Nama najbliži cistercitski samostan nalazi se u Sloveniji. Samostan Stična ujedno je najstariji cistercitski samostan u toj zemlji te jedini koji i danas djeluje. Zajednica ima 13 monaha, među kojima je i jedan Hrvat. Samostan i danas ima važnu ulogu kao vjersko, kulturno i gospodarsko središte Kranjske. O povijesti cistercitskog Reda i opatije Stična u programu Hrvatskoga katoličkog radija govorio je opat Maksimilijan File gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’.

Stična

Tko su cisterciti?

Cisterciti su monaški red koji je nastao iz pokušaja reformiranja benediktinaca. „Nastali smo u 12. stoljeću i naši su osnivači bili sv. Robert, sv. Alberic i sv. Stjepan (Etienne) Harding. Oni su pokušali reformirati jedan benediktinski samostan jer nakon više stoljeća postojanja benediktinskog Reda, onaj prvotni žar nije bio tako snažan. Željeli su se vratiti prvotnom pravilu sv. Benedikta da monasi mole i rade, te žive u samostanima po Benediktovim zamislima. Naši osnivači su smatrali da se sama benediktinska tradicija u 12. stoljeću previše udaljila od sv. Benedikta. Taj novi samostan prvo su imenovali po kraju Citeaux gdje se nalazio, i od tuda je došlo ime cisterciti. Kada je u taj samostan stigao sv. Bernard iz Clairvauxa Red se počeo širiti po cijeloj Europi, i za njegova života bilo je oko 700 samostana.”

Izvor: Opatija Stična

Pravilo monaškog života

Život cistercita temelji se, kako je rekao opat Maksimilijan, na pravilu sv. Benedikta – moli i radi. „Često kažem da smo mi cisterciti monasi koji nemaju specijalne karizme. Trebamo moliti časoslov, psalme, razmatramo evanđeoske tekstove i radimo ono što je potrebno u nekom kraju u određenom povijesnom vremenu. Mi smo posvetili svoj život Bogu, a za liturgiju je sv. Benedikt rekao da je rad Božji – opus Dei, pa se sedam puta dnevno okupljamo na službu časova.”

Izvor: Opatija Stična

Nastanak opatije Stična

Cistercitska opatija u Stičnoj nastala je u 12. stoljeću. „Prvi monasi stigli su u Stičnu 1132. godine. Naselili su se u jednom selu i počeli s gradnjom samostana. Kako je na tome području još u vrijeme prije Krista bilo keltsko naselje imali su puno materijala za gradnju. Godine 1136. samostan je bio toliko izgrađen tako da je patrijarh Peregrin ustanovio samostansku zajednicu. Prema nekim legendama u samostanu je boravio i sv. Bernard. Crkva, koju imamo i danas, završena je 1156. godine, te kako je samostan bio završen počeo je redovni život.

Izvor: Opatija Stična

Poznata je legenda o tome kako je Stična dobila ime. Kada su monasi stigli u ovaj kraj počeli su graditi samostan vjerojatno na mjestu ruševina keltskih građevina. Sve što bi se izgradilo tijekom dana bilo bi po noći porušeno. Na drugom kraju vidjeli su jednu zelenu pticu, papigu, koja je pjevala: ‘sit hic’ što na latinskom znači neka bude ovdje i samostan je izgrađen na drugom kraju. Ime za taj kraj se formiralo od ‘sitic’, ‘siticum’, a zelena ptica našla se i u grbu samostana.”

