Među brojnim akcijama utkanima u val dobrote, koji se od prvoga dana širi na potresom pogođenom području, su i one iz zagrebačke župe Svete Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici. Naime, iz župe koju vode franjevci Franjevačke provincije Bosne Srebrene do sada je za obitelji i župe Sisačke biskupije dva put poslana pomoć, ističe samostanski župni vikar i voditelj Karitativne udruge „Kruh sv. Ante“ fra Stipo Karajica.

„Razorni potres 29. prosinca 2020. i sami smo osjetili, ali je ta prirodna nepogoda najviše pogodila stanovništvu na Banovini. Odmah smo svojim župljanima prenijeli poziv za iskazivanje blizine nastradalima kroz pomoć na što konkretniji način. Učinili smo to vrlo brzo u vidu materijalne pomoći koju smo otpremili zahvaljujući našim dobročiniteljima i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Prigodom drugoga posjeta fra Zdravko Dadić, župnik i gvardijan, moja malenkost te članovi župnoga pastoralnog vijeća, službeno smo posjetili Sisačku biskupiju i predali novčanu pomoć prikupljenu u župi. U svojim obraćanjima vjernicima u župi naglasili smo da s dosada pruženom pomoći ne želimo zaključiti našu blizinu i pomoć nastradalima na Banovini.“

Akcija prikupljanja pomoći se nastavlja

Fra Stipo se osvrće na stanje koje su zatekli prigodom posjeta Banovini. „Vidljive su štete, kako materijalne tako i duševne. Međutim, ljudi nisu obeshrabreni. Osjetili su da se u hrvatskom narodu dogodio val dobrote, i to se moglo vidjeti tijekom posjeta i razgovora s ljudima da su oni osjetili tu dobrotu i da za njom imaju potrebu, te također da imaju svoj ponos. Ono što me je oduševilo je da u velikom postotku ljudi žele ostati na svome, i to nas obvezuje da im budemo od pomoći, a mi to želimo i preko Udruge „Kruh sv. Ante“. Mislim da to trebamo učiniti na svim razinama da se tim ljudima pomogne da bi vidjeli novo svjetlo dana, gdje će možda i njihov način života biti promijenjen na bolje. Vidjeli smo da su ljudi živjeli u skromnim uvjetima, i trebamo im na svaki način pomoći da se uvjeti njihova života preoblikuju u nešto ljepše.“

Da hrvatski čovjek ima široko srce pokazuje i primjer darivanja automobila posredstvom župe. „Odmah nakon oglašavanja poziva za pomoć nastradalima u potresu vrlo se brzo javila obitelj Mladena Hadžića nudeći svakovrsnu pomoć. Mi smo župljanima, donatorima i prijateljima Udruge „Kruh sv. Ante“ pojasnili da je dobrodošao svaki vid pomoći. Molili smo i nekoliko puta naglašavali da se daruje što manje odjeće i obuće, jer smo vidjeli da je toga i previše. Ova se obitelj javila da bi darovala automobil. U razgovoru s fra Draganom Grizeljom, župnikom u Hrastovici, doznali smo da je za potrebe župe i volontera potreban auto. Odlazeći i odnoseći novčanu pomoć dovezli smo i automobil. Doista je bio dirljiv susret s volonterima koji će uz ovaj dar pomoći i sebi i drugima“.

“Želimo obnoviti barem dvije kuće”

No, župa u Sesvetskoj Sopnici planira ostvariti jedno partnerstvo ili kumstvo s područjima nastradalima u potresu. „Već se stvara jedno toplo kršćansko uvjerenje da je dobro činiti dobro drugima. Mi koji smo bili u Bosni za vrijeme domovinskog rata osjetili smo veliko stradanje i veliku pomoć hrvatskoga naroda, kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva. Poučeni tim iskustvom osjetili smo želju da s nastradalima u potresu ostanemo što dulje povezani, a iz toga se stvorila ideja da bismo obnovili barem dvije kuće, kao župa i samostan, i kao Udruga „Kruh sv. Ante“. Prvenstveno bismo željeli da to budu možda iz kategorije bolesnih, možda obitelji koje nemaju nikoga svoga ili, pak, mnogočlane obitelji. Naravno da bismo željeli kasnije, tako se razvijala ideja, pomagati i u školovanju djece, prateći obitelji da to bude doista jedna dugotrajnija veza između dobročinitelja i primatelja naše pomoći. S tim mislima ugrađujemo sebe da ne znamo jesmo li blagoslovljeniji mi koji dajemo pomoć, ili oni koji će je primiti.“

