Don Ante Vrcić poznat je široj javnosti po ulozi bl. Alojzija Stepinca u dokumentarnom filmu HRT-a ‘Alojzije Viktor Stepinac’, a u svojoj Šibenskoj biskupiji kao povjerenik za Pastoral mladih te župnik župe Velike Gospe u Tribunju. Gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija prisjetio se svojih glumačkih izleta, odrastanja i obećavajuće sportske karijere te puta ka svećeništvu.

Glumljenju u dokumentarcu HRT-a prethodilo je iskustvo iz studentskih dana kada je kao bogoslov sudjelovao u predstavi ‘Hrvatski sveci’ utjelovljujući Stepinčev lik. „Starija braća su mi kroz šalu rekla da malo ličim na Stepinca i da bi u predstavi mogao biti Stepinac. Nikada mi nitko prije rekao da ličim na bl. Alojzija. I tako se dogodilo prvi put da ga glumim. Mislio sam da je tu sve stalo. Nakon toga snimao se dokumentarni film ‘Ona koja okove skida’ o svetištu Gospe Vrpoljačke, odakle potječem, i ekipa HRT-a je u međuvremenu upoznala našeg biskupa Tomislava Rogića s projektom snimanja dokumentarnog filma ‘Alojzije Viktor Stepinac’ kao i s problemom da nemaju čovjeka za ulogu Stepinca. Kako smo se mi za vrijeme predstave u bogosloviji uslikali biskup im je rekao za mene. Pokazao im je fotografiju i oni su rekli da je nevjerojatno da netko tako može ličiti Stepincu. Bili su oduševljeni.

I sada slijedi onaj smiješni dio. Zazvonio mi je telefon dok sam bio na satu filozofije. Vidim da zove zagrebački broj, javim se, čujem da me zovu s HRT-a za snimanje dokumentarnog filma o Stepincu i poklopim slušalicu jer sam mislio da me netko zeza. Nakon nekoliko minuta ponovno zvoni telefon, zove biskup Tomislav i kaže mi da ništa ne brinem, da me stvarno zovu s HRT-a, da prihvatim poziv i da ništa ne brinem. Tako je sve počelo.“

Priprema za ulogu Stepinca

Kako nije znao što ga čeka don Ante ističe da se za ulogu pripremao ponajviše kroz savjetovanje s duhovnikom. „Ništa se ne čini bez dozvole biskupa. Kako me je biskup poslao da idem prihvatio sam to, a moj duhovnik još od bogoslovskih dana don Stipan Šurlin rekao je da idem, da molim Boga i da će sve biti dobro. Tako da su pripreme bile zapravo u molitvi da se zaista donese kardinal, a ne ja Ante.“

Kroz snimanje se promijenilo i don Antino poznavanje bl. Alojzija. „Kao bogoslovi smo dobili jednu kardinalovu sličicu s molitvom, sličica je uvijek bila prisutna u časoslovu i molitveniku. U bogosloviji je stajala jedna velika Stepinčeva slika, i još uvijek je tamo, i kada bismo prolazili pored nje redovito smo zazivali njegov blagoslov. Uz tu pobožnost krenulo je i čitanje knjiga, upoznavanje s njegovim zapisima, kako audio zapisa tako i ostalih stvari, a naravno i literature. Čitava priprema za snimanje filma bila mi je nepoznata. Stoga sam se bl. Alojzijem bavio u cilju osobne izgradnje.“

Gledatelji su u filmu mogli čuti don Antu samo dok moli krunicu. Iako, osim toga, nije izgovorio niti jedne riječi šutnja je pokazala svoju snagu. „Svakako da moj dalmatinski naglasak nije odgovarao pa su redatelji odlučili postaviti naratora, a ja sam tumačio neke scene koje su bile živopisne za to razdoblje. Tako da što se tiče samog snimanja filma nije bilo potrebe za govorom. Meni se to svidjelo. Nisam morao učiti duge tekstove i druge stvari.“

Najupečatljivija scena trenutak kardinalove smrti

Don Ante se s posebnim emocijama prisjeća snimanja scena upečatljivih za Stepinčev život. „Svaki puta kada govorim o tome ponovno se prisjetim i te jedne odgovornosti koju sam dobio s tom ulogom – da zapravo sve više ostaješ ponizan, skromni i da ti je Bog darovao puno toga. Na početku snimanja prvih scena redatelji su malo strahovali kako će sve biti jer ja nisam glumac. Sami su na kraju rekli da je sve dobro teklo i možda smo samo jednu ili dvije scene ponovili dva puta. Snimanje je trajalo 13 dana, što je jako dugo, a svi materijali nisu objavljeni u filmu. Redatelji vjerojatno znaju kada će i kako sve to u nekim nastavcima objaviti. Nakon te prve nervoze u smislu da te snima kamera, što je neprirodno za čovjeka koji nije bio pred kamerama, prva scena je bila pod pritiskom a nakon toga je teklo sve normalno.

