Sestra Ivančica Fulir, članica Družbe Marijinih sestara Čudotvorne medaljice, od 2021. godine djeluje u misiji Marijinih sestara u Beninu. Jedna je od dvije Hrvatice u Delegaturi svoje Družbe u toj afričkoj zemlji koja je započela s radom prije 35 godina. „Godine 1988. s. Dorotea Dunđer i s. Maristela Galić stigle su na afrički kontinent. Sigurno da su im počeci bili teški. Sjećam se njihovih priča da su im po dolasku u Benin naši hrvatski misionari vlč. Franjo Jačmenica i vlč. Toni Štefan, koji su već bili u Beninu, pružili ruku spasa i pronašli jedan ženski samostan gdje su boravile dok se kuća za njih nije izgradila. Kasnije su im se u radu priključile s. Natalija Bešlić i s. Jacinta Petrović. U 35 godina koliko su sestre ugrađivale svoje živote i žrtve za taj kontinent i djecu uspjele su izgraditi dva sirotišta, dvije ambulante, kuću odgoja, sestre rade u bolnicama ali i u različitim državnim i katoličkim školama. Glavni apostolat je rad s djecom kao i rad s bolesnicima.”

Sirotište Affame. Foto: Saša Ćetković

U 35 godina Marijinih sestara u Beninu 35 afričkih sestara

S. Ivančica ističe da su Bogu zahvalne na zvanjima u Beninu. „To je veliki Božji blagoslov za Družbu. Naše starije sestre gledaju na mlade u zajednici kao na svoju djecu. Zanimljivo je to da su sestre po dolasku počele djelovati u pokrajini Affame. Od nekog većeg grada do sestara bilo je potrebno voziti se tri do četiri sata, a putovanje bi trajalo i duže kada bi padala kiša. Kada se počelo razmišljati o otvaranju formacije, jer je bilo djevojaka koje su se željele pridružiti, neki svećenici su tu udaljenost spominjali kao otegotnu okolnost. Predlagali su da bi bilo dobro da imamo neku kuću u gradu koja bi privlačila duhovna zvanja. Sestre su to odbile jer su smatrale da ako netko želi služiti Bogu služit će tamo gdje sestre djeluju. Kroz nekoliko godina dogodilo se to da su sestre na periferiji imale više zvanja nego druge redovničke zajednice koje su bile u gradovima. U 35 godina pridružilo nam se 35 afričkih sestara koje radosno služe Gospodinu.”

Dio zajednice Marijinih sestara u Beninu.

Ulazak novakinja u postulat.

Apostolat – sirotišta i ambulante

Sestre brinu o 38 djevojčica u sirotištu u Affameu, dok je u sirotištu u Birou njih 48. Broj varira od godine do godine, a radi se o djeci koja su zbog neimaštine ili neadekvatne skrbi od strane socijalne službe udaljena iz obitelji. Djeca završavaju osnovnu i srednju školu ili zanatsku školu da bi bili osposobljeni samostalno se brinuti o sebi. Ambulante su prvenstveno u počecima skrbile o neuhranjenoj djeci, a najčešća bolest s kojom se sestre susreću je malarija. „Kako se nalazimo u blizini rijeke Ouémé u kišno vrijeme kada se ona izlijeva iz korita imamo jako veliki broj oboljelih od malarije. Tu su isto tako i različite viroze uzrokovane životnim uvjetima i higijenom. Donedavno je bila prisutna kolera, zna se i danas pojaviti ali malarija je jedna od najčešćih bolesti. Misionari desetljećima pričaju o malariji. Mi ovdje u Europi možda nismo ni svjesni što jedan mali komarac može učiniti. Za malariju postoji lijek i on nije skup, ako se malarija tretira u prvom ili drugom danu nastanka. Međutim, kada se malarija ne tretira i kada dijete dođe treći ili četvrti dan potrebno mu je u liječenje uključiti infuziju, željezo, nekada i transfuzije i cijena liječenja raste. Peti ili šesti dan, ako je teži oblik malarije, djeca umiru. Teško je gledati bolesno dijete ispred sebe, a još teže majku koja plače za svojim djetetom. To je naša realnost. Benin se, uz nekoliko zemalja oko sebe, nalazi u visokomalaričnom području. Ambulante su stoga dosta usmjerene na tretiranje te bolesti.”