Pred voditeljima ove akcije nalazi se veliki izazov koji im nameće plemenitost ljudi na Banovini. „Zadivljujuće je koliko smo se u dva posjeta obiteljima na Banovini susreli s njihovom plemenitošću i velikom zahvalnošću za ono što su primili. U ostvarivanju kontakata oko odabira obitelji, kojima bi obnovili kuće, skoro svaka od desetak predloženih obitelji nam je rekla ‘možda ima onih kojima je više potrebno nego nama’. To nas čini ponosnima i zahvalnima. Naravno da smo pojasnili da nikoga ne želimo uvjetovati, ali ćemo pratiti i ono što će gradske vlasti, službene vlasti odobravati kada počne službena obnova. Evo, jedna obitelj koju smo posjetili i koja je pristala da joj obnovimo kuću javila nam se sljedeći dan s informacijom da je uslijed podrhtavanja tla njihov posjed počelo kliziti. Prema tome neće biti moguće na tome posjedu graditi kuću. Treba vidjeti hoće li grad Petrinja ponuditi neku alternativnu lokaciju za gradnju ili ćemo morati kupiti zemljište za izgradnju kuće. S istančanim sluhom pratit ćemo stanje i naravno reagirati u skladu s planiranim“.

Karitativna udruga “Kruh sv. Ante”

Kao voditelj Udruge „Kruh sv. Ante” fra Stipo predstavlja karitativnu udrugu franjevaca Bosne Srebrene čiji se članovi rado uključuju u akcije. „Karitativna udruga bosanskih franjevaca „Kruh sv. Ante” datira od 1896. godine od tadašnje „Bratovštine kruha svetog Ante“ koja je osnovana pod moćnom zaštitom sv. Antuna Padovanskog. Još u vrijeme života sv. Franje i primatelji i darovatelji humanitarne pomoći pod zaštitom sv. Ante zadobili su mnoge milosti. Ono što je i započelo s „Kruhom sv. Ante” jeste da su oni koji su zadobili milosti po zagovoru sv. Ante htjeli ponuditi konkretno djelo. To je djelo najbolje očitovano kroz prizmu naših kršćanskih majki koje su nakon zahvale za svoju djecu željele uzvratiti darom u težini svoga djeteta ‘pundus pueri’. To nas kao kršćane, kao vjernike i kao sljedbenike sv. Franje obvezuje da izgrađujemo sebe i na taj način omogućimo takve svijetle primjere drugima, pogotovo nasljedovateljima franjevačkog reda, da takvu baštinu osjećamo u sebi i nudimo drugima.

„Kruh sv. Ante” je s pravnog aspekta i službeno započeo djelovati u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Zbog širenja ratnih okolnosti vrlo brzo smo organizirali takvo djelovanje u Hrvatskoj i inozemstvu. Danas udruga ima svoje sjedište u Sarajevu, registrirane podružnice u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Australiji te neregistrirane ispostave u svim župama u kojima pastoralno djeluju bosanski franjevci. Imamo brojne projekte, a od onih najjasnijih načina našeg djelovanja ističem pučke kuhinje u Sarajevu i Varešu kao i tzv. ‘jelo na kotačima’ za stotinjak obitelji kojima se dostavlja pomoć. Takav vid djelovanja imamo i u Hrvatskoj gdje surađujemo s pučkom kuhinjom na Svetom Duhu, pomažemo sve udruge koje imaju s nama slična načela, domove, sirotišta…