Zapravo ti detalji od same rodne kuće, preko časnih sestara, pa onda boravka u zatvoru u Lepoglavi čak i među zatvorenicima, a onda na poseban način Krašić i ta scena smrti bl. kardinala Stepinca, ma reći ću svetog kardinala Stepinca. Ta scena njegove smrti, to je nešto što na čovjeka koji to proživi, a ja sam to na jedan način proživio, ostavlja jako veliki pečat u životu i jedno duhovno iskustvo, moćno i snažno, zapravo je potvrda Božjeg prisustva. Znajući tu činjenicu da sam prvi čovjek, kako reče krašićki župnik Ivan Vučak, koji je nakon kardinala Stepinca uz dozvolu i sve pripravljeno legao na taj krevet to je nešto van serijski mi kažemo u Dalmaciji. To je nešto van svakog okvira jer je upravo duhovni događaj. Ta scena je nešto što mi se posebno urezalo u sjećanje. I tu su čak baš svi na setu zastali. Mogu reći da su taj trenutak osjetili i oni koji nisu bili toliko u duhovnosti. Mogu reći da je to zaista promijenio tok čitavog snimanja jer se scene nisu snimale po redu kako se vide u filmu. Tu se zapravo osjetila prisutnost svetoga kardinala Stepinca da je zaista s nama.“

Snimka zaslona You Tube

Stepinčeva poruka – klekni i moli!

Snimak zaslona You Tube.

Uprizorenje Stepinčeva lika u kazališnoj predstavi i u dokumentarnom filmu pomogle su don Anti da dublje upozna blaženikovu duhovnost koji mu je, kako ističe, jedan visoki i teško dostižni uzor. „Stepinac mi je postao svetac kojem se ne samo više pobožno utječem nego koji je prisutan svaki dan u molitvi i to je pokazatelj zajedništva s njime, izvor pravoga bratstva kako kaže predslovlje svetačko. Mogu reći da smo na jedan svojevrstan način postali braća. Dokumentarni film pamtit ću i po kardinalskoj reverendi koja je bila napravljena za tu zadnju scenu izlaska kardinala iz groba odnosno prema uskrsnuću i nakon svih tih istraživanja, povijesnih činjenica i svega toga, potvrda da je taj čovjek svet.

Kardinalsku reverendu nije na sebe nikada obukao, a bio je kardinal. Taj rekvizit mi je filmska ekipa poklonila u znak sjećanja na sve te događaje. Na temelju svega što sam pročitao i iz moga kuta gledišta mogu reći da nam Stepinac danas poručuje da molimo. I on je bio čovjek molitve i to je ono možda najjednostavnije, a zapravo čovjeku najteže, jer vrijeme nam je svima užurbano i kako kaže sv. Ignacije da ako imaš vremena, moli pola sata, ali ako nemaš vremena onda moli sat vremena. Mislim da bi se na tom tragu našao kardinal Stepinac koji je bio uspravan čovjek, nije puno govorio ali je bio jasan i precizan, uvijek sklopljenih ruku i pogleda prema nebu. To je njegova poruka. To je zaista pokazatelj da je na sve što život donosi i službe koje Bog stavlja samo jedan odgovor – klekni i moli.“

S lijeva na desno: Luka Cvitanović, Krešimir Bušić, Josip Konjarik, Ante Vrcić, Matija Đudarić, Antonio Zirdum.

Don Antina mlada misa prva nakon 414 godina u Vrpolju

Glumljenje kardinala Stepinca nije jedino što je upečatljivo kod don Ante. Njegovo mladomisničko slavlje bilo je prvo u Vrpolju nakon više od četiri stoljeća pauze. „Od zadnje mlade mise u Vrpolju do moje prošlo je točno 414 godina. Tako su izračunali zbog upisa u maticu krštenih. Sve dojmove s mladomisničkog slavlja čovjek prebire s odmakom vremena, jer onoga trenutka kada se to događa čovjek nije možda svega dovoljno svjestan, i od toga živi.