S. Ivančica ističe da su na sjeveru zemlje u Birou sestre počele primati psihičke bolesnike. „Imamo ugovore s bolnicom u Parakou, gradu koji je od nas udaljen nekih sat i pol vožnje. Vodimo brigu o bolesnicima koji primaju ili im je promijenjena terapija. U Beninu se boravak u bolnici plaća, a ne postoji ni organizirana prehrana u bolnici. To je mnogima nedostupno, pa liječnici propisuju terapiju a bolesnici borave kod nas jer imamo spavaonice i sestre ih nadziru i prate reakcije na terapiju. Psihički bolesnici u Beninu su jedna posebna kategorija ljudi koja nema neka velika prava. Ljudi ne znaju s njima postupati jer nemaju znanja. Kako je Benin kolijevka vudua za neke osnovne psihičke bolesti kažu da su ljudi opsjednuti. Jedna tableta na dan rješava njihove probleme. Imamo puno posla u edukaciji ljudi i njihovih obitelji kako bi znali kako s njima postupati.”

Misija se izgrađuje ciglicu po ciglicu

Misija Marijinih sestara u Beninu izgrađuje se, kako s. Ivančica ističe, ciglicu po ciglicu. Unatoč tome sestre nastavljaju s novim projektima. „Biskup nas je zamolio da otvorimo novu zajednicu u mjestu Banigbe-Gare. To je selo uz samu granicu s Nigerijom. Veliki broj odraslih, roditelja, trbuhom za kruhom putuje u Nigeriju gdje ostaju od ponedjeljka do petka, a za to vrijeme djeca ostaju sama. Naime, starije dijete treba se brinuti za one mlađe, a ono samo često puta ne zna kako se treba brinuti za svoju braću i sestre. Kada je sezona malarije djeca obolijevaju i dok se roditelji vrate za vikend djeca su već preminula. Župnik je primijetio veliku smrtnost djece, rekao je to biskupu, a on se obratio nama jer zna da se Marijine sestre školuju u medicinskom smjeru, da vode dvije ambulante i da rade u bolnicama. Biskup nas je molio da otvorimo prvenstveno pedijatriju. Sestre su se u svome žaru, da što prije počnu djelovati, uselile u jednu kolibu koja je provizorno zažbukana, dobile smo privremenu dozvolu za rad. U godinu dana, koliko su sestre prisutne, izdano je tisuću kartona djece koja su liječena od malarije. Nabavile smo svoje zemljište, ogradili smo ga, osigurali smo vodu – bunar na samom terenu, uz pomoć generatora crpimo vodu za daljnju gradnju ciglicu po ciglicu jer se u Beninu do nedavno nisu mogli kupiti gotovi cementni blokovi za gradnju. Sada su dostupni ali su nam preskupi, tako da na terenu same izrađujemo svoje ciglice miješajući cement, pijesak i vodu, stavljamo ih u kalupe i kada se posuše možemo zidati.”

„Afrika uđe u srce i veže te!”

Ljubav s. Ivančice prema Africi rodila se tijekom njezinog prvog posjeta ovom crnom kontinentu. „Afriku sam prvi puta posjetila odmah po završetku fakulteta 2010. godine na poziv vlč. Odilona Singboa koji je tada imao svećeničko ređenje i mladu misu te je pozvao nas svoje prijatelje iz Hrvatske da posjetimo njegovu zemlju. Ja sam se na prvu zaljubila u Afriku. Moram priznati da je ljubav prema Africi bila prisutna od djetinjstva u meni, a sada se samo realizirala. U Africi sam upoznala Marijine sestre. Teška životna svakodnevica afričkog čovjeka na mene je ostavila traga. Dvotjedni boravak u Africi bio je toliko jak u emocijama da su uzdrmali temelje moga života. Po povratku nisam mogla spavati šest mjeseci. Budila sam se svaku noć u suzama i plaču. Sanjala sam malenu djecu koja su me zvala da se vratim… To me je na neki način proganjalo. Afrika uđe u tvoje srce i veže te. Ne možeš, a da se ponovno ne vratiš. Neki stariji, mudriji ljudi kažu da tko jednom stupi svojom nogom na afričko tlo, ili se želi ponovno vratiti u Afriku ili je ne želi više vidjeti.”

