i strepiti, da je naš život u Božjoj ruci, da smo Gospodinovi”.

Kapelanska služba u Šestinama. Foto: Privatni album

Službe do danas

Nakon ređenja i mlade mise preč. Karača bio je kapelan u Šestinama od 1986. do 1992. godine, potom upravitelj župe u Zrinskom Topolovcu od 1992. do 2000. godine, župnik u Voloderu od 2000. do 2013. godine i dekan Kutinskog dekanata od 2002. do 2013. godine. Iako mu je u svim župama bilo jako lijepo posebno je doživio službu u Voloderu. „Nekako mi je najljepše u župi Voloder u kojoj sam bio u najboljim godinama i u njoj kao župnik proveo 13 godina. Rastanak je uistinu bio emotivan. U toj župi su ljudi većinom iz Bosne i Hercegovine i vjera je živa. Izuzetna je i posjećenost crkvi napose muškaraca. Izgradili smo i lijepu crkvu sv. Martina u Gornjoj Gračenici. Ostao sam povezan s nekim ljudima iz svih župa u kojima sam vršio svećeničku službu i uzajamno se posjećujemo, a s mnogima se čujem putem telefona. Mnogi su zvali nakon razornog potresa pitajući trebam li što i kako mi mogu pomoći. Svima sam rekao da sam dobro, da sam živ i da se preporučujem u njihove molitve. Ovim putem potičem da svi oni koji žele i mogu pomoći da to učine putem Sisačke biskupije i biskupijskog Caritasa, a brojeve računa možete pronaći na stranici Sisačke biskupije”.

Oproštajna misa u Voloderu. Foto: privatni album

Foto: Župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

Od 2013. godine do danas preč. Karača je u službi župnika katedralne župe Uzvišenja Svetog Križa u Sisku. Ujedno je i kanonik Stolnog kaptola Svetog Križa, arhiđakon Katedralnog arhiđakonata te predsjednik Odbora za gradnju i obnovu u sisačkoj biskupiji.

Misa u Pastoralnom centru. Foto: Župa Uzvišenja Svetog Križa Sisak

Preč. Karača potiče sve da u teškim trenucima ne klonu duhom, da imaju vjere i povjerenja u Gospodina jer on drži naš život u svojoj ruci. „Ovaj razoran potres koji smo doživjeli i koji je uništio i crkve i kuće i stanove, kazuje nam – kako smo mi zapravo maleni, slabi i nemoćni i kako zapravo ovisimo o Bogu. I previše se pouzdajemo u materijalno, i čitav život radimo i gradimo da bismo što više stekli i imali – a ovaj razoran potres nam kazuje da to sve nestaje u samo nekoliko sekundi. Ovaj potres bi nas trebao potaknuti – da zastanemo, razmislimo, promijenimo ljestvicu vrednota u svome životu – da se vratimo Bogu i živeći svoju vjeru gradimo svoj život. S druge strane, ovaj razoran potres je pokazao da ima toliko dobrih ljudi koji su spremni pomoći i žrtvovati i svoj život ljudima u nevolji. Nebrojeno mnoštvo volontera i dobročinitelja ne samo iz naše domovine nego iz cijeloga svijeta pokazalo je veliku solidarnost s ljudima u nevolji i ljubav potvrđenu djelima dobrote. Možda je pitanje za postaviti – zašto uvijek nismo solidarni i dobri prema drugima kao što to pokazujemo ljudima kada su u nevolji? Ni u ovim teškim trenucima u kojima se nalaze mnogi ljudi – nemojte kloniti duhom, imajmo vjere i povjerenja u Gospodina jer naš život je u Božjoj ruci”.