Maksimilijan je rođen 1894. u Poljskoj i na kršenju je dobio ime Rajmond. U dobi od dvanaest godina imao je viziju Blažene Djevice Marije te je cijeloga života promicao pobožnost Mariji Bezgrešnoj. Odbio je njemačko državljanstvo, na koje je zbog porijekla imao pravo, i u samostanu skrivao oko dvije tisuće Židova. Bio je aktivan u antinjemačkoj promidžbi. U veljači 1941. samostan je zatvoren, a Maksimilijan uhićen i nakon tri mjeseca prebačen u Auschwitz. Ondje je nastavio svoju svećeničku službu, unatoč nasilju i zlostavljanju koje je zbog toga trpio.

Dana 14. veljače 1941. u ranim satima o. Maksimilijan izdiktirao je br. Arnoldu Wędrowskom svoj posljednji članak o Bezgrešnoj. U njemu je sadržan Credo o. Kolbea. Diktirao je:

“Bezgrešno začeće. Te su riječi potekle iz usta same Bezgrešne; dakle, trebale bi najsavršenije i najistinitije izraziti tko je Ona.

Kako ljudske riječi i općenito nisu sposobne izreći Božje stvari, tako i značenje ovih riječi mora biti puno dublje, i to neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvari koje općenito izražavaju ili koje razumsko znanje, makar i najpronicljivije, može spoznati.

Riječi “što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2, 9) mogu se i u ovom slučaju u potpunosti primijeniti.

Ipak, moguće je i treba – barem onoliko koliko su naš razum i riječi sposobni – misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrešnoj.

O, tko si Bezgrešno Začeće?

Nisi Bog, jer On nije “začeće”, nisi ni iz ničega stvoreni anđeo, niti si Adam od gline sazdani, niti Eva iz Adamova rebra stvorena, nisi niti utjelovljena Riječ, koja je od vjekova i koja si radije “začeta” nego li si “začeće”. Evina djeca nisu postojala prije začeća, pa ipak bi ih se moglo nazvati “začećem”, no i od njih sviju Ti se razlikuješ, jer su to začeća ukaljana istočnim grijehom, dok si Ti jedna jedina Bezgrešno Začeće.”

Que soi er’ Immaculada Councepsiou

Ostavljena braća u Niepokalanówu osjećala su se kao siročad. Nedostajao im je onaj tko im je bio i majka i otac. Odlučili su spasiti o. Maksimilijana pod svaku cijenu. Čak i pod cijenu vlastitog života. Tako je, 26. veljače, pred o. provincijalom stajao jedan od najmlađih redovnika Niepokalanówa i poglavaru predao pismo dvadesetorice redovnika, odgajanika o. Kolbea, koji su molili dopuštenje otići u zatvor i preuzeti sve daljnje posljedice tog koraka u zamjenu za slobodu o. Maksimilijana i četvorice subraće svećenika.

O. Maksimilijana smjestili su u Pawiaku u ćeliju br. 103. Bio je potpuno miran i sabran. Za suzatvorenike imao je samo osmijeh na licu i ljubaznu riječ. Ohrabrivao ih je. Budio im vjeru u slobodu Poljske. Ali ih je prije svega primjerom i riječju vodio Bogu i Bezgrešnoj.

Molim vas, nemojte se uznemiravati. Imate dovoljno vlastitih briga. A ovo što se dogodilo nije uopće važno. Sve je to za Bezgrešnu Majku.

Dana 13. ožujka napisao je svojoj subraći u Niepokalanów: “Draga braćo, mnogo molite, marljivo radite i ne brinite tjeskobno, jer bez znanja i volje dobroga Boga i Bezgrešne ništa se ne može dogoditi.”

Dana 12. svibnja zapovjednik zatvora naredio je o. Kolbeu svući habit i obući civilnu odjeću. Bio je to znak da će ubrzo biti transportirani u neki od koncentracijskih logora. Iskoristio je slobodne trenutke i napisao posljednje pismo iz zatvora u Niepokalanów.

Pisao je: “Svakomu ponaosob ne mogu odgovoriti jer mi nije dopušteno češće pisati, ali… Dopustimo da nas Bezgrešna što savršenije vodi – kako i gdje nas želi imati, da po dobrom izvršavanju svojih obveza budemo razlogom spasenja svih duša iz ljubavi prema Njoj”.

