Iako je fra Bernardinov život obilježen plućnom bolešću, zbog koje su liječnici njegovoj majci rekli da neće doživjeti njegovu mladu misu, ustrajnom molitvom i radom prošle je godine Bogu zahvalio na 60 godina služenja u svećeničkom pozivu.

„Nemam dovoljno izraza zahvalnosti Bogu jer takvo što nitko nije očekivao – ni ja sam. Naime, ja sam već u mladosti dobio relativno tešku bolest koja je ostala sa mnom čitav život sve do danas. No, disciplinom života, molitvom, slušanjem medicine i radom, prošao sam relativno dugi niz godina do sada na ovoj zemlji, a ostale predajem u Božje ruke“, istaknuo je fra Bernardin. 

Susret s franjevaštvom u ranom djetinjstvu 

Rođen je 1937. u Novalji na Pagu u obitelji koja je, kako je rekao, držala do duhovnog i katoličkog duha. „Rastao sam okružen ljubavlju, pažnjom, dobrotom. Na moj izbor da postanem franjevac i svećenik utjecalo je to što su u mojoj užoj i široj obitelji bila čak tri franjevca: brat moje majke fra Ljudevit Šonje, brat mojeg oca fra Robert Škunca i poznati fra Bonaventura Škunca koji je, možemo to tako reći, pokrenuo franjevaštvo u Novalji“, naglasio je fra Bernardin, koji je od najranije dobi gajio veliku ljubav prema franjevaštvu. 

Fra Bernardin sa svojim roditeljima // Foto: Privatna arhiva

Naime, franjevci su bili dio života njegove obitelji još od ranog djetinjstva. „Oni su u ono doba dolazili u Novalju u moju obitelj ili u krug naše obitelji samo jedanput godišnje, ali ti su susreti na mene uvijek ostavljali dubok pečat. Ja sam peto od čak jedanaestero djece i već sam u ranom djetinjstvu, negdje oko pete ili šeste godine, govorio pred svojom majkom: ‘Ja ću biti fratar’. To je bila velika radost mojim roditeljima, ali i cijeloj obitelji. Moj izbor je, dakle, bio moj izbor i izrečen je već tada u djetinjstvu, ali je kasnije rastao uz sve jaču želju i sve dublju svijest“, naglasio je. 

Kao kandidat Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa središtem u Zadru, fra Bernardin je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru. U poslijeratnim godinama živjelo se oskudno i djeci u razvoju nije se moglo pružiti sve što im je bilo potrebno. Zbog skromnosti životnih uvjeta, ta su vremena bila prigoda za djela milosrđa, a u tome su se posebno istaknule članice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

Zahvaljujem bolesti jer me učila životu!

„Bile su jako drage. Bile su nam kao majke i voljele su nas kao svoju djecu. Jedna od njih je, vidjevši da imam poteškoće sa zdravljem, stavljala ispod mojeg jastuka komadić kruha da bih malo ojačao. Toliko smo siromašno živjeli. Kasnije se to popravilo, ali bolest je zahvatila moj organizam i bilo je pitanje hoće li me propustiti dalje. Ipak, propustili su me jer su vidjeli da želim biti franjevac i svećenik“, prisjetio se fra Bernardin. 

Fra Bernardin Škunca // Foto: Privatna arhiva

Mladi fratre, vaš poziv nije za vaša pluća!

Plućna bolest koju je imao i dalje mu je stvarala probleme. Kada je imao oko 17 godina, posjetio je liječnika za plućne bolesti u Rijeci. „Taj mi je liječnik, koji je bio vjernik, rekao: ‘Mladi fratre, vaš poziv nije za vaša pluća. U vašem pozivu treba govoriti i naviještati, treba studirati’. Međutim, ja sam mu odgovorio: ‘Ja želim biti fratar’. Tako sam nastavio svoj put u tome pozivu. Prije moje mlade mise liječnik je rekao mojoj majci: ‘Gospođo, vaš sin ima tešku bolest i nisam siguran hoćete li dočekati njegovu mladu misu’. Međutim, ja sam i dalje govorio: ‘Ja želim biti fratar’“, istaknuo je. 