Izvor: Facebook Opatije Stična

Povijest opatije Stična

Povijest opatije obilježena je usponima i padovima. „Naša povijest je poput EKG-a. Dobro je kada su na prikazu usponi i padovi, a nije dobro kada crta postane ravna. Početak opatije obilježen je brzim rastom. Stiglo je puno monaha i u 13. i 14. stoljeću opatija je bila važno vjersko, kulturno i gospodarsko središte Kranjske. Bila je snažnija od Ljubljane. Stična je imala oko 36 župa i veliki dio Slovenije bio je dio stiškog arhiđakonata. Bila je aktivna i na području poljoprivrede, školstva, tu je bila i škola rukopisa. Reformacija je ostavila svoga traga, a dva puta su Stičnu poharali Turci. U vrijeme prosvjetiteljstva u samostanu su bili monasi koji su zastupali te ideje kao i ideje jansenizma. Tada je i car Josip II. počeo ukidati samostane, tako da je 18. stoljeće obilježeno i zatvaranjem samostana. Bilo je to 1784. godine. Do ponovnog ustanovljenja samostana prošlo je 114 godina. U vremenu između Prvog i Drugog svjetskog rata u samostanu je bilo puno monaha, možda najviše u povijesti. Tome je možda pridonijela i tadašnja gospodarska kriza da su ljudi odlazili u samostane da bi preživjeli. Nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirani su zemljišni posjedi samostana koji su vraćeni tek u vrijeme demokracije. Godine 1993. počeli smo s obnovom samostana. Kada se pogleda naša povijest može se reći da su cisterciti opstali jer vjerojatno Bog želi da smo ovdje.”

Opatija Stična danas

Zajednicu čini 13 monaha. „Od nas 13 koji živimo u opatiji Stična, osam je svećenika ali imamo i dva novaka. Dobro je to što je sedam monaha mlađe od 50 godina. Jedan monah s prvim zavjetima je iz Hrvatske, a ostali su iz Slovenije, iz svih biskupija. Na čelu zajednice je opat koji kod preuzimanja službe dobiva prsten, štap i mitru. On i danas, kao što je bilo i kroz povijest, ima biskupske časti i ovlasti. Opatija nije dio biskupije, nije dio lokalne Crkve, i odgovorni smo predstojniku u Rimu. Razlog tome je da smo nastali u jednom razdoblju povijesti kada nije bila oblikovana crkvena struktura i ostalo je tako. Naše poslanje danas je to da posvećujući svoj život Bogu, nastojimo odgovoriti na ono što Bog od nas očekuje. Kao kontemplativnom redu na prvom mjestu nam je molitva i sveta misa. Pokušavamo odgovarati na potrebe Crkve tamo gdje se nalaze naši samostani. Ako promatrate više cistercitskih samostana možete vidjeti da se razlikuju – od izraženih kontemplativnih crta, zatvorenosti od svijeta i noćne molitve do onih koji se bave obrazovanjem i imaju svoje škole i fakultete. Ovaj ‘labora’ odnosno ‘radi’ kod nas je puno širok i nije usredotočen samo na jedan oblik rada. Imamo patre koji rade kao kapelani u vojsci i policiji, imamo patre koji predaju na fakultetima, imamo monahe koji rade u pekarnama, imamo monahe koji primaju goste, neki su župnici i vode župe… Sve je moguće. Važno je da znamo što Bog od nas želi i da na prvo mjesto stavimo molitvu.”

Zajednica u 2022. godini.

Opat Maksimilijan ističe da je opatija do danas zadržala ulogu važnog vjerskog, kulturnog i gospodarskog središta Kranjske. „Samostan ima tvrtku pod nazivom Sitik i njezina glavna uloga je da nastavlja rad koji je započeo jedan naš monah p. Simon Ašić koji je pripravljao biljne pripravke – čajeve i razne kreme, te jabučni ocat i time pomagao ljudima. Kada je umro 1992. godine odlučili smo nastaviti s njegovim radom. Zaposlili smo farmaceute koji nastavljaju s tradicijom koju je on započeo, s receptima koje je on koristio. Kako se mijenja tehnologija dodajemo i nove recepture, tako da tvrtka razvija ideju p. Simona. Za prodaju svih tih proizvoda moramo imati tvrtku. Imamo i vrtni centar u kojem imamo cvijeće i sadnice povrća za vrt. Tu ne radi nitko od nas monaha nego stručnjaci koji se bave tim područjem. Mi monasi se bavimo zemljoradnjom – sadimo tikve, povrće, podižemo voćnjake jabuka, proizvodimo ono što nam je potrebno za proizvodnju bučinog ulja i octa. Kiselimo kupus i svaki ga dan jedemo za doručak, jer je p. Simon rekao da je kiseli kupus zdrav. Po tome kiselom kupusu pamte nas naši gosti iz cijeloga svijeta. Kako jedemo puno kiselog kupusa i pijemo jabučni ocat nitko od nas nema problema s kolesterolom. Na 26 hektara tla sijemo također i kukuruz, pšenicu, ječam, grah i ostalo povrće. Pokušavamo biti samoodrživi.”

