Vlč. Sandro rođen je 12. svibnja 1995. u Zenici, od oca Jakova i majke Jelene, rođ. Marković. Svoju duhovnost razvijao je u zeničkoj župi Sv. Josipa gdje je i primio sakramente krštenja i potvrde. Nakon osnovne škole ušao je u sjemenište u Travniku gdje je u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić završio gimnaziju. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za đakona je zaređen 1. prosinca 2019., a sakrament svetoga reda primio je na Petrovo 2020. Đakonski praktikum obnašao je u župi Presvetog Trojstva u Novom Travniku, a nakon svećeničkog ređenja imenovan je odgojiteljem u internatu KŠC-aSv. Josipu Sarajevu, vjeroučiteljem u školi i rektorom crkve Kraljice krunice na Banjskom Brijegu. S obzirom na njegovu službu, posebice onu koji vrši među mladima, u njemu smo pronašli sugovornika za ovu temu.

Poštovani vlč. Jurešiću, krunica je jedna od najpoznatijih molitava u Katoličkoj Crkvi. Kao što nam je Isus ostavio molitvu Očenaš koju pronalazimo u Bibliji, tako i mnoge druge molitve imaju svoje utemeljenje u Svetom pismu. U čemu se pronalazi utemeljenje krunice i što nam možete kazati o povijesti njezina nastanka?

Utemeljenje molitve krunice možemo pronaći ponajviše u životu Isusa Krista i Blažene Djevice Marije onako kako je to opisano u četirima evanđeljima. Krunica je zapravo razmatranje Isusova života na način kako je to proživljavala njegova majka Marija, počevši od njegova začeća po Duhu Svetom do slavnog uskrsnuća u nebesku slavu. Nastanak ove molitve bogat je i zanimljiv jer je nastajala kroz dulji niz godina i uključuje mnoge svetce Crkve, ali isto tako i redovnike i redovnice koji su način moljenja krunice zapisivali ili usmenim putem prenosili, tako da je svaki dio krunice poseban i ima svoje duboko značenje. Početak oblika ove molitve imamo u 11. st. kada su redovnici koji ne poznaju latinski jezik, psalme zamijenili molitvom Očenaša ponavljajući ju nekoliko puta.Iz toga danas za krunicu imamo i naziv Očenaši. Sveti Bernard iz Clairvauxa kasnije dodaje moljenje Zdravomarije i tako nastaje marijanski psaltir za redovničke zajednice. Posebno je zanimljiv događaj ukazanja Gospe Svetom Dominiku, osnivaču dominikanaca, gdje mu Gospa govori o važnosti naviještanja molitava psaltira protiv katara i albigenza koji su širili krivovjerja u to vrijeme. Nažalost, nakon toga dolazi do velike pandemije kuge zbog čega su brojni tekstovi marijanskog psaltira spaljeni ili zaboravljeni. Sv. Ljudevit Monfortski smatrao je kako je to djelo sotone koji želi uništiti molitve marijanskog psaltira i tako spriječiti brojne milosti koje bi ljudi mogli po tim molitvama primiti. Posebno treba spomenuti i franjevačkog novaka Jakova u 15. st., koji donosi prvi oblik krunice kakvu danas poznajemo. Jakov je bio veoma pobožan i posebno častio Blaženu Djevicu Mariju. Često bi pred njezin kip donosio latice ruže i tu molio. Ostalim redovnicima to je bilo pomalo pretjerano pa mu je to bilo zabranjeno i tada je Jakov moleći u žalosti zbog zabrane, pred Gospinim kipom imao ukazanje gdje je vidio krunicu kakvu mi danas poznajemo.

Sv. Ljudevit Monfortski smatrao je kako je to djelo sotone koji želi uništiti molitve marijanskog psaltira i tako spriječiti brojne milosti koje bi ljudi mogli po tim molitvama primiti.

Zbog toga je krunica dobila naziv ružarij jer molitvom krunice donosimo latice ruže pred našu nebesku Majku. Nakon toga nastaju bratovštine krunice, naročito u Dominikanskom redu, a svakako poseban događaj je i bitka kod Lepanta 7. listopada 1571. gdje je poražena turska flota, smatra se po zagovoru Blažene Djevice Marije, nakon što je papa Pio V. dobio nadahnuće kako će upravo ova molitva biti zaštita za katolički narod i vojsku. Tada je ustanovio i blagdan Gospe od krunice te utvrdio način moljenja zajedno s razmatranjima. Treba spomenuti ukazanja u Fatimi 1917. gdje Gospa posebno poziva na molitvu krunice i tu govori o zazivu O, moj Isuse koji je potrebno moliti na kraju svake desetice. Na kraju ne smijemo zaboraviti i Svetog papu Ivana Pavla II. koji je 2002.uveo otajstva svjetla. Dakle, može se zaključiti kako je povijest nastanka ove pobožnosti bogata i vrijedna. Upoznajući okolnosti nastanka, u nama se budi vjera i veća želja da molimo krunicu.