Anđeosko srce

U zanosu od prvog posjeta Africi s. Ivančica je s prijateljima koji su s njome bili na tome kontinentu pokrenula Udrugu Anđeosko srce. „Kada smo razmišljali o nazivu za mene su djeca u Beninu bila kao mali anđeli, nevini sa strašnim sudbinama. Ti mali anđeli ne mogu živjeti od zraka, niti im ja sama mogu pomoći. Anđeosko srce referiralo se i na ljude u domovini. Bez dobrote ljudi u Hrvatskoj koji imaju otvoreno srce i ruke za potrebe misija, misionara i ljudi u misijama, naša djeca teško da bi mogla uspjeti.”

Kroz djelatnu pomoć s. Ivančica je ostala u kontaktu s Marijinim sestrama u Beninu, a to je dovelo i do otkrivanja poziva za redovništvo. „Vraćala sam se još 2012. godine u Benin. Sljedeće godine provela sam u Beninu devet mjeseci. U jednom trenutku mi je postalo jadno da me Bog zove na jedan drugačiji život. U početku sam vjerovala da bi to trebala biti jedna malo aktivnija djelatna pomoć u obliku da živim i radim u Hrvatskoj, imam jednoga dana i obitelj, te pritom aktivnije prikupljam pomoć sestrama u Beninu. Međutim, Bog je okrenuo moje planove. On je odlučio da me treba u Beninu, a da će netko drugi skupljati novce, a da ja to trebam odrađivati za Njega, za Njegovu slavu na terenu.”

Marijina sestra

Tako je kćer jedinica, diplomirana ekonomistica, odlučila promijeniti svoje zvanje. „Vratila sam se iz Benina u mjesecu studenom 2013., odradila sam otkazni rok od tri mjeseca i na Gospu Lurdsku, 11. veljače 2014. godine ušla sam u formaciju Marijinih sestara. Sestre su me radosno prihvatile. Prvih sedam mjeseci postulata moja je magistra bila s. Natalija Bešlić, dugogodišnja misionarka iz Benina koja se iz misija vratila zbog svoga zdravstvenog stanja. Ona me je pratila na mome putu tako da smo imale puno zajedničkih tema za razgovor gdje me ona bodrila. Po završetku moga novicijata bila je potreba za otvaranjem nove misijske postaje u Ukrajini i kada smo se dogovarali i pripremali za moj odlazak u Ukrajinu nekako je ispalo da će mi ona dati svoj misijski križ kojeg je primila kada je odlazila u Benin. Bila sam sretna što sam dobila njezin misijski križ i što na neki način nastavljam gdje je ona stala.”

s. Natalija i s. Ivančica

Posebno emotivni trenuci bili su kod oblačenja redovničkog odijela i davanja redovničkih zavjeta. „Prvi emotivni trenutak bio je ulazak u novicijat gdje je na neki način bilo potrebno odvojiti se od vanjskog svijeta i svojih želja. Moja želja je bila odmah odlazak u misije. Poglavari su mi rekli da u formaciji ne razmišljam o misijama, jer možda moj put nisu misije nego redovništvo. Misije su bile možda samo put do redovništva. Međutim, misije nisu nikako izlazile iz moje glave, koliko god se ja trudila. Bogu sam rekla da ću mu, ako On to želi, služiti i u Hrvatskoj, ali svojevrsni nemir me je poticao da sam svaki puta u razgovoru s poglavarima spominjala želju za odlaskom u misije. Kada promatram svoj život ovako sa strane, i s velikim vremenskim odmakom, prisjećam se jedne scene iz osnovne škole. Odrastala sam u župi Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu gdje redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Marijela Žuro desetljećima ima vjeronauk. Jednom nam je pokazala film o Majci Tereziji, a ja sam po povratku doma rekla mami da želim biti kao Majka Terezija kada odrastem, da ću ići u Afriku i da ću kao i ona pomagati djeci. Sjećam se da me je mama podsjetila da sam boležljivo dijete i da ću u Africi umrijeti za dva dana. Mama je bila u pravu po pitanju moga zdravlja i ja sam sljedeći put upitala s. Marijelu kako Majka Terezija tamo ne umre. Odgovorila mi je da Bog dadne snagu onome koga poziva da preživi i da može raditi za njega. Meni je tada prošlo kroz glavu da će tako i meni Bog pomoći.”