U zemljoradnji sudjeluju svi monasi, predvođeni opatom. „Svaki rad je častan i nije mi problem sjediti za traktorom i raditi na zemlji. Dok sam bio župnik u Stičnoj pozdravljale su me žene kada sam išao po cesti, a sada kada radim u poljoprivredi pozdravljaju me muškarci. Kada idemo na tržnicu prodavati proizvode idem i ja i tamo susrećemo puno ljudi i razgovaramo o raznim temama. Ljudima nije poznato kako se živi u samostanu, a kada nas vide u redovničkom odijelu puno toga pitaju pa je onda to i jedan vid evangelizacije.”

Rad s mladima.

Kako je samostan veliki monasi imaju prostora za primanje hodočasnika, za održavanje duhovnih obnova i duhovni odmor. „Stižu vjernici i iz Hrvatske. Možemo smjestiti oko 120 ljudi. Kroz cijelu godinu dolaze nam različite grupe.

Tko je 58. stiški opat?

Opat Maksimilijan odrastao je na Kranjskoj gori. „Odrastao sam na drugom dijelu Slovenije, na Kranjskoj gori. S očeve strane nisam dobivao vjerski odgoj jer je njegov otac bio oficir u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, te je duži niz godina djelovao na hrvatskom tlu u Sisku i u Osijeku, a od majke sam mogao dobiti tek nešto. Sjećam se da me je otac jednom pitao jesam li uradio domaću zadaću. Odgovorio sam mu da jesam i pokazao sam mu bilježnicu iz vjeronauka, a on ju je uzeo i bacio. Mogu reći da mi kršćanstvo mi je bilo dano od rođenja. U 3. razredu osnovne škole počeo sam pohađati vjeronauk i pripravu za primanje prve pričesti. Kada sam bio u 5. razredu trebao sam se krizmati i župnik mi je rekao da nemam dovoljno godina, ali me je ipak pustio. Tada se počelo oblikovati moje duhovno zvanje. Puno sam naučio od župnika. Možda je bilo dobro da se tako dogodilo u mome životu jer kada sam kasnije počeo raditi s mladima bolje sam razumio brojne ljude kojima kršćanstvo i vjera nisu dani tako lako i sami su trebali tragati i pronaći Krista. U 7. razredu odlučio sam se za svećeništvo i moji roditelji su bili iznenađeni tom odlukom. Unatoč tome otišao sam u malo sjemenište i rekao sam roditeljima da ako mogu doći doma kada budu praznici doći ću, ako ne onda ne budem dolazio. Nakon moga odlaska nastupila je promjena i kod moga oca i bilo je dobro. Čak je prije svoje smrti, na desetak dana, primio sakramente – bio je kršten i podijelio sam mu bolesničko pomazanje. Tako da je Bog sve sredio.”