Moleći radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla, vjernik se prisjeća Kristova utjelovljenja, Njegove muke i smrti te uskrsnuća od mrtvih. Na koji način krunica doprinosi dubljem cijenjenju njegovih otajstava i tješnjem sjedinjenju života vjernika s Kristovim?

Znamo da nas Gospa uvijek upućuje na svoga sina Isusa Krista, zbog toga je to jako važna molitva. Dok molimo, razmatramo njegov život i prisjećamo se važnih događaja koji su bitni za naše spasenje. Svaki od tih događaja predstavlja jedno veliko otajstvo u kome vidimo Božji plan otkupljenja za čovječanstvo, tako govorimo o utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista koji je došao na svijet upravo da bude s nama Bog. Isus nam je svojim životom pokazao kako trebamo slijediti Oca nebeskog, tako da nam razmatranje njegova života pomaže kako bismo svoj životni put usmjerili prema svakodnevnom vršenju volje Božje. Svaki put kada se vjernik osjeća pritisnut poteškoćama života i raznim nedaćama, može svoju bol sjediniti s Kristovom boli i tako dobiti mnoge milosti i utjehu po zagovoru Blažene Djevice Marije, ali isto tako i svaki radosni događaj u svome životu može prikazati Bogu razmatrajući radosna otajstva Isusova života. Tako se vjernik svaki put sve više i više sjedinjuje s Kristom u svome životu.

Koji su to darovi koje krunica donosi u živote vjernika? Kako ugraditi otajstva krunice u svoj život kako bismo bili na pomoć za rast u vjeri?

Bog nam daje mnoge milosti ako smo vjerni moljenju krunice, zato smo uvijek pozvani na ustrajnost i budnost u molitvi. Ovdje možemo istaknuti Gospina obećanja onima koji ustrajno mole krunicu: posebna zaštita, neka osobita milost koja će voditi do svetosti, pomoć u borbi protiv grijeha i krivovjerja, rast u krjepostima; krunica će preokrenuti ljubav prema svijetu u ljubav prema Bogu, uzdići srca da žele božanska i vječna dobra i tako će se duše posvetiti, bit će sačuvani od loše smrti, grješnici će se obratiti, neće umrijeti bez utjehe Crkve ili bez milosti. Također, oni koji budu posebno vjerni, bit će ubrojeni među blažene i brzo će biti oslobođeni iz čistilišta, oni koji šire molitvu krunice, dobit će pomoć u životnim potrebama, postat će u svojim srcima braća i sestre Isusa Krista. Kako bismo primili milosti, potrebne su ustrajnost i radost u moljenju krunice, kao i sabranost koja nam je potrebna pri razmatranju otajstava.

Crkva je u svojim najtežim vremenima misli upirala k središnjem događaju Povijesti spasenja upravo molitvom krunice. Hrvatski narod poznat je kao marijanski narod koji rado hodočasti i utječe se Djevici Mariji. Iz Vašeg iskustva, koliko je pobožnost krunice prisutna među vjernicima u BiH i koliko im daje utjehu u teškim trenutcima?

Ova je pobožnost uvijek bila prisutna u našem narodu, poglavito kada su bila teška ratna zbivanja, uvijek se širila molitva krunice i bila je neizostavan dio obiteljske molitve. Isto tako, krunica se uvijek molila i u crkvama, posebno kada se u liturgiji euharistije koristio tridentski obred gdje vjernici nisu mogli dosta toga razumjeti, ali su za to vrijeme tiho izgovarali krunicu. Danas je ova molitva također prisutna u svim crkvama naših krajeva. Posebno valja istaknuti razna hodočašća (Komušina, Međugorje, Olovo, Marija Bistrica) gdje se vidi vjernost hrvatskog naroda Bogu po zagovoru Kraljice krunice. Mnogo je svjedočanstava koja govore o primljenim milostima posredstvom majke Božje, takva svjedočanstva uvijek rado slušam.

Možemo li kazati da je krunica u današnjem dobu “zaboravljena”?

Nažalost, možemo reći da se ova molitva pomalo zapostavlja zbog sve većeg materijalizma i uzdanja u vlastite snage i sposobnosti. Molitva na neki način znači i priznanje da neke stvari ne možemo sami riješiti i da nam je potrebna Božja pomoć, a današnji čovjek želi sve sam i smatra da mu Bog nije potreban u svakodnevici. Mnogi kršćani također molitvu smatraju kao nešto što treba obaviti jednom tjedno ili onda kada su u potrebi, zaboravljajući da je molitva razgovor s Bogom, gdje izgrađujemo svoj osobni odnos sa svojim Stvoriteljem. Smatram također da je krunica ostala dio naše molitvene tradicije u mnogim župama i obiteljima, a posebno dolazi do izražaja u mnogim crkvenim pokretima i životima pojedinaca koji shvaćaju da je to vrlo važna i snažna molitva.

Papa Ivan Pavao II. često je govorio kako je krunica njegova najdraža molitva – “Divna, krasna molitva! Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini.” Što biste, po uzoru na ljubav ovoga svetca prema krunici, savjetovali nekome tko je pokušao moliti krunicu, ali smatra da to oduzima previše vremena i nije odveć zanimljivo?

Krunica je molitva u kojoj se iste riječi ponavljaju nekoliko puta, zbog toga mnogima nije privlačna, ali upravo se tu krije njezina snaga. Ljudi su navikli sami rješavati probleme zaboravljajući na molitvu, posebno kada im dobro ide u životu, onda Boga potpuno zapostave. Ova je pobožnost na neki način kušnja za sve nas, u kojoj se vidi koliko smo predani Bogu i njegovoj providnosti. Ponavljajući iste zazive, mi ne vidimo način kako to može pomoći da se riješi neka poteškoća, ali tu se zapravo vidi koliko imamo vjere da će Bog djelovati u našoj svakodnevici po Marijinu zagovoru. Moleći ustrajno, krunica nam postaje radost i onda možemo sve više promatrati kolike plodove ona donosi u našim životima. Zbog svoje jednostavnosti ova je molitva duboka, Gospa nas može oblikovati i odgajati po uzoru na svoga Sina jer svaki put razmatramo otajstva njegova života i tako postajemo slični njemu.

Moleći ustrajno, krunica nam postaje radost i onda možemo sve više promatrati kolike plodove ona donosi u našim životima.

S obzirom na to da ste vjeroučitelj i okruženi ste mladima, razgovarate li s njima o ovoj pobožnosti i kako im usađujete ljubav prema krunici? Kako ju učiniti plodonosnom?

Mnogo sam puta ostao iznenađen kada sam vidio mlade kako sabrano i s ljubavlju mole krunicu. Tu vidimo kako je molitva dio njihovih obitelji iz kojih dolaze. Isto tako, zbog sve veće odvojenosti od Crkve, mnogi mladi još nisu otkrili važnost ove molitve. Smatram da je važno svjedočiti o milostima koje primamo po molitvi krunice i tada će shvatiti njezinu važnost. Budemo li krunicu sveli samo na tradicionalnu molitvu, onda će ona to i postati i neće biti više aktualna. Važno je govoriti o plodovima krunice kao i njezinu nastanku, kako i sam papa Leon XIII. kaže kako je krunica više božanskog, nego ljudskog podrijetla. Pored svega bitno je naglasiti važnost sakramentalnog života, molitva krunice vodi upravo k tome, redovitoj ispovijedi i svetoj pričesti – tu vidimo kako nas Gospa vodi uvijek prema Isusu.

Budemo li krunicu sveli samo na tradicionalnu molitvu, onda će ona to i postati i neće biti više aktualna.

Kako pozvati obitelji i potaknuti ih na molitvu krunice te pomoći u shvaćanju kako je ona obiteljska molitva te kako održava njihovo nužno zajedništvo?

Mnoge obitelji svjedoče kako su opstale u zajedništvu i međusobnoj ljubavi upravo moleći krunicu svakodnevno. Posebno želim istaknuti ono što je Gospa rekla za obitelj svećeniku Stefanu Gobbiju koji je osnovao svećenički Marijanski pokret koga je priznala Crkva: „Ja sam majka i Kraljica obitelji. Bdijem nad njihovim životom, brinem se za njihove brige, zanima me, ne samo duhovno, nego i materijalno dobro svih njihovih članova.“ Gospa nas poziva da posvetimo sebe i svoje obitelji njezinu Bezgrješnom srcu. Upravo ta posveta bitna je kako bi jedna obitelj bila pod njezinom majčinskom zaštitom i zagovorom. Današnje obitelji imaju mnogo problema, poroka, duhovnih i tjelesnih poteškoća i zato je bitno napraviti taj čin posvete Bezgrješnom srcu Marijinu. Tom posvetom dopuštamo da nas Gospa vodi prema svome Sinu, da nas zagovara i da na neki način posreduje za nas u svakom trenutku našeg života kako bismo ostali na pravom putu. Način na koji ostajemo vjerni toj posveti je zapravo svakodnevna molitva obiteljske krunice. Kako je lijepo vidjeti obitelj koja zajedno moli. Tamo gdje Gospa dolazi, sotona ne može djelovati.

Koje svetce biste, na kraju, istaknuli koji su posebice zagovarali molitvu krunice i koji bi mogli biti na pomoć onima koji još traže svoj put prema ovoj pobožnosti?

Ovdje bih istaknuo Sv. Ljudevita Monfortskog. Svima preporučam njegovu knjigu Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji. On ističe dvije pogreške pri moljenju krunice: prva je da ne formuliraju nikakvu nakanu prije početka, ne nasljeduju krjepost i ne bore se protiv grijeha, a druga je da odmah na početku razmišljaju kako će molitvu čim prije završiti. Sv. Ljudevit nas poziva da molimo srcem, ponizno i s puno vjere jer nas naša nebeska Majka beskrajno ljubi i želi nam izmoliti mnoge milosti. Neka nam njegove riječi budu poticaj da krunicu molimo radosno i s ljubavlju: “Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije”; “Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju.”

Izvor: Katolički tjednik