Nazvao bih svoju bolest posebnom odgojiteljicom mojega života!

Bolest ga nije spriječila da ostvari Božju volju u svome životu. Teologiju je studirao u Makarskoj, a diplomirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Sveti red primio je po rukama, kako je rekao, dragog nadbiskupa Frane Franića s još sedmoricom kolega u Makarskoj. 

„Kao mladi fratar i kandidat za svećenika studirao sam u Makarskoj, a ne u Zagrebu kao moji kolege. Naime, smatralo se da mi kontinentalna klima ne bi odgovarala zbog zdravlja. U travnju 1963. zaređen sam za svećenika. Bio je to veoma radostan događaj. Tjedan dana poslije slavio sam mladu misu u Novalji. Bio je to događaj koji se pamti za čitav život. Pratnja su mi bili mladi fratri, moji kolege, koji su upamtili tu mladu misu bolje nego ja jer su doživjeli specifičan izraz Novalje“, dodao je, istaknuvši da je mladu misu slavio na staroslavenskom jeziku. 

Fra Bernardin Škunca // Foto: Privatna arhiva

„Radostan sam što sam mogao osjetiti višestoljetni miris staroslavenskog bogoslužja koje je, na neki način, stvaralo duhovni identitet hrvatskog naroda jer smo mi Hrvati imali bogoslužje na domaćem, razumljivom jeziku od davnih vremena“, rekao je. Njegova je bolest, kako su mu poslije rekli neki liječnici, teška plućna bolest – „nije na smrt, ali je na patnju“. I tako je, istaknuo je fra Bernardin, i bilo tijekom cijeloga života.

„Zbog bolesti sam kroz život išao s velikim i manjim poteškoćama, ali uvijek s poteškoćama. No, nazvao bih svoju bolest posebnom odgojiteljicom mojega života jer me ona držala u velikoj disciplini. Samo tako se moglo ići naprijed. Bio sam ispunjen željama. Bio sam uporan i mnogo sam radio. Bilo je mnogo plodova koje drugi ocjenjuju i do kojih drugi drže više nego ja. Ja zahvaljujem bolesti jer me učila životu“, naglasio je fra Bernardin. 

Franjevački hod uz slugu Božjega fra Ivu Perana 

Na franjevačkom putu od pomoći mu je bilo sve ono što je ponio iz svoje obitelji, ali i ono što je dobio u svojoj drugoj obitelji – onoj franjevačkoj – odrastajući u zanimljivom društvu uz iznimne odgojitelje. Franjevački put, dodao je, obilježila su i njegova braća vršnjaci među kojima su bili fra Rafael Romić, fra Marijan Mandac i fra Stanko Škunca.

„Ušli smo u novicijat 1955. i bili smo vrlo bliski i povezani. Bio je to prvi novicijati u našoj Provinciji nakon Drugog svjetskog rata. Po daru Providnosti naš je odgojitelj bio fra Ivo Peran koji je bio komunistički zatvorenik. On je bio osuđen na smrt strijeljanjem i to malo poslije suđenja kardinalu Stepincu. Jedan od razloga zašto je bio osuđen je činjenica da je u svojim razgovorima s vojnicima branio Alojzija Stepinca“, prisjetio se fra Bernardin, dodavši da je o. Peran to činio javno pred tadašnjim vojnim predstavnicima. 

Fra Bernardin sa svojom braćom i sestrama // Foto: Privatna arhiva

Fra Ivo Peran im je poslije, kao njihov odgojitelj, ispripovijedao čitavu povijest svoga suđenja. „U trenutku osude na smrt strijeljanjem, a to je bila gotova stvar, on je velikodušno s time računao. Njegovi su roditelji, naravno, poduzeli sve da se to spriječi. Međutim, kao osuđenik na smrt, on je tješio svoje roditelje, osobito oca, i time pokazao svoju duhovnu veličinu“, dodao je, izrazivši zahvalnost što ga je upravo o. Peran pratio u prvim koracima njegova franjevačkog života. 

