“Kao bogoslov bio sam u Bogosloviji u Đakovu, i nisam nikada pomislio da bih mogao biti župnikom u Đakovu. To mi je bio veliki izazov. Župa je bila materijalno sređena – imala je izgrađenu novu crkvu i župni stan, ali i duhovno jer je prilično dobro organizirana, kada su u pitanju vjernici, s brojnim suradnicima. Njihov broj se u međuvremenu povećao. Trudimo se ono što je bilo sačuvati i koliko je moguće unaprijediti”.

Uz samo sjedište, župa ima i malu filijalu Pisak Đakovački gdje se osobito slavi rođenje sv. Ivana Krstitelja. Tu je oko 200 vjernika, dok je u samoj župi oko 4000 vjernika. Preč. Ivešić je u početku svoje župničke službe pastoralno djelovao sam, a u zadnjih tri godine u župi pomaže svećenik u mirovini vlč. Marko Ercegovac, u kojem župnik ima veliku pomoć i oslonac. Ističe i dobru suradnju s Nadbiskupskim bogoslovnim sjemeništem i Ordinarijatom, gdje svećenici koji su angažirani u službi rado pomognu. U župi je i 12 školovanih vjeroučitelja i desetak osoba koje su završile školu za župne suradnike.

“Bogu hvala da imam oko 20 školovanih suradnika i to nam omogućuje da imamo kompletan župni pastoral od prvog razreda osnovne škole do pastorala mladih, a onda isto tako i rad s obiteljima. Istaknuo bih i rad našega župnog caritasa, misijsku skupinu, zborove – mješoviti, zbor mladih i dječji zbor, ministrante itd. Trudimo se koliko je više moguće da svaka skupina bude živa, a ne samo na papiru”, rekao je preč. Ivešić.

Zalaganjem preč. Ivešića stvoreni su temelji za umrežavanje Odbora za ministrante pri Vijeću za sjemeništa i duhovna zvanja HBK s Međunarodnim savezom ministranata Europe. Smatra da je taj vid pastoralnog djelovanja važan jer uključuje djecu i mlade. “Kod mene ministriraju djeca od najranije dobi pa sve do maturanata, studenata, možda čak i radnika. Tu se na najbolji način može prenositi jedno iskustvo vjere, od ovih starijih na ove mlađe. S druge strane, ministranti su oni koji su direktno uključeni u ono što je najvažnije u životu Crkve, a to je euharistija i slavlje sakramenata gdje oni, promatrajući to izbliza ne mogu ostati ravnodušni. Ili, ako u budućnosti ne budu vršili ministrantsku službu, to su mladi i kasnije odrasli ljudi koji mogu biti kvalitetni suradnici. Kada govorimo o duhovnom pozivu, mogu reći da je veliki broj svećenika u djetinjstvu ministrirao, a i ja sam bio ministrant”.

Za sudjelovanja na ministrantskim susretima ističe da su jedno prekrasno iskustvo. “Prigoda je to da se i sam učvrstim u svojoj vjeri, kada vidim toliko veliki broj mladih i djece, osobito u današnje vrijeme kada se nekako želi prikazati da je Crkva nešto nazadno, da je za stare i neuke, kako je se želi prikazati u javnosti… Onda kada dođete i vidite 70 000 djece i mladih ujedinjenih u molitvi i pjesmi, koji su još i aktivno uključeni kao ministranti u svojim župnim zajednicama, doista je to jedno prekrasno iskustvo. A, ono što mene osobito raduje je to da vidim da je i toj djeci, konkretno mojim ministrantima, to jedan veliki doživljaj i podrška na njihovom putu, ne samo kao ministranata, nego na njihovom putu u vjeri”.

Preč. Ivešić smatra da je neophodna evangelizacija u virtualnom svijetu, putem društvenih mreža. “Ja sam kao svećenik poslan svima. Mislim da su novi mediji nešto dobro, u konačnici. To je naša budućnost i to moramo znati iskoristiti”.

U župi Dobroga Pastira, prema župnikovim riječima, Dobri Pastir djeluje i na polju duhovnih zvanja pa župa, koja je stara svega tridesetak godina, ima jednu sestru dominikanku Barbaru Bagudić, zatim fra Marija Zrakića, od 2018. godine i prvog mladomisnika vlč. Antu Lučića, te dva redovnička kandidata Marijana Milanovića i Marija Totića.

Župna crkva poznata je po velebnom mozaiku Dobroga Pastira koji je poseban po mnogočemu – po svojoj površini, tehnici izrade, motivima,… “To je jedan od najvećih mozaika u istočnom dijelu Hrvatske, radio ga je akademski slikar Vladimir Meglić iz Zagreba. Njegova izrada trajala je šest mjeseci, komadići stakla su u 66 različitih boja, a za izradu cijeloga mozaika bilo je potrebno 1000 kg komadića stakla. Napravljen je prije skoro 25 godina. Mnogi se rado u njega zagledaju, osobito domaći vjernici. Naime, slikar je koristio žive i prave likove za pojedine svece, blaženike i neke ljude zaslužne u Crkvi, koji se nalaze s jedne strane mozaika, i s druge strane mozaika su prikazani ljudi u narodnim nošnjama od kojih su neki i danas živi, a neki su već pokojni. To je jedna zanimljivost ovoga mozaika”.

Za svoj poziv preč. Ivešić ističe da ga je osjetio vrlo rano. Rođen je u malom selu Jaruge u župi sv. Nikole biskupa u Sikirevcima, osmi je od jedanaestero djece, i prema kazivanju njegovih roditelja već je s 5 ili 6 godina izjavio da želi biti svećenik. Iz najranijeg djetinjstva sjeća se zajedništva koje je bilo prisutno u obitelji, kao i redovite obiteljske molitve. “Svaki dan je bila zajednička molitva, molitva krunice, zatim litanija Majci Božjoj i uvijek su se dodavale neke nakane među kojima je bila i molitva za duhovna zvanja”.

U odlučivanju za Bogu posvećen život posebno ističe misionara Duha Svetoga patra Alberta Thielemeiera, kojeg je Božja providnost dovela u župu Sikirevce. On se posebno dao na rad s mladima, a preč. Ivešić je tada bio prvopričesnik. “Okupljao nas je redovito u filijalnoj crkvi, čak u ono vrijeme stavljao je pred nas ikone i palio svijeće. Meni je to bilo vrlo mistično, premda tada nisam ništa razumio, a sve mi je bilo čudesno i lijepo. Kao dijete sam razmišljao i o misijskome pozivu, ali vjerujem da me je dragi Bog usmjerio na ovaj put gdje sam danas”, ističe preč. Ivešić, koji je u svojoj odluci da bude svećenik imao punu podršku roditelja, te braće i sestara.