Don Tomislav Lukač rođen je 4. rujna 1993. godine u Kaštel Štafiliću. Tu je proveo svoje djetinjstvo kao i dane osnovne i srednje škole. Vijest o svojem svećeničkom pozivu vješto je skrivao sve dok nije donio konačnu odluku. “Tri mjeseca prije nego što sam krenuo svećeničkim putem i prije nego sam trebao krenuti za Zagreb na formaciju za salezijance skupio sam hrabrosti i odlučio reći roditeljima da osjećam poziv i da bih otišao od kuće. Znate ono kada roditelji sve čine da bi posjeli djecu na kauč kako bi im nešto važno rekli, kod mene je bila obrnuta situacija, u smislu da sam ja tu večer, kada sam konačno skupio hrabrosti i snage da priopćim to svojim roditeljima, imao sam poteškoću da ih posjednem i to kažem. Otac je bio dežuran na poslu i kada sam predložio da sjednemo i da im imam nešto bitno za reći, mama mi je odmah rekla: ‘Zar je to toliko bitno? Otac ti sutra radi, a i imamo još nekog posla‘. Rekao sam bitno je. Na što je moj otac rekao: ‘Pa što je bilo? Ženiš li se?‘. Odgovorio sam nije to, ali skoro. Pripremao sam se kako im to reći. Nisam rekao evo ja želim ići za svećenike, nego sam izgovorio baš ovu rečenicu: ‘Dragi mama i tata, ja osjećam da me Bog zove da budem svećenik i kao da ne mogu reći ne na taj poziv‘. Reakcije su bile dosta suprotne. Otac me odmah ošinuo pogledom i upitao me: ‘Jesi li ti siguran?‘ Njemu je malo teže to bilo prihvatiti.”

Krštenje

Don Tomislav Lukač morao je odreći se puno toga prije nego se odazvao Božjem pozivu. “Budući da sam trenirao nogomet i dobro mi je išlo, a i otac je bivši nogometaš, nakon trećeg srednje jedan klub iz druge hrvatske nogometne lige zvao je moga oca i pitao da pređem iz tadašnjeg kluba kod njih. Znate kako očevi vide svoje sinove, pogotovo prvog sina, kao neku buduću zvijezdu. Tako je bilo i s mojim ocem. Dosta teško je probavio tu stvar i nisu mu baš bile jasne te stvari. Umjesto da odem u drugu Hrvatsku nogometnu ligu, ja odlazim u svećenike nakon jedanaest godina treniranja. Ali Bogu hvala sad je zbog toga što jesam i zbog tog poziva kojeg mi je Bog dao, najsretniji čovjek. Bog sve okreće na dobro. Mamina reakcija je bila dosta suprotna, iako se nije baš izrazila te večeri. Ona je samo počela plakati vjerojatno s jedne strane od sreće, a s druge strane od straha jer sam ja navijestio da idem već za tri mjeseca u Zagreb i da ću četvrti srednjeg završiti u Zagrebu, a nakon toga slijedi formacija u Italiji. Međutim, nakon što smo završili razgovarati dolje popeo sam se gore u sobu i rekao sebi da sam to napokon rekao svojim roditeljima i mogu ići mirno spavati. Došla je mama, pokucala je na vrata i zagrlila me i u tom trenutku mi je rekla jednu stvar koju ja do tog trenutka nisam znao. Rekla mi je: ‘Znaš sine, prije nego smo te dobili, tvoj tata i ja smo imali dva spontana pobačaja i nakon tog drugog spontanog pobačaja doktori su nam rekli da jednostavno nema smisla da idemo na treću trudnoću jer je to igra na kocku. No, tvoj tata i ja prepustili smo to u Božje ruke i neka bude njegova volja. I kada si se ti rodio smatrala sam to nekim malim čudom i u trenutku kada sam te rodila rekla sam: ‘Bože, evo ovo nije moje dijete, nego tvoje dijete’ i ti mi danas kažeš kako osjećaš da te Bog zove za svećenika‘”.