Imamo Franjevački studentski dom u Sarajevu za 125 studenata kao i konvikt u Visokom gdje nastojimo potaknuti i ohrabriti mlade ljude da se uz pomoć franjevačke udruge „Kruh sv. Ante” mogu intelektualno ostvariti i ostati s nama povezani. Jedan od značajnih projekata je i onaj intelektualne i duhovne baštine u sklopu kojeg primamo ljude na razgovore i vrlo često ljudi koji dođu na samostanska vrata tražeći pomoć budu ohrabreni i obogaćeni kroz razgovor. Odlaze mirni jer su dobili razumijevanje od svojih sugovornika. Naravno pratimo znakove vremena i pomažemo onoga trenutka u skladu s mogućnostima. Kako smo učinili ovdje u gradu Zagrebu, tako smo učinili i za stradala područja na Banovini, tako pomažemo i mnoge strukture koje su u nezavidnom položaju i svoje teško stanje prevladavaju uz našu pomoć, i da osposobe sebe za daljnji život.”

“U obitelji se uvijek molilo za duhovna zvanja”

Fra Stipo potječe iz župe Kotor Varoš. „U rodnom mjestu sam se školovao. Krajem osnovne škole osjetio sam franjevački poziv po uzoru na župnike, fratre i sestre franjevke koji su djelovali u župi. Iz njihovog djelovanja doživio sam da je lijepo biti franjevac i s tim nakana sam otišao u franjevačko sjemenište u Visokom. Po završetku gimnazije pohađao sam filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Godine 1991. ređen sam za đakona u župi Sokoline po rukama banjolučkog biskupa Franje Komarice, bili smo prvi đakoni koje je on kao biskup redio. Za svećenika me je redio kardinal Vinko Puljić, bili smo mu prvi ređenici po imenovanju vrhbosanskim nadbiskupom. Uz ova dva lika prepoznajem znakove da će moj franjevački svećenički poziv imati neku svoju uzlaznu putanju, i sretan sam, zadovoljan i blagoslovljen”.

U osvrtu na otkrivanje svoga poziva fra Stipo ističe da se u obitelji uvijek molilo za duhovna zvanja. „Odrastao sam u višečlanoj obitelji, u vrijeme kada je po želji komunističkih vlasti Kotor Varoš bio nazadna sredina. Moji roditelji su imali nas pet sinova i tri kćerke. Nedjeljni ručak, nakon mise, bio je slatka obveza gdje su roditelji govorili da smo im mi djeca blagoslov, i da su Bogu zahvalni za nas, te su poticajno govorili da bi netko od djece mogao biti svećenik ili redovnica. Iz takvih ohrabrujućih riječi, koje možda do šestog razreda osnovne škole nisam ni razumio, osjetio sam poziv. Kako su roditelji te svoje poticaje upućivali posebno trećem bratu, bili su iznenađeni kada sam im rekao svoju želju. Majka je doslovno pala na koljena i počela plakati jer sam bio od sinova koji je znao preduhitriti njezine potrebe u pomoći bilo u kuhinji kod pečenja kruha, oko uređivanja doma ili dočekivanja gostiju. Prvotno roditeljsko iznenađenje kasnije je zamijenila zahvalnost Bogu što su njihove molitve uslišane i što imaju bar jedno dijete koje je svećenik.”

Odlazak u franjevačko sjemenište u Visoko

Prvi dojmovi u sjemeništu u Visokom bili su presudni za učvršćivanje poziva. „U Visoko sam stigao u pratnji oca s još dva kandidata. Bilo je to 20. kolovoza 1980. godine. Stigli smo pred veliku zgradu i kada smo ušli unutra ono što mi je privuklo pozornost bilo je kameno stubište s izlizanim gazištima. Kada sam to vidio pomislio sam koliko je tu ljudi koračalo i živjelo kada je od koračanja udubljen kamen. U tom prvom dojmu bio je i susret s odgajateljem fra Vitomirom Silićem kao okidač da ću biti franjevac. Taj gorostasan i snažan čovjek primio nas je tako toplo i s tolikom ljubavlju i nježnošću predstavio Franjevačku gimnaziju. Tada sam pomislio da ja iz zajednice ne odlazim dok ne budem kao on. Bio je u habitu i izgledao je i pobožno i sveto da sam zahvaljujući i njemu učvrstio svoju odluku da budem redovnik i svećenik”.