Fra Ivo Peran je bio čudesna pojava!

Fra Bernardin je pri otvaranju kauze za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega fra Ive Perana postao njezinim vicepostulatorom, a bio je aktivan i u promociji fra Bernardina Sokola. „Uprava naše Provincije odlučila je 2005. da se pokrene postupak za našu – bilo ubijenu, bilo svetu – braću koja su trpjela u vremenu komunizma. Na prvome mjestu, uprava Provincije se složila da se postupak pokrene za fra Ivu Perana. Tada je, nakon mojega drugoga mandata, provincijal bio fra Josip Sopta. On se zauzeto založio za to zajedno sa svima drugima“, rekao je fra Bernardin te dodao da je to bilo o petoj godišnjici smrti o. Perana. 

Sjećanje na, kako je istaknuo, radostan sprovod toga sluge Božjega na Košljunu i danas nosi duboko u svome srcu. „Silno mnoštvo stiglo je na Košljun. Kaže se da Košljunu nikada nije bilo toliko ljudi. Bilo je oko 150 svećenika. Jednoglasno se govorilo: ‘Umro je svetac!’ Njegov veliki prijatelj fra Bonaventura Duda je u kratkoj besjedi rekao: ‘Ja ga smatram svetim i to iz više razloga. Kada dođe vrijeme, odnosno kada prođe barem pet godina od njegove smrti, treba pokrenuti kauzu’. Tada je odjeknuo silno veliki pljesak mnoštva koje se tamo nalazilo i to je bio jedan od poticaja da se pokrene postupak“, istaknuo je. 

Fra Bernardin na predstavljanju njegove knjige „Vjeropoj Riječi“ o fra Bonaventuri Dudi // Foto: Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda

Prošlo je, dodao je, 12 godina otkako se službeno vodi postupak u Splitu. „U tome je poslu veliku ulogu imao crkveni pravnik i ugledni svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije dr. Jozo Delić te tajnica Renata Jukić koja je sve to vrijeme bila najveći radnik u tome poslu. Također, treba istaknuti da je crkveni pravnik fra Jure Brkan bio ono što se ružnim izrazom zove advocatus diaboli. To je osoba koja je provodila pravni nadzor nad postupkom. Dijecezanski postupak je priveden kraju i brojni materijali su prikupljeni. Fra Ivo Peran je uistinu bio čovjek neobično plodan u pisanju. Taj je čovjek bio čudesna pojava“, naglasio je fra Bernardin. 

Spoj ljubavi prema liturgiji i umjetnosti u predavačkom radu 

Uz odgovorne službe u Provinciji, fra Bernardin se bavio i predavačkim radom na području liturgije. Između ostaloga, bio je profesor liturgike i sakralne umjetnosti na Teologiji u Splitu te na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru. Liturgijsku duhovnost predavao je na Institutu za kršćansku duhovnost Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a predmet „Kultura duha“ predavao je na Razrednoj nastavi Filozofskoga fakulteta u Zadru, sada Sveučilišta u Zadru.

Sve sam radio s ljubavlju!

„Bio sam čovjek pun želja. Želio sam da u svome pozivu ostvarim sebe u ovom ili onom smjeru. Osjećao sam ljubav prema liturgiji i umjetnosti već u svome domu. Moj je otac imao smisla za lijepo, a majka je bila, u nekom smislu, pučka pjesnikinja. Ona je nama, svojoj djeci, ostavila neke dragocjene stihove. Ta činjenica je, dakako, ostavila traga i na nama – njihovoj djeci. Tako su dva moja brata arhitekti, a jedan od njih, brat Dominik, je postao i poznati slikar“, rekao je fra Bernardin, istaknuvši da su čak dvije značajne monografije objavljene u Matici hrvatskoj o njemu te da su ostavile traga u hrvatskoj umjetnosti. 

