Želja mi je podijeliti jedno divno iskustvo. Ovo je sestra Celine, Amerikanka, Klanjateljica Krvi Kristove. Posebno u srcu nosi nas narod i jednu klanjateljicu iz Regije Zagreb, sestru Slavku Matijanić. Iako nema slučaja, ali baš taj dan “slučajno” sjela je za naš stol u vrijeme ručka. U jednom trenutku se okrenula meni i pitala me poznajem li sestru Slavku. Odgovorila sam: “Naravno, bila je više godina u strogom zatvoru”.

Dakle, bilo je to u mom rodnom gradu kojeg već na spomen imena prvo povezuju s poznatom pjesmom Zabranjenog pušenja…Zenica Blues…u Zenicu kada pođem ja…. i sa KPD Zenica (Kazneno-popravni dom Zenica) koji je bio jedan od najstrožih zatvora u vrijeme komunizma i bivše Jugoslavije.

Sjećam se kad sam tek došla u samostan, i srela sestru Slavku i kad je čula od kuda sam, njen komentar je bio: “Iz Zenice da može što biti dobro”, aludirajući na evanđeoski odlomak Iv 1,45 bar sam ja tako mislila. No, da se vratim na s. Celine.

Iz Zenice da može što biti dobro.

Taj dan, prošli tjedan, njezinu priču su čule po prvi puta i sestre iz zajednice (ASC Regija US). I sve smo bile ganute do suza. Ispričala nam je kako je proživljavala jednu tešku krizu u vrijeme svoje mladosti. Odlučila je napustiti zajednicu i vratiti se kući, u obitelj. Po njezinoj priči to je trebalo biti sljedeći dan. No, baš taj dan u zajednicu je stiglo pismo o sestri Slavki i poziv sestrama na molitvu za sestru Slavku koja je bila u zatvoru. Upravo to pismo o sestri Slavki bilo je presudno da sestra Celine promijeni svoju odluku. Pismo o sestri Slavki potreslo ju je toliko da je rekla: “Kad može sestra Slavka, mogu i ja”. I tako je ostala, promijenila je odluku o napuštanju zajednice. Ona sestri Slavki zahvaljuje svoje zvanje. Od tada moli posebno za nasu zemlju, nas narod i sestru Slavku.

Kad može sestra Slavka, mogu i ja.

Do toga ručka nitko to nije znao osim sestre Celine i dragog Boga koji poznaje ljudska srca. Ona je odlučila podijeliti to svoje iskustvo čuvano godinama u njezinoj duši. Sestra Slavka to nikad nije saznala, sad vjerojatno zna jer već odavno je u nebu kod Gospodina. I mi sada znamo i ohrabrilo nas je. Meni osobno dalo je puno za razmišljati o Božjem djelovanju i kako Bog raspoređuje naše žrtve, prinose, molitve, zahvale. Sestra Slavka prikazivala je sve svoje patnje za Crkvu, posebno za svećenike, za Družbu. I evo, urodilo je jednim spašenim zvanjem na drugom kontinentu. Urodilo je mnogo više, ali mi to ne znamo, no Bog zna. Njezine godine patnje, muke koje je u zatvoru proživljavala i prinosila Gospodinu spasile su najmanje jedno zvanje i to je ono što smo mi taj dan milošću Božjom saznale. A koliko je toga što ne znamo!

Njezine godine patnje, muke koje je u zatvoru proživljavala i prinosila Gospodinu spasile su najmanje jedno zvanje i to je ono što smo mi taj dan milošću Božjom saznale.

Uglavnom, kad nam ponestaje snage i kad mislimo da nema smisla i da možda molitva i žrtve i patnje kroz koje prolazimo nemaju nikakvog smisla, učinka, ipak u nekim drugim duhovnim dimenzijama i Božjim intervencijama i raspoređivanjima imaju smisla i spašavaju živote, zvanja. Bog vidi ono što je nama skriveno, od našeg skromnog prinosa divno raspoređuje i daruje gdje je najpotrebnije.

Onima koji vjeruju Bog sve okreće na dobro.

Vjerojatno ima razlog zašto nam je Bog taj dan, na tom ručku, dopustio da sudjelujemo u otajstvu života, zvanja, dviju klanjateljica, na dva različita kontinenta. Osjećam potrebu podijeliti to iskustvo jer sam i sama ohrabrena nastaviti prinositi molitve, žrtve, naša svakodnevna trpljenja koja su neusporediva s onima sestre Slavke u zatvoru, i tko zna što nas još sve čeka, ali u Bogu i s Bogom ništa nije izgubljeno. Onima koji vjeruju Bog sve okreće na dobro.