Dana 28. svibnja 1941. o. Maksimilijan Kolbe, zajedno sa zatvorenicima iz Varšave, prekoračio je prag koncentracijskog logora u Oświęcimu (Auschwitz, op. prev.). O. Kolbe dobio je br. 16670. Prva je dva dana radio na prijevozu šljunka i kamenja za izgradnju ograde uz krematorij. Posljednjeg dana svibnja u blok 17 gdje je o. Maksimilijan imao svoju postelju došao je Rapportführer Fritzsch.

“Popovi, naprijed!” – naredio je… – “Za mnom, marš! Prestrašene zatvorenike odveo je do komande ‘Babice'”. Ona je bila određena za najteži rad, a kapo mu je bio kriminalac kojeg su zvali Krvavi Krott.

– “Dovodim Ti gotovane i društvene parazite! “, rekao mu je Fritzsch. – “Nauči ih raditi kako se spada!”

Zatvorenici su morali nositi teško granje i stupove za izradu velike drvene ograde. Pod nesnošljivim teretom morali su trčati. Krottu je redovnik zapeo za oko zapeo. Naredio mu je nositi po dva, pa i tri puta više grana od drugih zatvorenika. Kada su mu drugi svećenici htjeli pomoći, samo je zahvalio:

– “Ne izlažite se opasnosti jer će i vas tući. Bezgrešna će mi pomoći. Znam to…”

Jednog je dana Krvavi Krott odlučio dokrajčiti o. Maksimilijana. Sam mu je na pleća natovario teške grane, i naredio da s njima trči do označenog mjesta. Kada je u nekom trenutku o. Maksimilijan pod teškim teretom pao, Krott ga se dohvatio i počeo batinati i cipelariti po trbuhu, licu – gdjegod je stigao.

Tješitelj i apostol Bezgrešne

O. Kolbe napisao je jedno pismo iz logora, upućeno majci.

“Kod mene je sve u redu. Budi, draga Mama, mirna što se mene tiče i moga zdravlja. Ljubljeni je Bog na svakom mjestu i svelikom ljubavlju misli o svima i svemu”.

“Mržnja nije snaga koja izgrađuje. Snaga koja izgrađuje je ljubav. Ova nas trpljenja neće pobijediti, ona će nas osnažiti. S naše strane potrebno je puno žrtava da bismo iskupili sreću i miran život onima koji dolaze nakon nas…”

“Predaj se pod Marijinu zaštitu. Kao što je dijete zatvorenih očiju mirno kada ga majka drži za ruku, tako i ti budi spokojan, ako te Marija ima u svojim rukama.”

Jednom prilikom jedan je dobrodušni bolničar o. Maksimiljanu donio šalicu čaja, što je za logor bila prava delikatesa.

– “Ovome je potrebnije nego meni”,  rekao je o. Kolbe i dao čaj svom susjedu.
– “Zašto to radite? Potpuno ćete oslabiti”, korio ga je bolničar.
– “Snažan sam i sve mogu u onome koji me jača” odgovorio je o. Kolbe riječima sv. Pavla.

Nedjeljom popodne poljski bi se svećenici potajice okupljali na zajedničku molitvu

Nedjeljom popodne poljski bi se svećenici potajice okupljali na zajedničku molitvu i na duhovni nagovor. U drugoj polovici srpnja o. Maksimilijan govorio je na temu koju njegovi slušatelji nisu mogli tek tako zaboraviti: Odnos Bezgrešne i Presvetog Trojstva.

Govorio je mirnim glasom:

“Bezgrešna je po začeću i rođenju Sina Božjega ušla u duhovno srodstvo s osobama Presvetoga Trojstva.

U odnosu prema Ocu ona je njegovo ‘dijete’. Prvorođena i jedinorođena Božja kćer. Svi pravednici po milosti su ‘djeca Božja’, ali Bezgrešna je to i po drugom naslovu i u višem stupnju. Bila bi to čak i onda da Krist tu milost nije podario svim ljudima. U odnosu na Sina Božjega, Ona je njegova prava Majka. Dogma o hipostatskoj uniji govori da je ljudska narav Isusa Krista od prvog trenutka začeća bila sjedinjena s Božanskom Osobom i bez nje ne bi mogla postojati. Marija je rodila Boga i Čovjeka. Neizrecivo je to dostojanstvo koja nadvisuje sva stvorenja na nebu i na zemlji.