Oblačenje franjevačkog habita donijelo je fra Stipi veliku radost, a polaganje prvih redovničkih zavjeta u La Verni u Italiji doživio je kao posebnu milost. „Bilo je to pred kraj 1984. godine. Tada se u našem sjemeništu osjećala kriza po pitanju duhovnih zvanja. Nas je bilo 18 kandidata za oblačenje i ulazak u novicijat i zavjetom nas je naš odgojitelj fra Marko Ćorić odveo u La Vernu da na izvoru franjevaštva damo svoje prve privremene zavjete. To nas je učinilo ispunjenima i ponosnima. Moram priznati da se, nakon naših zavjeta, franjevačko sjemenište u Visokom počelo puniti. Možda su i naše jednostavne dječačke molitve urodile plodom da i danas naše sjemenište i teologija žive.”

‘Mir i dobro’

Fra Stipo je odlučio da ga u njegovom redovničkom i svećeničkom životu prati geslo ‘Mir i dobro’. „Ovo geslo mi se jako sviđa. Pozvani smo da učinimo mir u svojoj duši, u sebi samome i u svome najbližem okruženju u kojem živimo od župe do samostana, te da se taj mir pretoči i u dobro. Najveća radost je širiti mir i činiti dobro, naviještati Radosnu vijest i navještaj podupirati konkretnim djelima.”

Od prvih dana svećeništva u Karitativnoj udruzi “Kruh sv. Ante”

Od prvih dana svećeništva fra Stipo je povezan s Karitativnom udrugom „Kruh sv. Ante”. „Rekao bih da je uz pastoral svećenik i redovnik pozvan biti karitativno angažiran. Kroz odgoj i školovanje učili su nas da će nam karitativno djelovanje biti bitan stup rada i djelovanja. Od samog početka sam u udruzi „Kruh sv. Ante”, a za tu moju vezu zaslužna je i odluka mojih poglavara. Bio sam ravnatelj organizacije u Sarajevu, a ovdje u Zagrebu sam voditelj udruge za Republiku Hrvatsku. Imamo brojne kontakte koje nastojimo osvježavati kako bi bili djelotvorni. Kroz udrugu nastojim ostvariti dvije dimenzije: da budemo kruh za druge, da učinimo sebe kruhom, tj. da budemo okrepa, a ne zapreka bližnjem u življenju. A, druga je da pokažemo solidarnost s čovjekom u potrebi. Na taj način vidimo po brojnim članovima, donatorima, volonterima da su oni danas i sretni i blagoslovljeni.”

“Ne dopustite da vam strah bude zapreka za djelovanjem”

Uz brojne odgovorne službe fra Stipo je kao ekonom Provincije vodio povrat i obnovu oduzete imovine Franjevačkog sjemeništa i gimnazije u Visokom i Kovačićima. Bavi se spisateljskim radom za crkvena i redovnička glasila i portale, a bio je i inicijator pisanja knjige „Hrvati u Kotor Varošu” kako bi buduće generacije znale gdje su njihovi korijeni i koju su cijenu platili njihovi preci koji su u ratu bili prognani iz kotorvaroške doline. Uz sve obveze pronaći će vremena za druženja i sport. „Bavim se rekreativno nogometom i volim druženja. Imamo Franjevačku mladež s kojom subotom dijelimo radost, mir i dobro. Od potresa 22. ožujka 2020. u Zagrebu i od početka pandemije koronavirusa nastojim svoje iskustvo podijeliti s drugima. Ne želim da me potres i koronavirus, strah i beznađe toliko zaokupe da nađem razlog kako ne bih djelovao. To ističem i tijekom svakog misnog slavlja koje predslavim i hrabrim ljude da ne dopuste sebi da im strah predstavlja zapreku za djelovanje i pomoć ljudima u potrebi”.