Moram reći da nisam ponosan što u Vrpolju nije bilo 400 godina mlade mise. Volio bih kada bi svake godine imali mladomisnika. Bogu hvala ima još kandidata za svećeništvo iz Vrpolja i svetišta gdje živi 1000 ljudi, jedan je fra Jerko koji je kod franjevaca konventualaca, a drugi Stipe Ljubetić šibenski bogoslov na studiju u splitskoj bogosloviji. Ono što mogu reći rođaci smo, pa se time ponosim i drago mi je.“

Foto: Šibenska biskupija

Klica poziva prisutna od djetinjstva

Za svoj svećenički poziv ističe da je bio prisutan kroz djetinjstvo i odrastanje. „Majka mi je znala reći da sam se kao dijete igrao svećenika, kako to sada čini moje krsno kumče Matej. Tako to nekako započne u čovjeku. Bio sam nemirno dijete i jedina mjesta gdje sam bio miran bili su crkva i škola. Majka je uvijek rado išla u crkvu, a pogotovo jer je tamo mogla imati mira i duhovnog i svjetovnog. Iskra poziva u meni je uvijek bila prisutna dok sam promatrao svećenika na oltaru, dok sam zamišljao sebe i tako je život jednostavno tekao do jedne točke da sam rekao Gospodinu ‘da’. Kada nisam želio rekao sam mu: ‘Hoću. Idemo.’

Foto: Pastoral mladih Šibenske biskupije

Od obećavajuće odbojkaške karijere do bogoslovije

Don Ante je prije ulaska u bogosloviju bio aktivni sportaš, a bavio se i glazbom. „Trenirao sam odbojku u matičnom klubu u Šibeniku. Bio sam nekoliko godina u reprezentaciji i tako se igrala odbojka. Prošli smo cijelu Hrvatsku, prošli smo i inozemne neke turneje. Bavio sam se i glazbom. U limenoj glazbi u mjestu započeo sam s trubom, pa završio na klarinetu, pa na alt saksofonu i na kraju sam vodio crkveni zbor i svirao orgulje u župi. Sve je to zapravo vodilo ka tom upoznavanju ljudi i zajedništvu. Sve čime sam se bavio nije bio odvojeno od crkve, nego je sve to prolazilo s Bogom. Bilo je malo turbulencije kada sam shvatio da sam jedino muško u lozi. Mom pokojnom ocu nije baš sve tako sjelo. Majka je to prihvatila, ali ocu je to negdje do četvrte godine bogoslovije bilo onako malo pa zašto sad to ali mi nikada nije rekao da odustanem. Shvaćam taj pogled jer sam i ja tako gledao na svoj život. Mislio sam da ću raditi, ostvariti obitelj, ali Bog je imao druge planove pa sam mu rekao da ako to želi od mene da mi dadne znak i uslijedili su malo žešći znakovi. Oni su se očitovali u mojoj osobnoj pobožnosti i bili su sve jači i jači do jedne točke kada sam imao sve, u smislu studija na pomorskom fakultetu i djevojke kao i posla sa strane, ali sam bio duboko nesretan zbog činjenice da se ne ostvarujem do kraja. Jednostavno to ostvariti se do kraja je bio taj prema duhovnom pozivu koji je tinjao od djetinjstva i čekao kada će se rasplamsati.“

Iz privatnog albuma.

Sve se to, kako ističe, ostvarilo s ređenjem. „Moje đakonsko ređenje bilo je u mjesecu studenom i sjećam se kada sam se prvi put probudio kao đakon da sam sam sebi rekao u tom trenutku kada sam otvorio oči – ti si sada službenik Crkve i to je to. Meni je đakonsko ređenje bilo upečatljivije od svećeničkog u smislu da je to prvi stupanj svetoga reda. Đakonska godina koja je uslijedila dosta me je obuzela ali sam se smirio na duhovnim vježbama. Stalo je sve sa strane i tu sam došao do trenutka kada je sve utihnulo. Ono čega se sjećam posebno sa svećeničkog ređenja su litanije, prostracija, upečatljivo mi je bilo i pomazanje ruku. I još jedna anegdota koja pokazuje kako se Bog igra. Prije svećeničkog ređenja jedan kolega, župnik jedine župe u Šibenskoj biskupiji koja je posvećena bl. Alojziju Stepincu, tražio me je da ga u nedjelju nakon ređenja mijenjam jer je morao biti odsutan. Počeo sam se izvlačiti pa nemoj mene, tko će sutra odmah nakon ređenja, ja ću koncelebrirati dok malo sve nadođe… On je bio ustrajan, a ja sam mu rekao da ću razmisliti ali sam odlučio da ću ga odbiti. Kada sam se sjetio da je on na župi bl. Alojzija Stepinca nazvao sam ga i rekao da ću ga zamijeniti. Tako sam prvu nedjeljnu misu služio u crkvi bl. Alojzija Stepinca na Srimi. Bog se jednostavno igra.“

Đakonsko i svećeničko ređenje.

