„Najdraža mi je uzrečica da slučajnosti ne postoje, jer mi to posvješćuju vjera u Božju providnosti i uvijek nove životne situacije”, ističe don Elvir koji, unatoč proživljenom ratu u djetinjstvu, kada su bili u izbjeglištvu u Zagrebu, a zatim je većinu vremena provodio u podrumu u Osijeku, ističe da je ima živahno djetinjstvo. U osnovnoj školi zanimali su ga matematika, kemija, informatika, strast prema kompjuterima nastavila se i u srednjoj školi. Pohađao je III. Gimnaziju u Osijeku, svojevrsni pandan zagrebačkom MIOC-u, i već se tada počeo baviti web dizajnom što ga je spojilo s fotografijom.

„Uvijek je za dobru web stranicu potrebno imati dobre fotografije. Mjesecima sam molio roditelje da mi kupe poluprofesionalni fotoaparat. S tim sam započeo svoju, recimo, avanturu, i učlanio sam se u Fotoklub u Osijeku. Nakon završene gimnazije upisao sam filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti. Ubrzo nakon toga sam počeo raditi profesionalno u Zagrebu”, rekao je don Elvir. U njegovom životu je kroz djetinjstvo bila prisutna duhovna stvarnost. Odrastao je uz majku katolkinju i oca iz muslimanske obitelji koja ne prakticira vjereu. Tu duhovnu stvarnost gubi u šestom razredu osnovne škole. Na to su utjecali kako prijatelji i punk rock glazba, tako i ne poznavanje svih aspekata Križarskih ratova koje je doživio vrlo negativno.

„Uz razmišljanje o duhovnim stvarnostima pomislio sam da je sve to neka izmišljotina. Zapravo, primitivno i suvišno u današnjem suvremenom svijetu gdje nam znanost može dati sve odgovore, i ne trebamo nikakve mitove i religije kako bismo spoznali svijet oko sebe. Boga sam doživio kao neku ljudsku izmišljotinu, kao i sama duhovna bića anđele, duhove, duše mrtvih, jer ih nisam nikada vidio u životu. Došao sam do zaključka da kada umreš jednostavno prestaneš postojati. S 12 godina sam svjesno odlučio postati ateist. Sam sebi sam rekao da ne mogu vjerovati, dok nešto ne doživim. Čak s tom klauzulom ‘dok nešto ne doživim’, kao nevjerni Toma”.

Don Elvir je, gledajući sa svjetovne strane, imao život iz snova. Uz dobar posao često je i putovao, ali ga to nije činilo sretnim. „Izvanjski je moj život bio vrlo ispunjen s adrenalinskim trenucima, avanturama, zabavom, putovanjima… I doista, moj posao je bio kao iz snova. Specijalizirao sam se i za fotografiranje automobila, tako da sam i puno putovao, vozio nove automobile, fotografirao ih, uživao u tome,… Ali svo to uživanje, zabava, euforija, nisu bili dovoljni. Bilo je tu i grešnih elemenata, da se razumijemo bio sam daleko od sveca, ali sve te izvanjske stvari nisu mogle ispuniti moje srce”.

Napredak u karijeri nije ostavio trajno ispunjenje u njegovom srcu, i javila se čežnja za nečim trajnim koje nije mogao dobiti u putovanjima, tijekom kojih se susretao samo s granicama i ograničenošću. Na kraju je Bog našao put do njegova srca.

„On je zapravo mene našao. I to je došlo po molitvi, uvijek se trudim to naglasiti. To nije nikakva moja zasluga moje postignuće, nego molitve Crvke koja moli i za obraćenja i za duhovna zvanja, ali na poseban način moje majke Danice. Ona je na nagovor i poticaj svoga molitvenog prijatelja Mije Barade molila šest godina za moje obraćenje. Uzela si je sv. Moniku za zaštitnicu, koja je molila za svoga sina sv. Augustina. Na tome što je izmolila moje obraćenje beskrajno sam joj zahvalan.”