s. Marijela i s. Ivančica

‘Gorjeti i izgorjeti za Boga i ljude, ne dimiti’

S. Ivančica ističe da je u životu vodi geslo o. Ante Gabrića: ‘Gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše’. „Volim o. Antu Gabrića. Čitajući njegova pisma i osjećajući žar koji je on imao posebno mi je bilo njegovo geslo ‘Gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše, a ne dimiti’. To sam uzela za svoje geslo kada sam polagala prve redovničke zavjete. Moje prvo misijsko iskustvo bilo je u Ukrajini. Mi misionari moramo biti otvoreni za sve. Ako je Družba rekla da je Ukrajina misijsko područje i da je tamo potreba za otvaranje nove misijske zajednice ja sam se prijavila. Te tri godine bile su blagoslovljene za mene, za moj rast. Trenutno mi je jako teško zbog situacije u Ukrajini. U kontaktu sam s našim sestrama tamo koje djeluju u dvije zajednice u Kijevu i na Zakarpatju. Ukrajina je jedna patnička zemlja. Hrvatski narod se može poistovjetiti na mnogo načina s tim narodom. Preporučam u molitve svoju djecu iz Ukrajine i svu ostalu djecu.”

Potpora misijskom djelovanju

Iako je lijepo provesti neko vrijeme u Hrvatskoj, vidjeti obitelj, rodbinu i prijatelje, srce s. Ivančice kuca za Afriku. „Moja djeca u Africi postala su jedan dio mene i nedostaju mi kada nisam s njima. Ali, i kada sam u domovini radim za njih animirajući vjernike za misije. Ljudi mogu pomoći na različite načine. Prvo i osnovno je molitva. Mi u misijama uletavamo u različite nevolje i poteškoće. Nije uvijek lako. U Beninu i drugim afričkim zemljama klima je drugačija i teška pa i naša tijela trpe tamo. Hrvatski vjernici kada trpe i prikazuju svoje životne križeve za nas da bi nama bilo lakše, to dragi Bog blagoslivlja. Molitva je ono osnovno i ona nas povezuje. Povezanost i znanje da su ljudi iz Hrvatske s nama daje nam jako puno snage. Uz ovaj, možda najvažniji način pomoći, postoji i drugi način – onaj materijalni. Mi i naša djeca u misiji ne možemo živjeti od zraka. Trudimo se, imamo svoja polja na kojima uzgajamo kukuruz, manjoke, palme kako bi radili svoje ulje, učimo djecu da rade s nama kako bi naučile osnovne kućanske poslove i ono osnovno za život. Onu osnovnu prehranu možemo proizvesti, ali ne možemo graditi nova sirotišta, škole, ambulante. Za to nam je potrebna pomoć dobrih ljudi u Hrvatskoj koji imaju vjeru u nas, koji nas podupiru tako da vjerujemo da će i ova treća ambulanta koja je u nastanku biti ubrzo sagrađena. Naši najveći donatori su upravo oni koji uplaćuju onaj ‘udovičin novčić’. Vjerujem da taj dar ima najveći Božji blagoslov, kada netko ne odvaja od svoga suviška nego od svoga manjka.”

Foto: Saša Ćetković

Misijski rad u Beninu može se pratiti putem društvenih mreža. S. Ivančica se trudi, koliko joj vrijeme dopušta, objavljivati ono što radi s djecom pazeći na njihovo dostojanstvo. „Svi znamo da je u Africi prisutna glad, bolest i sl. Ne volim to isticati jer i moja djeca imaju svoje dostojanstvo. Na mojim objavama vidi se da su djeca uredno obučena, nasmijana i sita, a svatko može vidjeti pozadinu u kojoj se živi. Crkva u Hrvatskoj ponekad nije svjesna koliko je bogata. Često u nekom svom htjenju da bi bilo bolje kažemo da vjera umire, crkve se prazne, Afrika će evangelizirati nas. Ne volim takve izjave jer ne može slijepac slijepca voditi. Ima još milijuni ljudi koji nisu čuli za Isusa. Trebamo biti Bogu zahvalni za našu Crkvu u Hrvata i ne trebamo misliti da je drugdje bolje. Kod nas je dobro. Treba moliti za domaća duhovna zvanja.”

Foto: Saša Ćetković