Prva pričest

Odrastanje uz Isusa

Don Tomislav Lukaš istaknuo je da potječe iz tradicionalne kršćanske obitelji. “Išlo se nedjeljom na misu. Nakon prve pričesti zajedno s prijateljima uključio sam se u ministrante, a nedugo zatim počeo sam i čitati u crkvi i onda sam kao osmaš pomagao župniku u vođenju mlađih ministranata. Svaki put kada bih dolazio na svetu misu gledao bih svećenika i mislio bih možda bih i ja mogao biti svećenik i drugima pričati o vjeri, propovijedati i raditi s mladima. Međutim, to je bila ona dječja želja i preispitivanje. To je ostalo na nekoj dječačkoj razini sve do osmog razreda kada je moje razmišljanje počelo biti dublje. Svaki put kada sam razmišljao o tome, razmišljao sam da budem svećenik koji će biti s mladima, s djecom i koji ih upoznaje s vjerom i s dobrim stvarima u životu. I evo što se dogodilo kada sam trebao upisati srednju školu. Prišao mi je moj župnik, iako on nikada prije nije razgovarao o mome pozivu prije i rekao mi: ‘Tomislave, pišemo li molbu?‘. Upisao sam ga kakvu molbu, a on mi je rekao za sjemenište. Razmišljao sam o tome da me možda Bog zove da budem svećenik. Rekao bih da je u meni postojala ta iskra koju je Bog stavio, ali nije bilo nikoga da puhne tu iskru i da se stvori vatra i da budem dovoljno motiviran te da već tada krenem za svećenika. Zajedno sa svojim roditeljima sam odlučio da je bolje da upišem neku drugu školu. Upisao sam opću gimnaziju i ako me Bog zove poslije upišem bogosloviju.

Nogometaš don Tomislav Lukač

Rekao bih da sam imao normale te prve tri godine srednje škole. Nastavio sam trenirati nogomet. Imao sam i djevojku u trećem srednjem. Super mi je bilo, kao da mi ništa nije nedostajalo, dobro mi je išlo u školi i dobro mi je išlo u nogometu. Međutim, često sam se pitao zove li me Bog na nešto drugo i često bih ja stavljao pod tepih tu stvar. I znao bih zapet od tepih i malo se dublje propitivati o tome. Nekako sam išao dalje. U trećem srednje, u jedanaestom mjesecu, jedna prijateljica koja nije bila uopće toliko u vjeri, a sada Bogu hvala jeste, prišla mi je i rekla mi: ‘Tomo, ima jedan svećenik u mojoj župi i moja mama kaže da je super, želiš li ga upoznati?‘ Rekao sam dobro misleći još jedan svećenik ionako sam ih puno upoznao. Tjedan dana prije Božića predložila mi je da se odemo zajedno ispovjediti. Bili su to još neki prijatelji iz razreda i govori ona kako mi to može biti prilika da upoznam toga svećenika o kojem mi je pričala. Bilo mi je više drago zbog nje što će se ići ispovjediti jer nije baš bila redovita, ali iz zbog drugih prijatelja. Pristao sam”.

Paljenje iskre poziva

Posvjedočio je da su nakon nastave otišli u tu župu te da je po prvi puta bio u toj župi. “Već ispit savjesti me nekako oborio s nogu, u smislu da mi je Bog otkrio neke stvari koje nisam nikada ispovjedio, u smislu da sam donio malo jaču odluku što se tiče nekih stvari u mom životu. I ispovjedio sam se kod tog svećenika, a to je bio don Mladen Delić. Ne znam zašto nikada nisam nijednom svećeniku povjerio tu želju za svećeništvo. Nakon što mi je dao odrješenje i rekao mi da idem u miru ja nisam rekao Bogu hvala, nego pričekajte imam vam nešto za reći. Njemu sam povjerio to da razmišljam o svećeničkom pozivu i da već dugo traje to moje razmišljanje. Rekao mi je da ga pričekam van crkve. Nakon što je završio s ispovijedanjem našli smo se izvan crkve i to je bila prva salezijanska šetnja. Salezijanci kada pričaju s mladima uglavnom to rade hodajući. Malo sam se raspitao tko je on, što radi i čime se bavi. Otkrio mi je da je salezijanac. Do tada sam čuo za salezijance, ali nisam znao da su svećenici koji su toliko posvećeni mladima. Kada mi je otkrio da je salezijanac to mi je bilo znakovito zato što sam kao mladić razmišljao da budem svećenik, ali svećenik koji radi s djecom i s mladima. Nisam upoznao do tada takvog svećenika i sad tom slučajnošću upoznam njega. Smatram to baš kao Božjom providnošću da me je prijateljica baš pozvala u svoju župu, a to je župa na Kmanu. Jedina župa, koja je na potezu od Zadra do Dubrovnika, a da je jedina salezijanska i ja baš dospijem tamo. To mi je bilo jako znakovito iako tada nisam toga bio svjestan. Razmijenili smo brojeve i sastajali se redovito kroz narednih šest mjeseci  Prilikom drugog ili trećeg susreta saznao sam da je baš don Mladen Delić od svih stotinjak salezijanaca tada u Hrvatskoj jedini zadužen za momke koji razmišljaju od zvanju. Tako da mi je i to tada bilo znakovito. Kroz tih šest mjeseci smo produbljivali ono što sam osjećao. Radili smo na produbljivanju i otkrivanju mog poziva i nakon tih šest mjeseci donio sam odluku da napišem molbu da se prebacim iz Splita u Zagreb gdje ću završiti četvrti razred srednje škole, a ujedno i prvu godinu formacije”.

Promjena sredine

Nakon što je odlučio krenuti u novicijat kazao je da mu je najteže bilo promijeniti sredinu u kojoj je odrastao. “Bilo je teško promijeniti sredinu, a posebno raskinuti s prijateljima iz prijašnjeg razreda, iz škole i sa svim momcima koji su trenirali sa mnom i s onima s kojima sam odrastao. Na dan moga rođendana, to je bilo 4. rujna odlučio sam otići za Zagreb i nitko nije znao osim moja dva najbolja prijatelja, roditelja i nekolicine iz rodbine da ja idem odmah sutradan za Zagreb i da okrećem novu stranicu života. Pozvao sam na rođendan sve prijatelje iz razreda i one koji su trenirali sa mnom i počastio ih bez da išta znaju i na kraju im rekao da sutradan odlazim za Zagreb i da idem u svećenike”.

Srednjoškolac

Reakcije prijatelja

Budući da je sve čuvao u sebi odlučio je na svoj rođendan priopćiti prijateljima vijest da odlazi u svećenike. “Reakcije prijatelja su bile pomiješane. Neki su prvo bili u čudu, znali su da idem u crkvu, da ministriram i da mi je stalo do vjere, ali nisu mislili da bih mogao ići u tom smjeru. Njihove reakcije su bile pomiješane, šok i nevjerica onih koji su bili malo dalje od mene, a oni koji su bili bliže i koji su me poznavali malo dublje bilo im je drago. Bilo je tu i ruganja u smislu da su mi isprali mozak, što radim od sebe, gdje ću bez žene i nogometa, bilo je i plača, ali nekako bilo je bezbolno. Taj dan sam im rekao, a sutradan rano ujutro otišao sam za Zagreb i okrenuo novu stranicu. Naravno, ostao sam u kontaktu s većinom njih”.

Redovnički zavjeti

Za don Tomislava prva godina u Zagrebu bila je najteža. Kazao je da tu godinu nije znao gdje je. “Promijenio se ambijent, škola, profesori, društvo, sve živo se promijenilo. Promijenio se i način života, nisi više kod kuće, ne igraš nogomet. Gurao sam paralelno prvu godinu formacije, koja je zahtijevala određene kombinacije u rasporedu, i četvrti srednje. Trebalo je završiti sve s obzirom da sam došao u VII. gimnaziju koja nije bila lagana i trebalo je učiti i položiti maturu. Ta godina prošla mi je više u kombinaciji entuzijazma i zbunjenosti i mogu reći da nisam previše pročistio moj poziv. Ključna godina je bila godina novicijata. To je baš godina promišljanja i tu sam se odvojio od svega i to mi je nekako značilo. Tu sam godinu proveo u Rimu i ta godina promišljanja pomogla mi je da shvatim da se Bog poslužio mojim entuzijazmom. Nekako sam se te godine pitao je li to samo neki moj hir, želja i entuzijazam ili me Gospodin na to zaista zove”.

Pisanje autobiografije bilo je od velike pomoći, pa i sam danas to preporučuje mladima. “Naš magistar nam je u novicijatu dao zadatak na početku kada smo došli da pokušamo napisati autobiografiju, odnosno da sagledamo kako je Bog djelovao u našoj prošlosti i kako je vodio neke stvari te da nam to pomogne u razlučivanju našeg poziva. Sjećam se da sam napisao jednu stranicu A4 papira. Sljedeća tri-četiri mjeseca mene je Duh Sveti poticao da nadopisujem neke stvari u autobiografiju i od jedne stranice došao sam do devet stranica. Bog kao da mi je pokazivao neke stvari gdje je on djelovao i kao da mi je nekako rekao: ‘Ne brini, nije samo neki tvoj entuzijazam, tvoja neka želja, tvoj neki hir, nego sam ja to sve vodio‘. Nekako sam posložio sve te stvari i vidio sam kako je Gospodin sve to vodio i kako je očito želio da budem salezijanac i svećenik. ‘Da’ koje sam izgovorio prilikom prvih zavjeta bilo je potpunije ‘da’. Evo, Gospodine potpuno ti predajem svoj život, ne da ja budem netko i nešto, nego da ti dam svoj život i da te slijedim, i evo izgovaram ti to da”.

U novicijatu u Rimu

Formacija u Italiji

Formacija salezijanaca traje deset godina. Don Tomislav je kazao da je za njega to dobra stvar. “Mislim da to vrijeme pomogne pročisti svakom bogoslov motivaciju te mu pomogne da se dobro upozna i da iskusi ono što će poslije raditi kao svećenik. Mi Bogu hvala imamo dvije godine pedagoške prakse između filozofije i teologije i to je super stvar. Ne radiš stvari koje radi svećenik, ali radiš s mladima, radiš s ljudima i nekako imaš sliku onoga što ćeš biti kasnije. I u tom vremenu dogodi se najviše izlazaka iz zajednice. Dečki shvate da to nisu za to, napuste i Bogu hvala. Naša formacija nam daje priliku da se dobro upoznamo i da dobro upoznamo svoj poziv jesmo li za to ili ne, zove li nas Bog ili ne. Stvarno sam zahvalan na tome što sam to prošao i na salezijancima koji se jako brinu za nas. Zahvalan sam što nam Crkva daje mogućnost da dobro upoznamo sebe, svoj poziv i da preispitamo sebe oko svoje odluke”.

