Kršćanski vjerovati ne znači vjerovati u Boga nego vjerovati Bogu, odnosno imati povjerenje u njega. Vjerovati ovako znači potpuno se i s povjerenjem prepustiti Božjoj volji, vjerujući da on djeluje onako kako je obećao i onda kad se nama čini da to nije tako. Vjera je to koja nam otvara pogled prema stvarnosti koju još ne možemo vidjeti, ali je možemo naslutiti.

Tako vjerujući znamo da je ono što Bog želi za nas najbolje, mnogo bolje od onog što mi sami sebi možemo poželjeti. Vjerovati ovako, dakako, znači i svoj život uskladiti s voljom onoga kojemu vjerujemo. Na to nas poziv sv. Pavao skupa s Efežanima kad nam kaže da jedni drugima budemo dobrostivi, milosrdni i da opraštamo jedni drugima kao što je Bog u Kristu nama oprostio.

U Isusu je Bog postao naš bližnji!

Ovo činiti drugima, svojoj braći i sestrama, znači imati povjerenje u Boga, u to da i on to čini nama. Kršćanski vjerovati stoga znači i hoditi u ljubavi, kao što je to Krist činio. U protivnom naša se vjera može svesti na ideologiju, teoriju, osjećaj, a vjera nije ništa od toga.

Bog kojega je Isus navješćivao i objavljivao je Bog kojega se može prihvatiti samo takvom vjerom. U Isusu je Bog postao naš bližnji. U njemu je on postao i naš brat. Učinio je to da ga se ne bojimo. I da imamo povjerenja u njega. U njemu će Bog postati i naša hrana, kruh za nas i naš život. I sve to istovremeno postaje i naš poziv i naše poslanje, za druge, našu braću i sestre, za svijet.

Nije lako imati ovakvu vjeru. Da bi je mogli imati treba se odreći sebe i svega što smo naučili o Bogu, odnosno trebamo postati manje oni što o Bogu nešto znaju, a više oni koji Bogu vjeruju, koji u Boga imaju potpuno povjerenje kao što ga djeca imaju u svoga roditelja.

Isus od nas traži samo vjeru!

Isusovi suvremenici nisu bili spremni za takvu vjeru, djetinju vjeru koja znači potpuno povjerenje u Isusa i ono što on govori. I zato su počeli mrmljati protiv Isusa i sumnjati u njega. Uskoro će svi oni, osim nekolicine najbližih učenika koji su imali povjerenje u Isusa, napustiti Isusa. Potjerat će ih od Isusa njegov, za njih, tvrdi govor.

Mislili su da ga poznaju, a zapravo ga nisu poznavali. I nama kršćanima se to može dogoditi. I mi mislimo da poznajemo Isusa. A često, zapravo, ne poznajemo njega nego onu sliku koju smo sami stvorili o njemu.

I zato smo i mi u opasnosti da mrmljamo i sumnjamo, ali i da ga u konačnici napustimo jer nam se njegov govor o ljubavi prema svima, onakvoj kakvom je on ljubio nas, čini tvrdim govorom, teškim i slušati ga, a kamo li da bismo u skladu s njim i živjeli. Zato i danas mnogi napuštaju Isusa. Mnogi to čine tako i da formalno ostaju s njim, ali su srcem i mentalitetom daleko od njega.

Tko vjeruje, ima život vječni!

Ako se, međutim, i dogodi da mi napustimo Isus, nekad odlazeći, a nekad ostajući, Isus svejedno ne napušta nas. On nam se i dalje ustrajno nudi. Od nas traži samo vjeru. Ali ne bilo kakvu vjeru nego onu vjeru koja je povjerenje. To je vjera koja nas uvijek ponovo može izdići iznad naših ovozemaljskih shvaćanja koja nas udaljuju od Isusa i njegovog mentaliteta i omogućiti nam da prihvatimo njegovo silaženja među nas.

U toj vjeri možemo uvijek ponovo s pouzdanjem pristupiti k njemu, kruhu živom “koji je s neba sišao”, da bi ostao trajno prisutan među nama, s nama i u nama. I postat ćemo sposobni nadići poteškoće, a ponekad i očaje sadašnjosti i, poput Ilije u prvom čitanju, nahranjeni i napojeni, krenuti naprijed, krenuti u susret Gospodinu, krenuti ususret vječnom životu, znajući da Isusove riječi nisu tek prazne fraze, nego da doista: “Tko vjeruje, ima život vječni”.

Izvor: Dubrovačka biskupija