Fra Bernardin na susretu s papom Ivanom Pavlom II. // Foto: Privatna arhiva

Kao član svoje obitelji, i fra Bernardin je imao sklonosti prema umjetnosti, ali i prema bogoslužju. „To dvoje je u sebi neobično povezano jer je bogoslužje, odnosno bogoslužni prostor – sve ono što zovemo crkva kao građevina – nastajala radi bogoslužja. Bogoslužje je nadahnjivalo da se taj prostor uresi umjetnošću, što je ostalo kroz sva stoljeća kao parametar razvoja umjetničkih stilova. Ja sam, po roditeljskom daru, imao sposobnost komunikacije, a mogu reći i osjećaj blizine s ljudima s kojima sam radio. Sve sam radio s ljubavlju – bilo da je riječ o pastoralnom radu, bilo da je riječ o predavačkom radu sa studentima“, istaknuo je. 

Volio je raditi sa studentima, a i oni su, dodao je, voljeli njega. „Sada sam u Splitu i moji me studenti i danas s neobičnom radošću susreću i pamte, a predavao sam prije tridesetak godina. Bio sam ponesen time da im prenesem ono bitno, da im izrazim duh i teologiju liturgije, a onda i pastoral liturgije. Što se tiče umjetnosti, htio sam to uvijek povezivati s činjenicom liturgije i crkvene graditeljske umjetnosti. Tijekom cijeloga života sam bio u neprestanom kontaktu s poznatim arhitektima. Surađivao sam s profesorom Borisom Magaša, koji je bio graditelj velebnog poljudskog stadiona u Splitu, te naše crkve sv. Nikole na Krnjevu u Rijeci, gdje je prevagnula i moja sugestija“, naglasio je te dodao da je Magaš poznati i kao graditelj crkve bl. Augustina Kažotića kod dominikanaca u Zagrebu.  

Proslava šezdesete godišnjice svećeništva // Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Sv. Franjo kao nadahnuće za književni rad 

Uz predavački rad, fra Bernardin je poznati i kao autor brojnih radova te urednik i prevoditelj više knjiga. Napisao je roman „Mirotvorac u Bolonji“ koji je 2008. nagrađen godišnjom Nagradom za književnost i umjetnost August Šenoa Matice hrvatske. Za sav svoj rad, koji je doista opsežan i vrijedan, fra Bernardin je istaknuo kako bi volio da je sve to bolje i ljepše rečeno. 

„Kada bih sada ponovno pisao, sigurno bih neke stvari dotjeravao, ali činjenica je da su ljudi to cijenili i ocijenili pozitivnim. Primjerice, roman ‘Mirotvorac u Bolonji’ je veliki povijesni roman o Franji Asiškom koji je pomiritelj zaraćenih gradova. Značajno je to da sam ja za inspiraciju uzeo izvješće splitskog arhiđakona Tome, slavnog pravnika iz doba sv. Franje, koji je bio nazočan u Bolonji kada je Franjo na bolonjskom Velikom trgu pomirivao ljude. On je dao kratko izvješće koje se i danas citira u svim životopisima o Franji Asiškom. To je dragocjeno izvješće od nekih petnaestak rečenica, koje prikazuje Franju izvana, na neki način, zapuštenim, ali i kao sveca koji je u to vrijeme uživao veći ugled od pape“, pojasnio je. 

Fra Bernardin proslavio šezdesetu godišnjicu svećeništva // Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Fra Bernardin je dobitnik i drugih priznanja, među kojima je i ona počasnoga građanina Kaštela za osobit doprinos na vrednovanju djela i života istaknutih Kaštelana, a tu je i Nagrada za životno djelo Grada Zadra 2014. za doprinos humanističkoj znanosti i promicanju duhovnih vrijednosti prema obrazloženju Gradskog vijeća. 