“Izjeda me revnost za dom tvoj”

Svećenički hod don Ante je započeo s geslom ‘Izjeda me revnost za dom tvoj’. Zanimljiva je priča vezana uz izbor gesla. „Kako sam ovako mršaviji znaju mi govoriti da me doslovno revnost izjela. Ova šala je još aktualna, vidjet ćemo do kada će biti. Što se tiče gesla ono je vezano uz događaj prve pričesti. Župnik je odredio da uz osnovne podatke ime i prezime, imena roditelja, navedemo i jedno geslo iz Svetoga Pisma. Svi su birali nešto vezano s ljubavlju, a mene je u to vrijeme fascinirao jaki Bog koji dolazi u hram i prevrće stolove. Ta mi je scena bila jako privlačna i izabrao sam taj citat jer sam ga volio dok sam ga čitao u Svetom Pismu. Onda je došla krizma i bio je isti župnik, i ponovno je ustrajao u odabiru gesla. Ja sam i za krizmu izabrao isto geslo. Kada sam došao na bogosloviju znao sam već od prve godine da će moje geslo biti Ivan 2,17 ‘Izjeda me revnost za dom tvoj’. Evo, briga za dom Gospodnji je nešto što mi je da mira. Mislim da je to jedan nutarnji stav i osjećaj koji me tjera da uvijek radim nešto, ne samo da nešto radim nego i da vodim računa kako radim. Na kraju života neka Bog sve zbroji pa neka kaže jesam li bio revan.“

Proslava mlade mise.

Velika ljubav rad s mladima

Don Ante je trenutnu župnik župe Velike Gospe u Tribunju, koja broji oko 1700 ljudi, a ovoj službi prethodila je služba župnoga vikara u Ražinama gdje je imao i đakonski praktikum. Bio je i pomoćni bolnički kapelan u šibenskoj bolnici, jedno vrijeme je predavao vjeronauk, a danas je i povjerenik za Pastoral mladih. Za rad s mladima ističe da mu je velika radost. „Svaki povjerenik ugradio je nešto svoje u pastoral mladih. Ono što nastojim je okupiti sve na jednom mjestu. Organizirali smo savjet Ureda za pastoral mladih. Taj savjet postoji i kao molitvena zajednica koja djeluje u radu s mladima i organiziramo dosta toga. Prva godina mi je bila i vrlo teška u smislu da je trebalo svugdje ići i dosta toga organizirati.

Jake snage Ureda za pastoral mladih s Gabrijelom Jagarinec i don Ivanom Terzom.

Pokrenuli smo mise mladih ponovno u Šibeniku, imamo klanjanje za mlade, vjeronauk za stariju mladež i radničku mladež. Imamo dosta srednjoškolaca, a studenti nam odlaze u Zagreb, Split i sl. no pokrenuli smo studentski pastoral u Šibeniku, organizirali smo večer s povjerenikom, gledamo što druge biskupije rade i ubiremo nešto od toga, a imamo i nešto svoga. Uz duhovne obnove i pobožnosti križnoga puta imamo i mjesečni susret mladih – zapravo katoličku akademiju kroz školsku i akademsku godinu, tijekom ljetnih mjeseci hodočašća… Od listopada do lipnja imamo mjesečno od tri do pet događaja i to je za jednu biskupiju od 74 župe velika stvar. U izradi je i internetska stranica. Nismo velika biskupija i možda je to područje zato zahvalno za raditi. Tako su nam Šibenik, Drniš i Knin tri područja djelovanja gdje bi se kao u nekim centrima okupljali mladi. Koristim ovu prigodu da pozovem zainteresirane da zaprate Instagram i Facebook profil Pastorala mladih Šibenske biskupije. Zaista, sve teče i funkcionira i ljudi koji su u savjetu Ureda za pastoral mladih, njih osmero, su čudo od ljudi. Neki već imaju obitelji, ali to su ljudi koji se razvijaju. Ono što je najvažnije uveli smo molitvu u 22:00 i naš Ivan je zadužen da nas poziva i okuplja na molitvu za mlade.

Ponosan sam na ljude koji svoja zaduženja obavljaju tako da sve funkcionira savršeno. Mislim da će kroz nekoliko godina pastoral mladih u Šibeniku biti jedan brend, da se izrazim marketinškim rječnikom. Tu se događa nešto duhovno, nešto Božje, a to je ono što je važno. I, važno je da se mladi osjećaju u Crkvi kao kod kuće jer su kod kuće u domu Božjem.“

S kumčetom.

U molitvi najjači

Uz sve obveze i službe don Ante pronađe slobodnoga vremena koje provodi sa svojim prijateljima. Uz druženja voli pročitati koju dobru knjigu, osobito crkvene oce. Zaključno svima poručuje da se uključe u Crkvu, da se uključe u zajednicu, a posebnu poruku ima za mlade: „Dragi mladi, budite radosni svjedoci Božjeg kraljevstva ovdje na zemlji, tako da ćete služiti zajednici svojim talentima odnosno svime onim što vam je Bog darovao. Uvijek stoji i ona ‘Dođi i vidi’, priključi se i sklopi ruke jer ćeš u molitvu biti najjači.“