U otkrivanju svoga poziva vlč. Petar je prošao zanimljiv put. Odrastao je u vjerničkoj obitelji u kojoj je u ranom djetinjstvu naučio da je nedjelja dan za Gospodina, i da se nedjeljna misa ne propušta. U petom ili šestom razredu osnovne škole počeo je ministrirati. Biti ‘s druge strane uz svećenika za oltarom’ doživio je kao nešto posebno. No, u druženju s jednim vršnjakom, koji je bio adventist, vidio je da on drugačije tumači kršćansku vjeru i nije imao odgovore na sva njegova pitanja.

“Počeo sam čitati Bibliju, i zahvaljujući druženju s tim Ivanom dobro sam upoznao i Stari i Novi zavjet, te tu pronalazio neke odgovore. Mogu reći da su me neki njegovi prigovori katoličkom nauku poljuljali, i u meni su bili upitnici. Npr. posebno vezano uz pitanje stvarne prisutnosti Kristove u euharistiji, što je za protestantske kršćane simbolika. U srednjoj školi pratio sam jedan religijski forum na internetu gdje su sudjelovali i pisali ljudi i drugih religija izvan kršćanstva. Dakle, moje sumnje su bile unutar kršćanstva – koja je najispravnija varijanta, kao i izvan kršćanstva u odnosu na druge religije – je li Isus Krist doista jedini utjelovljeni Bog, apsolutni Bog s Ocem i Duhom Svetim, ili je kao u hinduizmu koncepcija da je Isus jedan od utjelovljenih božanstava, tih avatara, kao što je Krišna, Buda i neki drugi učitelji. Tu su postojali upitnici i nisam bio skroz siguran, tražio sam odgovore da mogu sam sebi odgovoriti, a onda i drugima”, rekao je vlč. Petar.

Hodočašće sa sjemeništarcima u Remete

Čitanje i proučavanje Biblije dovelo ga je u četvrtom razredu srednje škole u molitveno-biblijsku zajednicu mladih, koja se okupljala u varaždinskoj katedrali. Tu je vlč. Petar počeo intenzivnije duhovno rasti u zajedništvu s drugima, a upoznao je i neke vjernike koji su bili dublje u vjeri i imali određena iskustva živoga Boga, kojega sam nije na takav način upoznao.

“Ja sam vjerovao u Boga, tako i molio, ali da sam baš iskusio u svome životu da je Bog živ, da je stvaran, da komunicira sa mnom – to iskustvo nisam imao. Malo po malo kroz susrete zajednice, koja se povezala sa Obnovom u Duhu Svetom u Hrvatskoj, i sa zajednicom ‘Dobri Pastir’, doživio sam da je Bog stvarno živ. Mnogi su mi o tome svjedočili, ali ja osobno to nisam doživio do druge godine teološkog studija. Kroz neke događaje u životu u kojima sam prepoznao da ih je On izrežirao, kroz uslišane molitve, došao sam do osobnog iskustva Boga. Bog mi se otkrio. To nije bilo ništa senzacionalno, ali za mene je bilo jako značajno i tu se rodila duboka vjera”.

Plod toga iskustva Boga bilo je razmišljanje o svećeničkom pozivu. Jer, ako se je uvjerio da je Bog živ i da je Isus stvarno prisutan u euharistijskom kruhu, onda je svećenik prvi na čije ruke dolazi Krist i tome vrijedi posvetiti cijeli život. Vlč. Petar je zaređen za svećenika 10. lipnja 2012. godine. Kada su, nakon ređenja, išli prema Svećeničkom domu u Varaždinu na svečani ručak osjetio je duhovnu snagu, kao da je ojačao duhom.

Samostanska crkva franjevaca glagoljaša na Glavotoku.

Prva služba župnog vikara u župi sv. Marije Magdalene u Ivancu trajala je pet godina. Zatim mu je, kako ističe, kao svojevrsno iznenađenje došla služba duhovnika u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. U osvrtu na trenutnu službu vlč. Petar je istaknuo da je “uloga duhovnika pomoći mladome čovjeku u sjemeništu da dođe do dublje spoznaje i Boga i sebe samoga”. Ponekad vidi za nekoga da ima poziv vrlo jasno, za nekoga mu se čini i da nema, ali je njegova uloga da ih usmjerava kroz duhovne razgovore, te da sami u svome osobnom odnosu sa Isusom, u molitvi i razmišljanju kao i procjenjivanju samih sebe po određenim kriterijima osobno dođu do ispravne odluke.

U malom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati trenutno je 37 kandidata. Njihov odgoj je povjeren mladim svećenicima, od 30 do 40 godina starosti. No, kako ističe vlč. Petar, to nije slučaj samo u Zagrebu, nego i u sjemeništima u Splitu, Zadru, Travniku,… “To ima nekih svojih prednosti, nekako smo im bliži, ali i nekih nedostataka – možda da smo malo stariji bio bi u nekom smislu i veći respekt, iako nas dečki poštuju. Ali, možda se i oni po neki puta opuste previše baš zbog godina. Odgojitelji sjemeništarcima, u dobi od 14 do 18 godina, mijenjaju i mamu i tatu, pa je to i poseban izazov, jer im moraju nadoknaditi pažnju i brižnost roditelja. Posebno prvaši kada dođu često kucaju na vrata duhovnika i traže razgovor. Ponekad dođu s nekim ozbiljnim pitanjem, a ponekad vidim po razgovoru da je došao samo da se družimo. Jedna naša suradnica je rekla da je biti odgojitelj u malom sjemeništu najbliže što kao svećenici možemo doći očinstvu, i to doista jeste tako”.

Misijska akademija u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu

Odgojitelji u sjemeništu duhovno skrbe i o ostalim učenicima Nadbiskupske klasične gimnazije. Svake srijede i petka prijepodne su na raspolaganju za razgovor, a teme i problemi su razni, pa je dobro da su svećenici tu, da mogu moliti za njih i s njima i da mlada osoba može doživjeti Božju ljubav, blizinu, snagu i podršku.

Kruna svih događanja i aktivnosti u sjemeništu predstavlja se na njegov Dan, odnosno na svetkovinu Bezgješnog začeća Blažene Djevice Marije, zaštitnicu sjemeništa. Uz otvorena vrata sjemeništa na programu je u prijepodnevnim satima misno slavlje, zatim ručak i druženje, a sve završava predstavom koju u predvečerje izvode sjemeništarci u velikoj dvorani gimnazije. Ove godine naslov predstave je “Sjaj majčinih očiju”. Pripremali su je sami sjemeništarci uz pomoć glumice Petre Radin, velike prijateljice sjemeništa koja im je pomogla osmisliti predstavu, tako da nije uzeta postojeća priča koju bi dečki izvježbali, nego su je sami napravili.