Susret s cistercitima

U prvoj godini sjemeništa opat Maksimilijan se susreo s cistercitima. „U sjemenište sam ušao sa željom da budem dijecezanski svećenik jer je jedan takav svećenik djelovao na mojoj župi. Onda se dogodilo da sam negdje nešto čitao o cistercitima, a kasnije sam ih i susreo. Pisao sam im i primili su me u samostan, ali sam kao sjemeništarac ostao u malom sjemeništu još dvije godine. Po završetku treće godine gimnazije odlučio sam otići u Stičnu. Završio sam gimnaziju i poslije mature započeo novicijat. Zatim je uslijedio studij na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Završio sam studij i ređen sam za svećenika 2000. godine. Bio sam 7 godina kapelan u Stični. Puno sam radio s mladima, išli smo na susrete mladih i taizeovske susrete. Puno smo putovali po Europi, ali smo bili na Svjetskim susretima mladih u Latinskoj Americi. Bila je velika grupa mladih i nismo se samo družili imali smo i zbor. Iza kapelanske službe uslijedila je služba župnika u Stičnoj koja je trajala 12 godina. Tada sam počeo voditi i pripravu za kandidate koji primaju sakramente.”

Opatska služba počela je 2019. „Kada sam postao opat bio sam u početku iznenađen jer se puno toga promijenilo. Nastavio sam s duhovnim obnovama za mlade. Počeo sam podjeljivati sakramente potvrde. Samostan je velik. Uz duhovne obnove radim sada i na poljoprivredi.”

„Suscipe Domine!”

Svećenički hod, a zatim i opatsku službu prati prigodno geslo. „Kada sam primio svetu pričest, kada sam imao prve zavjete u samostanu i kada sam postao opat imao sam geslo ‘Suscipe Domine’ – ‘Uzmi Gospodine’. Predao sam se Gospodinu u ruke i radit ću što je potrebno. Radio sam s glazbenicima, nakon 20 godina rada u pastoralu počeo sam raditi u zemljoradnji. Potrebno je otvoriti srce i predati se Gospodinu. On kaže što treba raditi i ako čovjek ima otvoreno srce i ruke onda Božjom milošću uspijevaš raditi iako nisi profesionalac.”

Opat Maksimilijan, kao 58. stiški opat, ima odgovornost prema nasljeđu samostana Stična, najstarijem cistercitskom samostanu u Sloveniji i jedinom koji danas djeluje. „Osjećam odgovornost kao poglavar samostana i puno puta se pitam što i kako raditi kako bismo odgovorili na ono što Bog od nas želi. Ako ćemo odgovoriti onda će Bog slati zvanja. Samostan i Crkva su od Boga. Ako Bog neće imati rješenje tko će? Trebamo vjerovati da Bog radi i u našem vremenu i da on sve vodi.“

Ljubav prema glazbi

Opat Maksimilijan ima talenta za glazbu. „Radio sam i na polju glazbe. Želio sam studirati glazbu nakon studija teologije ali me nisu primili. Rekli su mi da loše pjevam. Kada sam bio župnik proslavili smo obljetnicu zbora mladih. Tada sam pisao aranžman i osmišljavao priredbe. Pisao sam tako jednom zgodom i stigla su djeca na vjeronauk. Da ne prekidam rad poslao sam djecu da se igraju. Kada sam završio rekao sam si da to nije moj poziv, moj rad, jer sam ja svećenik. Glazbom neka se bave glazbenici, a svećenici neka se bave duhovnošću. Sada sviram na orguljama tijekom mise, sudjelujem u vježbama s monasima za gregorijanski koral.“

Ako se život primi u cijelosti on je i služba i rad i život i hobi, ističe stiški opat te dodaje: „Ako se od Boga primi život na takav način onda je to sve. Sve pozivam da razmisle što Bog želi od njih i da mu se predaju. Ufamo se da Bog blagoslivlja sve što mu dajemo, i da nam to vraća za blagoslov našega osobnog života i za naš put do svetosti. U naš su samostan dobrodošli svi koji prolaze kroz naš kraj, svi koji se žele duhovno odmoriti, kao i one koji razmišljaju o monaškom životu.“