Božja dobrota me nosi i sada kada godine i bolesti sve teže pritišću!

„Priznanja kao priznanja samo su papirnate potvrde da sam nešto radio. To je uvijek ugodno primiti, ali me to nikada nije posebno obuzimalo. Primio sam ih kao činjenicu koja je proizišla iz mojega djelovanja. Istaknuo bih zadarsko priznanje jer je ono bilo prvo koje sam primio. Činjenica je da sam u Zadru, između ostaloga, pokrenuo i studij ‘Kršćanstvo i kultura duha’. Također, bio sam zamoljen da napravim pravilnike toga studija. Uz to, bio sam prvi profesor toga studija na tada Filozofskom fakultetu, a kasnije Sveučilištu u Zadru. Činjenica je da sam tada, a bilo je to vrijeme Domovinskog rata i poslije rata, bio vrlo prisutan u svim strukturama koje su sve činile da se održimo“, dodao je. 

Fra Bernardin Škunca // Foto Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Tijekom Domovinskog rata fra Bernardin je u Zadru pronalazio načine kako da riječ utjehe i Božje prisutnosti donese ljudima. „Bio sam prisutan i u socijalnom radu s braćom fratrima. Nisam u tome bio sam. Istaknut ću veliku ulogu u to vrijeme i našega fra Alfonsa Orlića i ratnog provincijala fra Marija Šikića. Istaknut ću i ono što je posebno radovalo građane u  Domovinskom ratu i to se upamtilo. Naime, pokrenuo sam na lokalnom radiju emisiju ‘Mir i dobro’ i to je bilo prvi put da se pod tim nazivom pokreće emisija na radiju. Držao sam kratke meditacije na radiju i one su imale veliki odjek jer se tada zapravo i nije ništa drugo moglo slušati osim radija u podrumima“, istaknuo je, prisjetivši se razdoblja službe u Zadru tijekom Domovinskog rata.  

Jedino mi je žao što nisam bio još bolji fratar i svećenik!

Sa snažnom vjerom u Božju dobrotu, fra Bernardin je istaknuo da u svome životu ništa ne bi promijenio. „Čitav svoj životni vijek, a osobito ovaj u franjevačkom i svećeničkom pozivu, držim takvim da mi je samo jednu stvar žao: da nisam bio još bolji fratar i još bolji svećenik. S dubokim uvjerenjem izričem da je u pozivu – bilo redovničkom, bilo svećeničkom – svetost bitna karakteristika. Samo je svetost vjerodostojna! Ja sam se doista trudio, ali sam bio i slab i grešan te nisam uvijek bio na visini i onakav kako bi se moglo zaključiti. Pred Bogom mi je žao, ali čitav život i sada vjerujem u neizmjernu Božju dobrotu“, istaknuo je. 

Fra Bernardin Škunca s vjernicima // Foto: Privatna arhiva

Čvrsta vjera u uskrsnuće i susret s Onime koji nas neizmjerno ljubi fra Bernardina nosi i danas u podnošenju bolesti. „Božja dobrota me nosi i sada u ovim godinama, kada godine i bolesti sve teže pritišću. Očevo milosrđe, Kristova otkupiteljska krv i vodstvo Duha Svetoga me nose u mojem duhovnom životu i u tom smislu završavam ovozemaljski život. Čvrsto sam uvjeren da ćemo u prijelazu iz ovoga u nebeski život doživjeti samo iznenađenja i to iznenađenja u pozitivnom smislu koja ne možemo ni zamisliti“, zaključio je fra Bernardin Škunca. 

Svjedočanstvo fra Bernardina Škunce u emisiji „Od Krista pozvani“ snimljeno je dobrotom fra Tomislava Šanka i Renate Jukić. Urednica emisije je Svjetlana Đuran, a snimku možete preslušati na ovoj poveznici: