Dana 14. kolovoza, na spomendan sv. Maksimilijana Kolbea, navršava se 80. obljetnica njegove mučeničke smrti (1941. – 2021.).

Tim povodom, uz odobrenje Nakladnika Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, donosimo poglavlje o posljednjim mjesecima života sv. Maksimilijana Kolbea iz predivne knjige “47 godina života” autora Władysława Kluza, objavljeno na mrežnoj stranici bozjemilosrdje.net.

1940. – 1941.

Braća redovnici sve su češće slušali o. Maksimilijana kako ponavlja:

– Bog je ljubav…
– Ljubimo Boga svim srcem svojim…
– Ljubimo Bezgrešnu… Ljubimo se međusobno… Ljubimo neprijatelje svoje… Jedan od braće povjerio se drugima:
– Sve mi se čini da o. Maksimilijan neće još dugo živjeti.
– Kako znaš?
– Čitajući životopise svetaca primijetio sam da su pred smrt uvijek govorili samo o ljubavi. A o čemu govori naš gvardijan?

Dana 14. veljače 1941. u ranim satima o. Maksimilijan izdiktirao je br. Arnoldu Wędrowskom svoj posljednji članak o Bezgrešnoj. U njemu je sadržan Credo o. Kolbea. Diktirao je:

Bezgrešno začeće 

Te su riječi potekle iz usta same Bezgrešne; dakle, trebale bi najsavršenije i najistinitije izraziti tko je Ona.

Kako ljudske riječi i općenito nisu sposobne izreći Božje stvari, tako i značenje ovih riječi mora biti puno dublje, i to neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvari koje općenito izražavaju ili koje razumsko znanje, makar i najpronicljivije, može spoznati.

Riječi “što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2, 9) mogu se i u ovom slučaju u potpunosti primijeniti.

Ipak, moguće je i treba – barem onoliko koliko su naš razum i riječi sposobni – misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrešnoj.

O, tko si Bezgrešno Začeće?

Nisi Bog, jer On nije “začeće”, nisi ni iz ničega stvoreni anđeo, niti si Adam od gline sazdani, niti Eva iz Adamova rebra stvorena, nisi niti utjelovljena Riječ, koja je od vjekova i koja si radije “začeta” nego li si “začeće”. Evina djeca nisu postojala prije začeća, pa ipak bi ih se moglo nazvati “začećem”, no i od njih sviju Ti se razlikuješ, jer su to začeća ukaljana istočnim grijehom, dok si Ti jedna jedina Bezgrešno Začeće.

Otac rađa Sina, a Duh potječe od Oca i Sina!

Čovjek osim Boga, jer od Boga jest, i to potpuno i u svakom pogledu od Boga, sličan je vanjštinom i nutrinom Stvoritelju, i nema ništa u stvorenju što ne bi nosilo pečat te sličnosti, jer sve je posljedica tog prvog uzroka.

Istina je da nam riječi koje označavaju stvorene stvari govore o Božjoj savršenosti, pa ipak na nesavršen, ograničen, analoški način. One su, manje ili više, odjek Božjih svojstava, poput raznorodnih stvorenja koje označavaju.

A je li “začeće” iznimka? Nemoguće, jer nema tu nikakvih iznimaka. Otac rađa Sina, a Duh potječe od Oca i Sina. U tih nekoliko riječi skrivena je tajna života Presvetog Trojstva i svih savršenosti u stvorenjima koja su ništa drugo doli odjek raznorodnoga, himan slave u raznobojnim tonovima tog prvog, najljepšeg otajstva.

Neka nam posluže riječi iz rječnika stvorenja, jer drugih nemamo, makar moramo uvijek biti svjesni da su to vrlo nesavršene riječi.
Tko je Otac? Što čini Njegovo biće? Rađenje, jer rađa Sina prije vjekova i dovijeka rađa Sina.

Duh je presveto Začeće, sveta i bezgrešna vječnost!

Tko je Sin? On je Rođeni – jer je vječan i od vjekova rođen od Oca. A tko je Duh? On je plod ljubavi Oca i Sina. Plod stvorene ljubavi je stvoreno začeće. Plod, dakle, ljubavi i praiskon te stvorene ljubavi nije ništa drugo već – začeće. Duh je, dakle, Začeće – nestvoreno, predvječno, praiskon svekolikog začeća života u svemiru.

Otac, dakle, rađa, Sin je rođen, a Duh je djelotvoran i to je Njihova bit po kojoj se međusobno razlikuju. Sjedinjuje ih, pak, ista narav. Stvarno božansko postojanje. Duh je presveto Začeće, sveta i bezgrešna vječnost.

U svemiru posvuda promatramo akciju i reakciju istovjetnu toj akciji ili možda suprotnu njoj, izlazak i povratak, udaljavanje i približavanje, podjelu i sjedinjenje. A podjela je uvijek poradi sjedinjenja koje je stvaralačko. Sjedinjenje je ljubav, stvaralačka ljubav. I upravo tako Bog djeluje na vidljiv način; Bog stvara svemir – to je poput podjele.

Stvorenja se, pak, po prirodnom zakonu, koji im je Bog dao, usavršuju, nasljeduju Boga, Njemu se vraćaju. Stvorenje potpuno ispunjeno tom ljubavlju, božanstvom – to je Bezgrešna bez ljage grijeha, koja se u potpunosti podredila Božjoj volji. Na neizreciv način sjedinjena s Duhom Svetim kao njegova Zaručnica, i to na najsavršeniji mogući način, a što stvorenja ne znaju bolje riječju izraziti.

Duh Sveti živi u duši Bezgrešne, u Njezinu postojanju!

Kakvo je to sjedinjenje? To je najprije unutarnje sjedinjenje Njezina bića s bićem Presvetog Duha. Duh Sveti prebiva u Njoj, u Njoj živi i to od prvog trenutka Njezina postojanja, uvijek i dovijeka.

Na čemu se temelji taj Njegov život u Njoj? On sam u Njoj je ljubav – ljubav Oca i Sina, ljubav kojom Bog sam sebe ljubi. Ljubav čitavog Presvetog Trojstva, plodna ljubav – Začeće. Ako usporedimo sa stvorenima – sjedinjenje ljubavi je ono najtješnje sjedinjenje. Sveto nam pismo govori da će dvoje biti jedno tijelo. Gospodin Isus kaže: “Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19, 6). Na neusporedivo tješnji način, više nutarnji, istinitiji.

Duh Sveti živi u duši Bezgrešne, u Njezinu postojanju i oplođuje ju i to od prvog trenutka njezinog bitka, odnosno od vjekova. To Začeće odvijeka bezgrešno, u krilu Njezine duše, Njezino Bezgrešno Začeće, započinje bezgrešno Božji život. I djevojačko krilo Njezina tijela predodređeno je za Njega i u Njemu počinje Božji život, život Bogo-Čovjeka – u vremenu – kao što se i sve materijalno što jest događa u vremenu. I tako povratak Bogu, reakcija kako jednaka tako i suprotna, ide obrnutim putem od stvora. Do stvorenja od Oca i Sina i Duha, a ovdje po Duhu, Utjelovljeni Sin u Njezinu krilu po kojemu uzvraća ljubav Ocu.

A Ona upletena u ljubav Presvetog Trojstva od prvog trenutka postanka pa za čitavu vječnost postaje dopunom Presvetom Trojstvu.

Vječna ljubav s potpunom ljubavlju stvorenog – to je vrhunac ljubavi!

Sjedinjenjem Duha Svetog i Nje, ta dva bića bivaju povezana ljubavlju: prvo ljubi potpunom ljubavlju Presvetoga Trojstva, a drugo potpunom ljubavlju stvorenja. Na taj se način veže nebo sa zemljom, čitavo nebo s čitavom zemljom, potpuna Vječna ljubav s potpunom ljubavlju stvorenog – to je vrhunac ljubavi.

Bezgrešna se u Lurdu još ne zove Bezgrešno Začeće, već kako sama Bernardica kaže: 

‘Gospođa je tada stala nad grmlje divlje ruže u istom stavu kao što je na čudotvornoj medaljici. Na moj treći upit, lice joj je prvo poprimilo ozbiljan izraz, a potom izraz duboke poniznosti… Sklapajući ruke kao na molitvu, podigla ih je do visine grudi… pogledala je u nebo… tada je blago šireći ruke i naginjući se prema meni, lagano podrhtavajućim glasom rekla: Que soi er’ Immaculada Councepsiou (Ja sam Bezgrešno Začeće)’.

Ako kod stvorenja zaručnica uzima prezime zaručnika jer njemu pripada, s njim se sjedinjuje, njemu postaje slična i u sjedinjenju s njim postaje stvarateljski činjenik novog života, koliko li više naziv Presvetog Trojstva – Bezgrešno Začeće – pristaje Njoj, u kojoj On živi plodnom ljubavlju u čitavom nadnaravnom poretku.

Sv. Maksimilijan Kolbe / Foto: Santiebeati

Oko 11 sati u Niepokalanówu su se pojavili izaslanici smrti s kapama na čelu s čijih se obrubova cerila mrtvačka lubanja.

– Hvaljen Isus i Marija – pozdravio ih je o. Maksimilijan.
Umjesto odgovora – zlokobna tišina. A tada pitanje:
– Jeste li Vi Maksimilijan Kolbe?
– Da. Izvolite, molim Vas, u moju sobu.

Ne zna se o čemu su toliko dugo razgovarali. Nakon nekog vremena u gvardijanovu ćeliju pozvali su četiri oca: o. Justyna Nazima, o. Urbana Cieślaka, o. Piusa Bartosika i o. Antonia Bajewskog.

Obaviješteni su da su, zajedno s o. Makimilijanom, uhapšeni. Potom su odvedeni do policijskih automobila i oko 11.50 prevezeni u poznati varšavski zatvor na Pawiaku.

Ostavljena braća u Niepokalanówu osjećala su se kao siročad. Nedostajao im je onaj tko im je bio i majka i otac. Odlučili su spasiti o. Maksimilijana pod svaku cijenu. Čak i pod cijenu vlastitog života. Tako je, 26. veljače, pred o. provincijalom stajao jedan od najmlađih redovnika Niepokalanówa i poglavaru predao pismo dvadesetorice redovnika, odgajanika o. Kolbea, koji su molili dopuštenje otići u zatvor i preuzeti sve daljnje posljedice tog koraka u zamjenu za slobodu o. Maksimilijana i četvorice subraće svećenika.

Željeli su o. Maksimilijana, bolje reći… njegovu smrt!

Pun najdubljeg ganuća i neizmjernog divljenja provincijal je pomislio: djeca dostojna svog velikog oca. Prihvatio je žrtvu mladih redovnika. Tada je mladi redovnički brat poglavaru predočio zamolbu naslovljenu na njemačke vlasti i tražio odobrenje.

“Želimo reći – pisala su junačka braća okupacijskim vlastima – da nas nitko na ovo nije nagovorio niti primorao, već da smo se na ovaj korak odlučili dobrovoljno. Istovremeno, spremni smo rado prihvatiti na sebe sve optužbe i osude, kao i sve daljnje posljedice…”

Hitlerovci nisu prihvatili tu zamjenu. Htjeli su likvidirati svu poljsku inteligenciju, uništiti sve koji su imali nešto reći svome narodu i svijetu. Zato je i u ovom slučaju prijedlog odbačen. Željeli su o. Maksimilijana, bolje reći… njegovu smrt.

Ćelija br. 103 – dopustimo da nas Bezgrešna vodi

O. Maksimilijana smjestili su u Pawiaku u ćeliju br. 103. Bio je potpuno miran i sabran. Za suzatvorenike imao je samo osmijeh na licu i ljubaznu riječ. Ohrabrivao ih je. Budio im vjeru u slobodu Poljske. Ali ih je prije svega primjerom i riječju vodio Bogu i Bezgrešnoj.

Polovinom ožujka u ćeliji 103 dogodila se dramatična scena. Ušao je Scharführer. Vidio je o. Maksimilijana u habitu, opasanog konopcem o kojem je visila krunica s križem. Čim je ugledao križ pobjesnio je.

– Zar ti vjeruješ u Krista? – zavikao je ljutito.
– Da! Vjerujem! – odgovorio je o. Maksimilijan dostojanstveno.

O. Maksimilijana dočekao je strahovit šamar. Još s većom ljutnjom i mržnjom, Scharführer je upitao:

– Još vjeruješ?
– Vjerujem! – po drugi je put mirno ponovio o. Maksimilijan.
Gestapovac je ponovno iz sve snage udario o. Maksimilijana i zaurlao:
– I još uvijek u to vjeruješ?
– Da, vjerujem!
I treći je put pesnica ovog Njemca sletila na redovnikovo lice. I vrata su se zatresla iza krvnika koji jednostavno nije mogao podnijeti miran pogled svoje žrtve.

Kada se jedan od svjedoka počeo počeo prijetiti Njemcima, o. Kolbe mu se obratio riječima:
– Molim vas, nemojte se uznemiravati. Imate dovoljno vlastitih briga. A ovo što se dogodilo nije uopće važno. Sve je to za Bezgrešnu Majku.

Dana 13. ožujka napisao je svojoj subraći u Niepokalanów: “Draga braćo, mnogo molite, marljivo radite i ne brinite tjeskobno, jer bez znanja i volje dobroga Boga i Bezgrešne ništa se ne može dogoditi.”

Posljednje pismo iz zatvora u Niepokalanów

Dana 12. svibnja zapovjednik zatvora naredio je o. Kolbeu svući habit i obući civilnu odjeću. Bio je to znak da će ubrzo biti transportirani u neki od koncentracijskih logora. Iskoristio je slobodne trenutke i napisao posljednje pismo iz zatvora u Niepokalanów.

Pisao je: “Svakomu ponaosob ne mogu odgovoriti jer mi nije dopušteno češće pisati, ali… Dopustimo da nas Bezgrešna što savršenije vodi – kako i gdje nas želi imati, da po dobrom izvršavanju svojih obveza budemo razlogom spasenja svih duša iz ljubavi prema Njoj”.

Dana 28. svibnja 1941. o. Maksimilijan Kolbe, zajedno sa zatvorenicima iz Varšave, prekoračio je prag koncentracijskog logora u Oświęcimu (Auschwitz, op. prev.). Pridošlice su na samom početku trčeći morali proći ispred poredanih SS-ovaca, koji su ih mlatili i tukli bilo kundacima, bilo remenjem ili pesnicama. Nakon „dobrodošlice“ svaki je dobio logoraško odijelo i broj.

O. Kolbe dobio je br. 16670. Prva je dva dana radio na prijevozu šljunka i kamenja za izgradnju ograde uz krematorij. Posljednjeg dana svibnja u blok 17 gdje je o. Maksimilijan imao svoju postelju došao je Rapportführer Fritzsch.

Bezgrešna će mi pomoći. Znam to…

– Popovi, naprijed! – naredio je… – Za mnom, marš! Prestrašene zatvorenike odveo je do komande “Babice”. Ona je bila određena za najteži rad, a kapo mu je bio kriminalac kojeg su zvali Krvavi Krott.

– Dovodim Ti gotovane i društvene parazite! – rekao mu je Fritzsch. – Nauči ih raditi kako se spada!

– Samo Ti njih meni prepusti – odvratio je zlurado strašni kapo.

Zatvorenici su morali nositi teško granje i stupove za izradu velike drvene ograde. Pod nesnošljivim teretom morali su trčati. Krottu je redovnik zapeo za oko zapeo. Naredio mu je nositi po dva, pa i tri puta više grana od drugih zatvorenika. Kada su mu drugi svećenici htjeli pomoći, samo je zahvalio:

– Ne izlažite se opasnosti jer će i vas tući. Bezgrešna će mi pomoći. Znam to…

Jednog je dana Krvavi Krott odlučio dokrajčiti o. Maksimilijana. Sam mu je na pleća natovario teške grane, i naredio da s njima trči do označenog mjesta. Kada je u nekom trenutku o. Maksimilijan pod teškim teretom pao, Krott ga se dohvatio i počeo batinati i cipelariti po trbuhu, licu – gdjegod je stigao.

Uvjeti u logorskoj “bolnici” bili su strašni!

– Ne da ti se raditi, trute jedan! Ja ću ti pokazati što znači rad! – bjesno je vikao.

O. Maksimilijan s mukom je podnosio teške udarce. Mirno je pogledao u lice zločinca. Ovaj to nije mogao podnijeti. Rekao mu je da se položi na drvenu kladu, a potom jednom od najsnažnijih zatvorenika naredio da mu da 50 udaraca.

O. Maksimilijan se onesvijestio. Krott ga je bacio u rov pun blata i prekrio granjem.

– Gotov si sada, pope, jednom za svagda! – reče s olakšanjem.

No, nije bilo gotovo. O. Maksimilijan bio je još živ. Uvečer su ga suzatvorenici prenijeli u logor i smjestili u logorsku “bolnicu”. Liječnici-zatvorenici postavili su dijagnozu: upala pluća praćena općom iscrpljenošću. Uvjeti u logorskoj “bolnici” bili su strašni. Nije to bilo mjesto liječenja, već agonije. Trokatne postelje sa po dvojicom ili trojicom zatvorenika. Uši, rojevi muha, nevjerojatan smrad – bili su dodatna muka za bolesne.

Bezgrešna je istinska Utješiteljica izmučenih…

Tada je o. Kolbe napisao svoje jedino pismo iz logora, upućeno majci. U najtežim trenucima svog života, na samom vrhuncu trpljenja, napisao je sljedeće riječi:
“Kod mene je sve u redu. Budi, draga Mama, mirna što se mene tiče i moga zdravlja. Ljubljeni je Bog na svakom mjestu i svelikom ljubavlju misli o svima i svemu”.

Umirući, kao i oni koji su strahovito trpjeli, u tom su neobičnom redovniku-svećeniku vidjeli jedinu slamku spasa i utjehe. Okupljali su se oko njegove postelje moleći riječ utjehe ili svećeničkog odrješenja. Tješio ih je:

– Sve će završiti, pa i trpljenje će nestati. Put do slave je križni put, kraljevski put. Presveta Majka je s nama. Ona nam uvijek pomaže… Bezgrešna je istinska Utješiteljica izmučenih… Ona sve čuje i svima pomaže…

Ponekad bi se iz bolnog srca sudruga u nevolji vinula vapaj:

– Oče, ne mogu više izdržati težinu logorskog života!
– Predaj se pod Marijinu zaštitu – tješio ga je o. Kolbe. – Kao što je dijete zatvorenih očiju mirno kada ga majka drži za ruku, tako i ti budi spokojan, ako te Marija ima u svojim rukama.

Snažan sam i sve mogu u onome koji me jača!

Borio se i s mržnjom u ljudskim srcima. Govorio je:

– Mržnja nije snaga koja izgrađuje. Snaga koja izgrađuje je ljubav. Ova nas trpljenja neće pobijediti, ona će nas osnažiti. S naše strane potrebno je puno žrtava da bismo iskupili sreću i miran život onima koji dolaze nakon nas…

Postelja o. Maksimilijana bila je najdonja i to uz sama vrata. Kada su mu ponudili bolje mjesto, odgovorio je:

– Tu dolje mogu jednostavnije dijeliti odrješenje i blagoslivljati umrle koje nose u krematorij.

Jednom prilikom jedan je dobrodušni bolničar o. Maksimiljanu donio šalicu čaja, što je za logor bila prava delikatesa.

– Ovome je potrebnije nego meni – rekao je o. Kolbe i dao čaj svom susjedu.
– Zašto to radite? Potpuno ćete oslabiti – korio ga je bolničar.
– Snažan sam i sve mogu u onome koji me jača – odgovorio je o. Kolbe riječima sv. Pavla.

Nakon otpuštanja o. Maksimilijana iz “bolnice” dodijeljen je za nošenje leševa na spaljivanje u krematorij. Izvršavajući tu obvezu neprestano je molio za duše onih čija je tijela nosio.

Ustrajte do konca, jer je se bliži dan Gospodnjeg smilovanja!

Nedjeljom popodne poljski bi se svećenici potajice okupljali na zajedničku molitvu i na duhovni nagovor. U drugoj polovici srpnja o. Maksimilijan govorio je na temu koju njegovi slušatelji nisu mogli tek tako zaboraviti: Odnos Bezgrešne i Presvetog Trojstva.

Govorio je mirnim glasom:

“Bezgrešna je po začeću i rođenju Sina Božjega ušla u duhovno srodstvo s osobama Presvetoga Trojstva.

U odnosu prema Ocu ona je njegovo ‘dijete’. Prvorođena i jedinorođena Božja kćer. Svi pravednici po milosti su ‘djeca Božja’, ali Bezgrešna je to i po drugom naslovu i u višem stupnju. Bila bi to čak i onda da Krist tu milost nije podario svim ljudima. U odnosu na Sina Božjega, Ona je njegova prava Majka. Dogma o hipostatskoj uniji govori da je ljudska narav Isusa Krista od prvog trenutka začeća bila sjedinjena s Božanskom Osobom i bez nje ne bi mogla postojati. Marija je rodila Boga i Čovjeka. Neizrecivo je to dostojanstvo koja nadvisuje sva stvorenja na nebu i na zemlji.

S obzirom na to majčinstvo, Marija je obdarena puninom milosti i svim pogodnostima te aktivno sudjeluje u djelu otkupljenja i dijeli preobilje milosti postajući tako svima Posrednicom. Ona, koja je rodila ‘jedinorođenog od Oca, punog milosti i istine’, primila je, kako kaže sv. Toma, veće privilegije od drugih: Prae omnibus aliis maiora privilegi gratiae acceperit. U odnosu na Duha Svetoga ona je njegova Zaručnica, jer je začela po Duhu Svetom. Tako su je nazivali već i teolozi srednjega vijeka.

Marija je Sinu dala njegovo mistično tijelo s udovima – a to smo mi. Ona je uistinu naša prava Majka, a mi njezina djeca (scena pod križem, Iv 19, 27). Zar bi bilo moguće da majka napusti svoju djecu u trpljenju i nesreći? Zar bi bilo moguće da Majka svojom posebnom brigom ne bdije nad svojim svećenicima? Ta sveza između Nje i svećenika toliko je čvrsta i sličnost toliko velika da ju se sv. Antonin nije ustručavao nazvati Virgo Sacerdos. U blistavoj viziji javlja se često među nama, pružajući nam poput meda slatku utjehu: ‘Ustrajte do konca, jer je se bliži dan Gospodnjeg smilovanja’.“

Foto: bozjemilosrdje.net

Prošlo je nekoliko dana od tog predavanja. Iznenada se logorom prolomila vijest kako je pobjegao zatvorenik iz bloka 14a. Znalo se da to neće proći nekažnjeno, posebno za zatvorenike tog bloka. Zapovjednik logora u Auschwitzu, Rudolf Höss, na samom je početku izdao naredbu da se zbog bijega zatvorenika deset suzatvorenika iz njegova bloka ima kazniti smrću u bunkeru gladi.

– Smrt glađu. Sve drugo, ali to ne – šaptali su zatvorenici u strahu.

O. Maksimilijan i sam je pripadao bloku 14a. Te noći nitko nije spavao. Svi su drhtali. Strah je bio ispunjen očajem. Nije bilo odvažnih. Samo je jedan bio smiren, iako je i on bio u strahu i čelo mu je bilo obliveno hladnim znojem. Bio je to o. Maksimilijan Kolbe.

Do ušiju mu je dopirao šapat mladog zatvorenika:
– Bit će prozivka. Bojim se… O. Kolbe privinuo ga je na srce:
– Ne boj se, dijete, Smrt nije strašna. A u nebu čeka Bezgrešna.

Jadna moja žena, bijedna djeca moja!

Ujutro, kada su se sve druge komande razišle na posao, zatvorenici iz bloka 14a stali su u stavu mirno na zbornom mjestu. Kolovoško je sunce nemilosrdno peklo.

Zatvorenici su stajali bez kapi vode… Stajali… Stajali… Ako bi tko pao u nesvijest nisu ga budili vodom već bičem. Ako to ne bi pomoglo, bacali bi ga poput klade na jedan stog. Sunce u zalasku gledalo je iznemogla lica, crvenih očiju u kojima se mogla pročitati prestravljenost.

O. Maksimilijan, kojem je od 25 godine života tuberkuloza prijetila smrću, začudo… nije pao, već je uspravno stajao. Poput Bezgrešne koja je stajala pod križem na kojem je visio Božji i Njezin Sin.

Vratile su se i komande s posla. Sada su svi stajali na zbornom mjestu i trebali biti svjedoci presude nad deset zatvorenika. Zatvorenicima bloka 14a bližio se Rapportführer Fritzsch. Počeo je govoriti snažnim glasom:

– Bjegunac nije pronađen. Za kaznu će desetorica od vas umrijeti u bunkeru gladi!

Polaganim je korakom krenuo između redova prestravljenih zatvorenika i od vremena do vremena pokazivao na pojedinca i izvikivao jednu jedinu sablasnu riječ:

– Ovaj!

I deset je puta pala ta ista presuda: “Ovaj!” Među odabranima čuo se vapaj jednoga – Gajowniczeka:

– Jadna moja žena, bijedna djeca moja! Nikada vas više neću vidjeti!

Neočekivano, netko je izašao iz reda zatvorenika i prišao Fritzschu.

– Stoj! – zavikao je ljutiti Nijemac. – Što to znači? Što hoćeš? Pred njim je stajao o. Maksimilijan Kolbe uzdignute glave. Rekao je mirnim i sigurnim glasom:

– Želim ići u smrt umjesto jednog od osuđenih.

Fritzsch nije mogao razumjeti o čemu se radi. Zar je taj čovjek koji je stajao ispred njega uspio nadvladati strah od smrti glađu?

– Zašto? – čulo se ne samo Fritzschovo pitanje, već i tisuću onih koji su svjedočili tom trenutku.

– Star sam i bolestan. Moj život više nikom nije potreban.

– Umjesto koga želiš umrijeti?

– Umjesto onoga ondje. Onoga koji ima ženu i djecu…- pokazao je o. Kolbe na Gajowniczeka, vodnika 36. pješačke pukovnije.

– Tko si ti? – čudio se Fritzsch.

– Katolički svećenik.

Nastupila je zlokobna tišina. Vikale su samo savjest mučitelja i žrtava.

– Dobro, idi! – odlučio je Fritzsch.

Blok 11 i bunker gladi

Osuđeni su skinuli logorske uniforme. Nisu im više bile potrebne. Ostali su samo u košuljama i pošli u blok 11 gdje se nalazio bunker gladi. Zadnji je išao o. Maksimilijan, podupirući jednog od osuđenika koji se jedva držao na nogama. Ispred same ćelije skinuli su im čak i košulju.

Potpuna golotinja. Zar stvarno potpuna? Može li jedan čovjek drugome oduzeti sve?

Da, sve, osim…. ljubavi! Ljubav se ne može drugome oduzeti. Ljubav se ili zadržava ili gubi. O. Maksimilijan Kolbe postao je VELIK, jer tu ljubav nije izgubio pa čak ni u bunkeru gladi i nije dopustio drugima da je izgube.

U sljedeća dva tjedna iz bunkera gladi nije se moglo čuti ni proklinjanje ni psovka. Dopirale su riječi molitve i pjesme… riječi sve tiše, sve slabije… dok nije nastala grobna tišina…

Bezgrešna je htjela drugačije…

Dana 14. kolovoza trojica zatvorenika umrla su na podu. O. Maksimilijan sjedio je na betonu otvorenih očiju. Bio je svjestan. Logorski krvnik Bock došao je u bunker dokrajčiti žrtvu. Prišao je o. Maksimilijanu. Ubrizgao mu je injekciju fenola u lijevu ruku. Trenutak kasnije o. Kolbe više nije bio živ.

Tijela su spaljena u krematoriju. Prah razasut na četiri strane svijeta.

Jednom je o. Maksimilijan napisao: “Sanjao sam položiti kosti kao temelj pod japanski Niepokalanów. Bezgrešna je htjela drugačije. Tko zna gdje želi da ih položim”.

Mi sada znamo da je Bezgrešna željela da svoje kosti položi na mjestu najvećeg ljudskog zvjerstva, a istovremeno na mjestu najvećeg ljudskog herojstva. Mi sada znamo da je Bezgrešna željela da svoje kosti položi kao temelj pod Niepokalanów koji je okupio sve ljude dobre volje na cijelom svijetu. Mi sada znamo…