„Taj govor nadilazi okvire klasične diplomatske analize. On je, u pravome smislu riječi, antropološki i moralni kompas za naše vrijeme“, istaknuo je na početku 66. izvanrednog zasjedanja HBK nadbiskup Dražen Kutleša te nastavio:

„Sveti Otac jasno je upozorio da se nalazimo pred dubokom krizom razumijevanja čovjeka. U središtu te krize nije tek političko ili društveno pitanje, nego antropologija bez istine, antropologija koja se postupno odvaja od stvarnosti stvorenosti, od naravnoga zakona i od objektivne istine o ljudskoj osobi. Papa je s posebnom jasnoćom istaknuo da se u suvremenim ideološkim konstrukcijama čovjek sve češće promatra kao projekt, a ne kao dar; kao autonomni subjekt bez uporišta u istini o vlastitoj naravi, umjesto kao biće odnosa.

U tome kontekstu Sveti Otac govori o opasnome ‚kratkom spoju‘ ljudskih prava prema kojemu se ona više ne temelje na dostojanstvu osobe, nego na promjenjivim ideološkim kriterijima, pri čemu se neka od njih, poput prava na život, prava na slobodu savjesti i prava na vjersku slobodu, relativiziraju ili čak dovode u pitanje uime navodno ‚novih prava‘. Papa je jasno naglasio da se takav proces ne može smatrati napretkom, nego znakom duboke dezorijentacije jer kada pravo izgubi vezu s realnošću i prirodom stvari te istinom, tada ono prestaje štititi čovjeka i postaje sredstvo pritiska.

Posebno je snažan bio Papin osvrt na pitanje uporabe jezika i pojmova. Upozorio je da se danas riječi sve češće odvajaju od stvarnosti koju bi trebale označavati, čime se narušava mogućnost istinskoga dijaloga. Jezik, umjesto sredstva susreta i razumijevanja, postaje oružje kojim treba prevariti ili udariti i uvrijediti protivnike. U tome svjetlu Sveti Otac progovara o jeziku koji se, pod izlikom inkluzivnosti, pretvara u sredstvo isključivanja onih koji se ne žele odreći vlastite savjesti ili se ne uklapaju u dominantne ideološke obrasce. To je, kako Papa upozorava, osobito vidljivo u zapadnim društvima koja se još uvijek pozivaju na demokratske vrijednosti.

Sveti Otac s velikom je ozbiljnošću progovorio i o slobodi savjesti, naglasivši da ona nije prijetnja društvu, nego njegov temelj. Kada se sloboda savjesti marginalizira ili proglašava smetnjom, tada se otvara put suptilnim oblicima autoritarizma. Papa je podsjetio kako je prigovor savjesti – bilo u području medicine, obrazovanja ili javne službe – čin vjernosti istini, a ne oblik pobune protiv društvenoga poretka.

U istome antropološkom ključu Sveti je Otac snažno branio obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene kao povlašteno mjesto učenja ljubavi, odgovornosti i služenja životu. Govoreći o dramatičnome padu nataliteta i krizi obitelji, upozorio je da se ne može graditi budućnost društva ako se istodobno potkopava sama kolijevka života. Odatle proizlazi i njegov jasan i nedvosmislen stav o neprihvatljivosti pobačaja, eutanazije i surogat-majčinstva koje je nazvao praksama koje duboko vrijeđaju dostojanstvo i djeteta i žene pretvarajući život u predmet raspolaganja.

Sve te Papine misli nisu usmjerene protiv, nego za čovjeka. One nisu izraz zatvorenosti, nego istinske brige za budućnost čovječanstva. Sveti Otac u raznim prigodama neumorno poziva Crkvu da ne odustane od svoje proročke zadaće podsjećajući svijet u ljubavi i istini da bez transcendentnog temelja nema ni trajnoga mira, ni pravednoga društva, ni istinske slobode. U tome svjetlu, njegove riječi nisu samo poticaj, nego i poziv na odgovornost, osobito nama biskupima, koji smo pozvani biti čuvari pologa vjere i branitelji cjelovite istine o čovjeku.

Mi, hrvatski biskupi, osjećamo se pozvanima da u duhu učiteljstva pape Lava XIV. s još većom jasnoćom i razboritošću promičemo, bistrimo i tumačimo nauk Crkve te da vjernicima, ali i cjelokupnomu društvu, pokazujemo pravi smjer u vremenu obilježenome pomutnjom pojmova i nesigurnošću vrednota. To podrazumijeva ne tek reagiranje na izazove, nego trajno i strpljivo vršenje učiteljske službe kako bi istina evanđelja ostala svjetlo savjesti, mjerilo razlučivanja i temelj autentične slobode.

Pozvani smo u jedinstvu s Petrovim nasljednikom čuvati polog vjere od razvodnjavanja, ali ga ujedno izlagati s pastoralnom mudrošću kako bi bio razumljiv, životan i usmjeren na spasenje čovjeka. U tome se poslanju ne iscrpljuje samo naša odgovornost prema Crkvi, nego i naša služba narodu Božjemu kojemu smo poslani da, vođeni istinom u ljubavi, usmjerujemo, ohrabrujemo i razlučujemo svjedočeći da put Crkve ostaje put nade, razuma i vjernosti Kristu.“

Govor mons. Kutleše pročitajte u cijelosti na stranici IKA-e.