U svome obraćenju ističe nekoliko faza. Sve je započelo traženjem za vječnim iza koje je uslijedila faza u kojoj je doživio živu molitvu – da Isus Krist i danas liječi, izgoni duhove, i da je to danas aktualna stvar, a ne mit iz prošlosti. „Taj doživljaj kada sam vidio demonske reakcije kroz jednu osobu s duhovnim problemima bilo mi je jedno prizemlje. Rekao sam tada: ‘OK, ovo je realnost, priča o anđelima i demonima nije nikakva bajka, to je jedna duhovna stvarnost’. Tada nisam započeo sakramentalni život, nisam se ni molio, samo sam imao taj susret s duhovnom stvarnošću i posvijestio si da to zaista postoji. Kroz nekoliko mjeseci sam se vratio starim grijesima, ali kako je puno ljudi molilo za mene kroz nekih godinu dana počeo sam više istraživati o vjeri. Ta milost je, jednostavno bih rekao, proradila u meni i nisam više mogao izdržati, a da se ne obratim”.

Sljedeća faza bila je početak sakramentalnog života, a u tome mu je od pomoći bio temelj vjere koju je primio u djetinjstvu. „Imao sam se gdje vratiti. I zato ističem da je jako važno u današnjem vremenu, gdje mladi otpadaju od vjere, dati temelj vjere djeci dok su manja i najotvorenija duhovnim stvarima. Mogu posvjedočiti da mi je puno značilo to što sam imao korijene vjere. Nisam imao pojma o ničem, ali mi je Međugorje bilo nešto vezano uz obraćenje, jer sam čitao svjedočanstva ljudi koji su bili tamo, pristupili ispovijedi i obratili se. Krajem 2012. godine otišao sam u Međugorje, sam bez ikakvog aranžmana. Lutao sam u ranim jutarnjim satima tamo okolo, nikoga nije bilo, dočekao sam fratra koji je otvarao crkvu i zamolio sam ga za ispovijed. I to je bio tak trenutak obraćenja – sveta ispovijed nakon 15 godina, i onda sveta pričest tijekom mise. Tada sam započeo novi unutarnji život, dok je vanjski bio poprilično isti.”

Kruna svih faza bilo je otkrivanje poziva koje se dogodilo svega pet mjeseci nakon obraćenja. U sjeni svetišta Srca Isusova u istoimenoj bazilici u Zagrebu primio je puno o vjeri kroz ispovijedi, duhovne obnove, i u svojoj 25. godini života molio je Gospodina za buduće planove u kojima je bilo i osnivanje obitelji. Ali, nakon jedne ispovijedi u molitvi je, predajući Gospodinu svoj život, osjetio mir i misao, za koju don Elvir ističe da zna da nije njegova, nego mu je Isus rekao kako je stvoren da bi bio Njegov svećenik.

„Ta jedna rečenica, ta jedna misao ostavila je u meni takav mir i pouzdanje, i ono što sam u konačnici tražio da mi Bog pokaže put kojim trebam dalje ići. Nakon mise, kada sam izašao iz crkve, nazvao sam majku i javio joj da idem u samostan i da ću biti svećenik. Ona je bila iznenađena, molila je za moje obraćenje, nije očekivala duhovni poziv, ali prihvatila ga je s radošću”.

Don Elvir je jasno osjetio duhovni poziv upravo u tjednu molitve za duhovna zvanja, uoči Nedjelje Dobrog pastira, i odlučio ući u samostan Regularnih kanonika u bavarskom gradu Paring u Njemačkoj s kojim ga je spojio Mijo Barada. Nekoliko mjeseci ranije bio je kod njih u gostima i tamo mu se sve svidjelo. „Prvo što sam mislio je da želim ići u taj samostan gdje mi se svidjela i korska molitva i liturgija. Tada nisam znao da postoji razlika između dijecezanskih svećenika i redovnika, da postoji bogoslovija u Đakovu gdje bi mogao ići,… Javio sam im se i nekoliko mjeseci kasnije ušao sam u kandidaturu”.

Iako netipično izgleda to da je od obraćenja do otkrivanja poziva prošlo svega nekoliko mjeseci, da je u svojoj zajednici jedini Hrvat, don Elvir ističe da slučajnosti ne postoje. Prisjeća se kako je tek nakon nekoliko godina doznao da je Zajednica njegov dolazak uzela s rezervom. „Kada sam došao oni su bili divni prema meni, prijateljski, puni razumijevanja prema svim stvarima koje nisam znao tako kratko nakon obraćenja i o Crkvi i o crkvenom životu, običajima, čak je i moj stil oblačenja bio vrlo svjetovan,… Zaista je bilo neobično, ali Božja providnost m je vodila. Oni su, naravno, imali neke rezerve, za koje sam doznao tek nakon nekoliko godina, ali vidjeli su da je tu jedan autentičan poziv što se i potvrdilo polaganje doživotnih zavjeta na blagdan Blažene Djevice Marije, zaštitnice Bavarske, koji se slavi 1. svibnja.”