S obzirom na to majčinstvo, Marija je obdarena puninom milosti i svim pogodnostima te aktivno sudjeluje u djelu otkupljenja i dijeli preobilje milosti postajući tako svima Posrednicom. Ona, koja je rodila ‘jedinorođenog od Oca, punog milosti i istine’, primila je, kako kaže sv. Toma, veće privilegije od drugih: Prae omnibus aliis maiora privilegi gratiae acceperit. U odnosu na Duha Svetoga ona je njegova Zaručnica, jer je začela po Duhu Svetom. Tako su je nazivali već i teolozi srednjega vijeka.

Marija je Sinu dala njegovo mistično tijelo s udovima – a to smo mi. Ona je uistinu naša prava Majka, a mi njezina djeca (scena pod križem, Iv 19, 27). Zar bi bilo moguće da majka napusti svoju djecu u trpljenju i nesreći? Zar bi bilo moguće da Majka svojom posebnom brigom ne bdije nad svojim svećenicima? Ta sveza između Nje i svećenika toliko je čvrsta i sličnost toliko velika da ju se sv. Antonin nije ustručavao nazvati Virgo Sacerdos. U blistavoj viziji javlja se često među nama, pružajući nam poput meda slatku utjehu: ‘Ustrajte do konca, jer je se bliži dan Gospodnjeg smilovanja’.”

Smrt nije strašna. A u nebu čeka Bezgrešna.

Iznenada se logorom prolomila vijest kako je pobjegao zatvorenik iz bloka 14a. Znalo se da to neće proći nekažnjeno, posebno za zatvorenike tog bloka. O. Maksimilijan i sam je pripadao bloku 14a. Te noći nitko nije spavao. Nije bilo odvažnih. Samo je jedan bio smiren, iako je i on bio u strahu i čelo mu je bilo obliveno hladnim znojem. Bio je to o. Maksimilijan Kolbe.

“Ne boj se, dijete, Smrt nije strašna. A u nebu čeka Bezgrešna.”, tješio je Kolbe mladog zatvorenika.

 Želim ići u smrt umjesto jednog od osuđenih.

Zatvorenici iz bloka 14a stali su u stavu mirno na zbornom mjestu. Kolovoško je sunce nemilosrdno peklo.

Zatvorenicima bloka 14a bližio se Rapportführer Fritzsch. Počeo je govoriti snažnim glasom: “Bjegunac nije pronađen. Za kaznu će desetorica od vas umrijeti u bunkeru gladi!”

Pred njim je stajao o. Maksimilijan Kolbe uzdignute glave. Rekao je mirnim i sigurnim glasom: “Želim ići u smrt umjesto jednog od osuđenih”.

Može li jedan čovjek drugome oduzeti sve?

Osuđeni su skinuli logorske uniforme. Nisu im više bile potrebne. Ostali su samo u košuljama i pošli u blok 11 gdje se nalazio bunker gladi. Zadnji je išao o. Maksimilijan, podupirući jednog od osuđenika koji se jedva držao na nogama. Ispred same ćelije skinuli su im čak i košulju.

Da, sve, osim…. ljubavi! Ljubav se ne može drugome oduzeti. Ljubav se ili zadržava ili gubi. O. Maksimilijan Kolbe postao je VELIK, jer tu ljubav nije izgubio pa čak ni u bunkeru gladi i nije dopustio drugima da je izgube.

Dana 14. kolovoza trojica zatvorenika umrla su na podu. O. Maksimilijan sjedio je na betonu otvorenih očiju. Logorski krvnik Bock došao je u bunker dokrajčiti žrtvu. Trenutak kasnije o. Kolbe više nije bio živ.

Jednom je o. Maksimilijan napisao: “Sanjao sam položiti kosti kao temelj pod japanski Niepokalanów. Bezgrešna je htjela drugačije. Tko zna gdje želi da ih položim”. Mi sada znamo da je Bezgrešna željela da svoje kosti položi na mjestu najvećeg ljudskog zvjerstva, a istovremeno na mjestu najvećeg ljudskog herojstva.

Uz odobrenje Nakladnika Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, donosimo poglavlje o posljednjim mjesecima života sv. Maksimilijana Kolbea iz predivne knjige “47 godina života” autora Władysława Kluza, objavljeno na mrežnoj stranici bozjemilosrdje.net.