U vrijeme komunističkog totalitarizma u bivšoj državi brojni su svećenici i svećenički kandidati bili maltretirani i proganjani zbog svojih uvjerenja. Najveću žrtvu, svoj mladi život za vjernost svojoj pripadnosti Katoličkoj Crkvi i svom životnom izboru – želji i odluci da postane redovnik i svećenik u Družbi Isusovoj, podnio je Izidor Bistrović, isusovački novak, ubijen 3. prosinca 1969., dva dana uoči svoga 20. rođendana.
Tko je bio ovaj, široj javnosti nepoznat velikan duha? Izidor je rođen 5. prosinca 1949. u župi Gornje Jesenje. Od malih je nogu pokazivao veliku ozbiljnost, tako da ga se majka nije bojala ostaviti kao skrbnika mlađoj braći i sestrama. U školi je postizao odlične rezultate. Dosta rano je počeo izražavati i želju za odlaskom u Družbu Isusovu i svećeništvo.
Izidorov duhovnik u prvom razredu gimnazije bio je isusovac o. Ivan Knafeljc, koji je sljedećim riječima sažeo svoja sjećanja: “Izidor nije bio upadan niti kakva razredna ili sjemenišna ‘perjanica’. Zapravo, ništa osobito, osim kad biste ga pažljivije promatrali. Tada se moglo primijetiti da je bio izrazito iskren, pobožan i otvoren mladić. U razgovoru pažljiv i veoma poučljiv. Iza nekoliko susreta njegovo je biće preda mnom bilo otvoreno i jasno, prozirno kao bistra gorska voda. Osjetilo se odmah da se radi o mladiću izuzetno dobrih karakternih kvaliteta, jednome od onih 4-5% u pojedinoj generaciji, pa i više generacija zajedno, koji se izdižu znatno iznad prosjeka. Iz njegova bića je zračilo nešto plemenito pred čime čovjek osjeća strahopoštovanje. Držim da je bio nevin i sačuvan mladić.”
Po uvjerenju svojih vršnjaka, tada studenata, ali i svoje subraće, pogotovo mladih isusovaca, njegovih prijatelja i kolega, te mještana njegova rodnog kraja – Izidor je mučenik vjere, mladić koji je svoje opredijeljenost za mir i dostojanstvo svoje savjesti posvetio svojom mučeničkom smrću.
Tragična smrt mladog Izidora
Izidor je ubijen kao ročnik Jugoslavenske narodne armije, 3. prosinca 1969. u Blažuju kod Sarajeva, samo dva dana prije 20. rođendana. Njegova krivica? Nije pristao postati profesionalni vojnik u JNA. To bi uključivalo napredovanje, školovanje za oficira, vrlo dobra materijalna primanja te ugled u javnom životu, ali je bilo nespojivo s pripadanjem Katoličkoj Crkvi i javnim življenjem katoličke vjere. Stradao je u promišljenom i dobro isplaniranom ubojstvu svećeničkog kandidata, samo nekoliko dana prije odsluženja vojnoga roka, iako je u službenom pismenom priopćenju vojnih vlasti pisalo: “Vojnik M. T., nakon što je ubio desetara Izidora Bistrovića, htio je i sebi oduzeti život, ispalivši si u trbuh tri metka.”
Što je stajalo iza toga i što se stvarno zbilo, do danas je obavijeno velom tajne. No, Izidor Bistrović nije ni prvi ni posljednji hrvatski mladić koji je iz jugoslavenske vojske vraćen kući u zapečaćenom lijesu, s posve nejasnim i nerazjašnjenim okolnostima smrti. Vojniku M. T. koji je ubio Izidora, liječničkom je intervencijom spašen život. Nakon što se oporavio, pokrenut je protiv njega sudski postupak. Suđenje se odvijalo u Sarajevu, ali ne na vojnom, nego na civilnom sudu! Na suđenju su bili prisutni otac i brat ubojice, Izidorov otac i o. Izidor Jedvaj, u ime Družbe Isusove. Na temelju liječničke izjave kojom je M.T. bio proglašen psihički neuravnoteženim, sud ga je oslobodio odgovornosti za počinjeno ubojstvo! Međutim, kao kršćani koji očekuju konačnu Božju pravdu, svjesni smo da se ništa ne događa bez Njegova dopuštenja. Sljedeće riječi, koje je Izidor zapisao tri godine prije svoje smrti, izviru iz dubokog uvjerenja kojim ga je Bog pripremao na konačnu žrtvu:
“Svemogući moj Bože!… Daj mi milost da postanem tvoj svećenik, po Tvome Srcu. Daj da čitavim svojim bićem živim i radim i Tebi služim za vječnu i veću Tvoju slavu. Daj da Te ljubim svim svojim srcem… I DAT ĆU I ŽIVOT SVOJ ZA TEBE I ZA SVOJE ZVANJE, AKO BUDE POTREBNO!”
Narod ga je prepoznao kao mučenika
U svjedočenjima koje je o sprovodu Izidora Bistrovića prikupio isusovac o. Izidor Jedvaj čitamo:
“Izidor je mrtav ležao u lijesu. Bio je obučen u vojničku uniformu. Glavu je imao malo naklonjenu na lijevo. Oči blago zatvorene, na ustima smiješak, ruke su počivale uz tijelo, cijeli izraz lica smiren i spokojan. Prisutni od rodbine raskopčali su mu vojničko odijelo. Odmah su opazili prvu prostrijelnu ranu od metka, zatim drugu. Dalje nisu ni gledali. Osim te dvije, bilo je još šest rana: četiri puščana zrna prošla su kroz Izidorovo tijelo, napravivši tako osam rana. Posebno uočljiva bila je rana na vratu opaljena od puščane vatre. Očit znak da je pucano iz blizine, kako je i sam ubojica, kod preslušanja, priznao. Bio je to zadnji metak koji je u njega ispalio i kojim mu je htio dokončati život, jer se još uvijek micao – kako je sam izjavio.
Nitko od prisutnih nije mogao shvatiti da je pred njihovim očima doista onaj blagi i uvijek nasmiješeni Izidor, ali ne više živ nego mrtav. Tko ga je prije poznavao, morao je ostati do dna duše ražalošćen tim prizorom.Teško je opisati sve prizore i izraze žalosti koji su se odigravali uz Izidorov lijes. Sjećajući ga se kao divnog mladića, punog ljubavi prema svome svećeničkom zvanju i gledajući ga sada ovako nevino prorešetanog okrutnim mecima, ništa nas ne čudi što ga je narod u svojoj jednostavnosti i velikoj ljubavi prema njemu, proglasio odmah i svecem i mučenikom. Dovodili su malu djecu, doticali se njegova tijela kao svetinje, molili se, ne za njega, nego njemu.”
Iz spisa Izidora Bistrovića:
Hoću slijediti Gospodina.
Centar života mog jest euharistijski Bog.
Uvijek čista srca
primiti brata Krista.