Don Elvir je posvjedočio kako nebeska Majka ima posebno mjesto u njegovom životu. „Moja zemaljska majka posvetila me je Majci Božjoj kada sam bio dijete. Kao novorođenče sam dugo imao žuticu i liječnici su rekli mojim roditeljima da će to ostaviti trajne posljedice na moj psihički i fizički razvoj. Majka me je posvetila Majci Božjoj i tu je već nastala jedna čvrsta veza koja se utvrdila nakon obraćenja kroz svakodnevnu molitvu krunice i kroz redovnički život u polaganju i privremenih i doživotnih zavjeta na marijanski blagdan.”

Prvi Hrvat u Kongregaciji regularnih kanonika sv. Augustina u Windesheimu, jedne od devet Kongregacije u Redu, trenutno je na putu ka svećeničkom ređenju i studira teologiju u Rimu. Ni ulaskom u redovništvo nije zaboravio ljubav prema fotografiji te zahvaljuje Bogu što je stvorio niz situacija gdje je mogao pokazati svoj talent koji mu je Bog dao i koji je, kako ističe, na neki način obvezan koristiti u crkvenom kontekstu kroz fotografije liturgije, sakralne arhitekture i umjetnosti. Onima koji se traže poručuje: „Oni koji se traže trebaju u prvoj liniji tražiti Boga. Kada nađu Boga, naći će sve. U Bogu je sve, sva punina dobrote, istine i ljepote. A, kako se traži Boga? Molitvom. Molitva je razgovor s Bogom, molitva je zahvala Bogu, molitva je klanjanje Bogu. Moramo imati Boga na prvom mjestu, jer je tada sve na svome mjestu. Kada si posložimo život na taj način, onda se Božja providnost brine za sve ostalo”.

Tko su regularni kanonici?

Red regularnih kanonika sv. Augustina najstariji je u Crkvi. Iako je prije turskih prodiranja u naše krajeve na području Hrvatske bilo nekoliko samostana ovoga Reda, kako se poslije nisu obnovili, Red je danas potpuno nepoznat. Neki od glasovitih svetaca bili su članovi ovoga Reda poput: sv. Antuna Padovanskog kojega je misionarska iskra odvela franjevcima, sv. Dominika koji je osnovao Red propovjednika, sv. Alberta Jeruzalemskog koji je karmelićanima dao njihovo pravilo, sv. Tome Kempenca autora glasovitog djela ‘Nasljeduj Krista’, sv. Norberta reformator regularnih kanonika, itd. Za ovaj Red se ističe da ima najviše svetaca u kalendaru.

Regularni kanonici u svojim redovničkim zajednicama žive po pravilu sv. Augustina. Značajno mjesto u njihovu životu zauzima liturgija, kroz slavljenje euharistije i zajedničku molitvu časoslova, iz kojih crpe snagu za ispunjavanje svojih službi u župama i drugim oblicima dušobrižništva. Red regularnih kanonika sv. Augustina sastoji se od devet nezavisnih kongregacija. Kongregacija Windesheim nastala je krajem 14. stoljeća u sklopu razvoja duhovnog pokreta “Devotio moderna” koji je u središte stavljao osobni, unutarnji odnos s Isusom Kristom i ponosi se svojim najistaknutijim članom Tomom Kempencem.

Od osnutka 1387. u mjestu Windesheim u Nizozemskoj pa sve do kraja 15. stoljeća, broj samostana je porastao do skoro stotinu. Pojavom protestantizma došli su prvi progoni i zatvaranje samostana, a sa sekularizacijom u 19. stoljeću zatvoren je i prisilno oduzet i posljednji samostan kongregacije. Kongregacija je ponovno oživljena 1961. godine, a obnovu je predvodio dr. Karl Egger, svjetski poznati latinist i dugogodišnji voditelj Latinskog ureda pri Svetoj Stolici u Vatikanu.