Don Tomislav ističe da je izazovno provesti veći dio formacije – šest godina u Italiji. “Teško je jer se prvo odvojiš od svoje obitelji, od domovine. Na početku se misliš, ajme deset godina traje i to je dugo, a posebno činjenica da si šest godina u Italiji može te obeshrabriti. Rekao sam sebi da idem korak po korak. Tih šest godina u Italiji su mi stvarno bile prekrasne i prekrasno iskustvo. S jedne strane te odvoje od Hrvatske i hrvatskog mentaliteta i hrvatske mladeži i tu je malo nedostatak toga. Velika je prednost što studiramo u Italiji jer su tamo izvori naše salezijanske duhovnosti, prvo odeš u Rim i to ti puno otvori vidike, zbog toga što Rim jeste i zbog toga što je studij na Salezijanskom papinskom sveučilištu i onda su predmeti usmjereni na salezijanske stvari i da bolje upijamo našu karizmu. Tako da to je dobra stvar. Teologiju sam studirao u Torinu gdje su izvori don Boscove duhovnosti i to je jako dobro djelovalo na mene.  I zahvalan sam na tom vremenu provedenom u Italiji te mogu reći da sam jako puno naučio o salezijanskoj karizmi i radu s mladima. Puno sam naučio od salezijanaca u Italiji. Svaki put kada bi mi bilo teško motivirao bih se i govorio sebi – ovdje si gdje Bog želi, uči kako bi mogao donijeti to znanje koje sam stekao mladima u Hrvatskoj i to me je nekako motiviralo”.

Na studiju teologije u Torinu

I onda napokon đakon

Don Tomislav je zaređen za đakona 13. lipnja 2020. godine u bazilici Marije Pomoćnice u Valdocu koju je dao izgraditi don Bosco. “Kao đakon sam poslan na Župu Duha Svetoga na Jarunu koja ima župu i oratorij i sad su me ostavili tamo kao mladog svećenika. Stvarno mi je drago da me je provincijal poslao u tu župu i nekako sebi govorim kao mladi đakon, odnosno, kao mladi svećenik nisam mogao dobiti bolju župu, u smislu s toliko mladih, toliko aktivnosti. Tamo su i studenski domovi, godišnje imamo oko 160 krizmanika i isto tako predkrizmanika. Stvarno je velika župa i puno je aktivnosti, župa je živa i za mladog svećenika nema ljepše stvari. I tu se javlja rizik nas mladih svećenika te sam se s tim borio kao đakon, ali i sada se borim s time. Rizik je da čovjek misli da može sve i da mora sve i da misli da je spasitelj. Oslobađajuće mi je bilo to kada sam shvatio da ne trebam biti spasitelj, nego magarac koji nosi Spasitelja. Ne trebam moći sve i ne treba sve biti savršeno. Gospodine, ja sam tvoj magarac i pokušavam te nositi mladima pa koliko mogu, mogu”.

Doživotni zavjeti

Ređenje

Svećeničko ređenje don Tomislav Lukač je imao 26. lipnja 2021. u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu. “Za razliku od nama nekih bliskih generacija imali smo tu čast da budemo ređeni samo mi salezijanci. Lijepo je biti ređen s ostalim redovnicima i dijecezancima, ali ovo je bilo posebno. Ređen sam u crkvi Sveta Mati Slobode koja je sama po sebi značajna i prekrasna. Osjećao se obiteljski duh, bilo je prisutno jako puno mladih i nadam se da to što jesmo nas dvojica i to što su vidjeli da im može biti svjedočanstvo i poticaj na to da su stvoreni za velike stvari te da nema ništa ljepše od toga kada te Bog zove i kada mu možeš odgovoriti kroz svoj život.

Svećeničko ređenje u Zagrebu na Jarunu (26.6.’21)

Oratorij

Oratorij je dom koji prihvaća, Crkva koja evangelizira, škola koja priprema za život i dvorište za radostan susret. Don Tomislav Lukač kazao je da je oratorij jedna prekrasna i prekorisna stvar. “Hvala Duhu Svetom koji je nadahnuo sv. Ivana Bosca da pokrene oratorij u ovom našem salezijanskom stilu. Mislim da je oratorij jako aktualna stvar za cijelu Crkvu, a ne samo što se tiče nas salezijanaca. Danas mladi neće sami od sebe doći u crkvu i nije dovoljno samo da čuju crkvena zvona te se dođu pomoliti i na svetu misu i vjeronauk. Mnogi su primorani doći na taj vjeronauk jer se žele krizmati i pričestiti. Oratorij na neki način privlači mlade. Don Bosco je govorio da budemo mladima blizu i da zavolimo ono što oni vole pa će oni zavoljeti ono što mi volimo. Oratorij je mjesto gdje mi salezijanci pokušavamo biti mladima blizu onoga što oni vole, a to je igra, ples, zabava, spustit se na njihovu razinu, razgovarati s njima, zafrkavati se i tako sve s ciljem da ne ostanemo na tome, nego s ciljem da oni zavole ono što mi volimo, a to je odnos s Gospodinom, to je na kraju krajeva svetost. Mislim da je oratorij jedno prekrasno otkriće i svakom roditelju bih preporučio da potiče dijete da dođe u oratorij. Možda im je teže potaknuti djecu da dođu na svetu misu ili da odu s entuzijazmom na vjeronauk ili na neku katehezu ili nešto, ali evo u oratoriju imamo stvarno od stolnog tenisa, stolnog nogometa, društvenih igara do kafića. U oratoriju je stvarno jedan privlačan ambijent. Svim roditeljima koji možda ne znaju i ne uspijevaju povesti djecu sa sobom u crkvu mogu ih dovesti u oratorij gdje se mogu osjetiti voljenim i gdje mogu kasnije zavoljeti stvari koje su bitne, a to je odnos s Gospodinom i svetost”.

Na drugoj godini pedagoške prakse u Splitu na Kmanu

Važnost duhovnog vodstva mladima

“Tek postajem svećenik i ja se tek učim tako da iskreno ne prihvaćam sva duhovna vodstva. Pokušavam nekako cvjetati tamo gdje sam posijan tj. pronaći nekako prioritete, tako da sam prije svega poslan mladima koji tamo aktivno djeluju, u župi i u oratoriju i koji kasnije prate ostale mlade. I njima pokušavam biti posvećen i aktivno ih pratiti. Velika napast mladih svećenika jest da prihvaćaju biti duhovnici svim živima to nekako možda godi pogotovo emocionalno, ajme pratim puno ljudi i to je velika napast. Duhovno vodstvo samo po sebi je prebitna stvar. Don Bosco nije bio netko tko je radio duhovno vodstvo od tri sata razgovora i rješavanja problema mladima, don Bosco je prije svega mlade vidio mlade na dvorištu. Postoji naš taj poznati salezijanski izraz: ‘Riječ na uho‘, dati mu neki kratki savjet, neku opomenu, poticaj i to je već za njega duhovno praćenje. Već taj prostor i ambijent oratorij je duhovno vodstvo. Naravno, mi salezijanci prakticiramo duhovno vodstvo, ali svjesni smo da je Duh Sveti onaj koji duhovno vodi i da mi samo pratimo. Tako da se puno baziramo na tome da mladima pomognemo da svakodnevno osluškuju i zapisuju poticaje koje mu dolaze od Gospodina i onda se sastanemo jednom mjesečno na pola sata i pomolimo se nad time što je Gospodin progovorio i mi usmjerimo taj njegov rast. Tako da je tu potrebno biti nekako emocionalno čist sa sobom da nisam ja onaj koji vodi, nego Duh je onaj koji vodi, a ja sam tu onaj koji pokušavam usmjeriti i biti nekako Božji suradnik u tome. Sve više vidim koliko je bitno odgajati sve dimenzije čovjeka, pogotovo mladog čovjeka. Nekad se može dogoditi da mladić ili djevojka imaju prekrasan pastoral i predaju se potpuno oratoriju, a doma im je život nikakav ili su zapustili školu ili na ljudskoj dimenziji ima stvari koje im jednostavno ne idu. Kod nas salezijanaca postoje te četiri dimenzije na koje pazimo: ljudska, intelektualna, duhovna i socijalna. Naša pastoralna dimenzija jest imati u vidu da čovjek raste u svim tim dimenzijama i formirati cjelovite ljude”.

Klanjanje za mlade (svakog utorka u 21:30)

“Budimo u mladima želju da sanjare!”

O važnosti suvremenih sredstva za evangelizaciju rekao je: “Mi smo red koji je jako puno okružen mladima. Puno nam laici pomažu u našem radu s mladima i djecom. Oni su nam na neki način produžena ruka i suradnici i mislim da je tu budućnost Crkve. Pavao VI. je prije pedesetak godina rekao da mladima nisu toliko potrebni učitelji koliko svjedoci. Mi salezijanci kada smo okruženi s mladima koji nam pomažu u radu s djecom, kasnije toj djeci ti mladi koji su im bliži po dobi, jednostavno su im svjedoci. Svjedoci su toga da možeš biti kršćanin i da možeš biti radostan da si rekao ne nekim stvarima u životu, a svejedno si radostan. Na primjer u radu s krizmanicima, predkrizmanicima i prvopričesnicima imamo negdje oko četrdeset uključenih mladi koji nam pomažu, ali ta prisutnost među njima je ono što je najveće svjedočanstvo pa makar oni ne izgovorili ni jednu riječ pa kad oni stanu među njima toj djeci je najveće svjedočanstvo i povežu se s tim mladima te kasnije dobiju poticaj da oni žive za velike stvari. Puno se bavimo tom formacijom animatora, formacijom tih mladih. Ono što nam je nekako na srcu da prvo u tim mladima probudimo tu želju da sanjare. Imam dojam da su mladima ukradeni snovi i da mi salezijanci, svećenici trebamo vraćati te snove mladima. Nove tehnologije koju mladi koriste su jako dobre i korisne, a s druge strane nose sa sobom puno rizika i problem je u tome što će im rijetko tko danas preko tih društvenih mreža reći tu istinu da su stvoreni za velike stvari. Zato mislim da trebamo biti prisutni u tim suvremenim sredstvima komunikacije i da trebamo pokušati doći do njih i na taj način. Sveti Ivan Bosco da je danas živ mislim da bi imao instalirane sve žive društvene mreže i bio na svim sredstvima komunikacije zato što bi mu bilo stalo doći do srca svakog mladića i djevojke. Svjestan sam da puno mladih i ne zna za neke stvari koje postoje, ne znaju za salezijance, ne znaju za oratorij i zato evo smatram da je jako bitno da smo prisutni na tim društvenim mrežama. Mi se na Jarunu trudimo, imamo prebogatu župnu stanicu koja redovito obavještava o svim aktivnostima, a na toj župnoj stranici imam dio posvećen oratoriju. Imamo isto tako oratorijski Instagram i tu potičem sve roditelje da potaknu djecu ili mladi koji slušaju ovu emisiju da zaprate našu Instagram stranicu i tu mogu pronaći sve informacije o našem oratoriju. Oratorij je otvoren svaku večer od 19:40 do 21:30 sati, a u 21:30 bude kratka riječ za laku noć koju uputi salezijanac prije spavanja. Nakon toga molimo hodajući s mladima krunicu u dvorištu svaku večer u 21:30, a utorkom umjesto krunice imamo klanjanje. Isto tako na široj razini postoje drugi oratoriji u Zagrebu i u Hrvatskoj za sve one koji razmišljaju o pozivu imamo aplikaciju Nova Eva na koju mogu poslati mail. Imamo i stanicu donboscovisinovi na koju se mogu javiti, ako osjećaju poziv ili ako razmišljaju o salezijanskom pozivu”.

Snimanje za Rap pjesmu “Otac mladih”

“Dragi mi malo odrasliji, vjerujmo u mlade i vjerujmo da su mladi stvoreni za velike stvari te da mogu biti protagonisti. Budimo poput don Bosca koji je vjerovao u mlade i koji ih je poticao na te velike stvari. A dragi mladi, draga djeco, vi nemojte dopustiti da vam ovo društvo i možda stariji ljudi ukradu snove. Sanjajte jer stvoreni ste za velike stvari”, poručio je don Tomislav Lukač.

Na prvoj godini pedagoške prakse u Zagrebu na Knežiji