Dogma o Presvetom Trojstvu nadilazi racionalno poimanje i izaziva prirodno protivljenje svakog ljudskog uma. Tko je “izmislio” Presveto Trojstvo i zašto? Ne bi li bilo jednostavnije vjerovati da je Bog jedan i ne baviti se pitanjem čine li ga tri božanske osobe? Naravno, bilo bi jednostavnije, no ne bi bilo pošteno prema Bogu koji nam je objavio istinu o sebi, piše Miroslav Rucki, čije promišljanje prenosi portal “Božje milosrđe”. 

Među Židovima je uvriježeno mišljenje da se Židovu može dogoditi svaki grijeh, nevjera, čak i zastranjenje, no priznati drugog Židova Bogom može se dogoditi tek teškom psihičkom bolesniku! Takvo se uvjerenje izravno veže s poviješću biblijske Objave koja svjedoči o teškim kušnjama židovskog naroda kroz koje je prolazio, učeći se razlikovati Istinu o Bogu od istine o čovjeku. Svaki Židov jako dobro zna tko je Bog, a tko je čovjek. I svaki zna da niti Bog može biti čovjek, niti čovjek može biti Bog.

U tom kontekstu potrebno si je postaviti nekoliko pitanja: Je li se Isus smatrao Bogom? Jesu li apostoli (Židovi od krvi i mesa) smatrali Isusa Bogom? I općenito, tko je i kada u povijesti Crkve počeo u Isusu gledati Boga?

O Isusovom božanstvu na početku 2. stoljeća

Malo se tko usudio dovoditi u pitanje postojanje opće proširenog uvjerenja o Isusovom božanstvu u Crkvi na početku 2. stoljeća. Puno je dokaza koji idu tome u prilog, rekli bismo »teških« i neospornih. Želim nabrojati četiri najuvjerljivija.

Prvi izvor je općenito poznat tzv. Rylandsov papirus koji nosi signaturu P52. Na tom malom komadiću papirusa obostrano se nalazi zapis ispisan grčkim alfabetom koji točno odgovara ulomcima iz evanđelja po Ivanu 18, 31-33, 37-38. Ti retci govore o suđenju Isusu koje bi nam samo po sebi bilo nevažno da nije riječ o tužbi zbog Njegova božanstva: “Mi imamo Zakon – odgovore mu Židovi – i po tom Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom Božjim.”(Iv 19, 7). S obzirom na činjenicu da je Rylandsov papirus pisan oko 120. godine, moramo se složiti da je Ivanovo evanđelje sa svim njegovim tvrdnjama o Isusovom božanstvu opće poznato i da se čitalo u Crkvi 20-tih godina 2. stoljeća.

Treći izvor su poslanice Plinija Mlađeg. Bio je on carski službenik i namjesnik provincija Bitinije i Ponta, koji je između 110. i 112. godine napisao 247 poslanica. One su poznate znanstvenicima, kategorizirane su i u cijelosti istražene. U 96. poslanici Plinije piše: “Zabluda i krivica kršćana bila je u tome što su se imali običaj u točno određeno vrijeme dana okupljati se pred hramom i moliti pohvalne molbe u čast Krista – Boga.”

U njegovoj poslanici zapisano je, dakle, da su u to vrijeme, između 110. i 112. godine, kršćani posvuda častili Isusa kao Boga.

Naravno, Plinije nije bio kršćanin. Bio je racionalist poput svakog Rimljanina i zato je smatrao glupošću stav Crkve da je Isus Bog. U njegovoj poslanici zapisano je, dakle, da su u to vrijeme, između 110. i 112. godine, kršćani posvuda častili Isusa kao Boga.

Četvrti izvor, s početka 2. stoljeća, su poslanice sv. Ignacija, antiohijskog biskupa. Ignacije je bio biskup u Antiohiji od oko 69. godine i vjerojatno je osobno poznavao većinu apostola. Tradicija govori kako je bio jedan od učenika sv. Ivana apostola. Uhvaćen oko 107. godine, bio je osuđen na smrtnu kaznu koja se imala izvršiti u Rimu. Na putu za Rim, Ignacije se, uz odobrenje Rimske vlasti, susretao s kršćanima u mjestima kroz koja su prolazili. Tako je jedan izvanredan čovjek pod smrtnom osudom nalazio riječi utjehe za subraću i poticao ih na vjeru u Isusa Krsta. Na putu je Ignacije napisao sedam poslanica. Svaka je započinjala riječima: “Ignacije, zvani Teofor”, što znači: “onaj koji nosi Boga” ili “koji Ga navješćuje, Njega i Njegov nauk”. Ispovijedao je u njima svoju vjeru u božanstvo i čovještvo Kristovo i u sveopće poslanje Crkve koju je tada po prvi put nazvao “katoličkom”.

Ignacije Antiohijski nije bio Židov, stoga neki znanstvenici pokušavaju upravo njemu pripisati odgovornost da je Isusa nazvao Bogom. Ipak, svaki čestit znanstvenik mora računati s činjenicom da on, kao treći biskup Antiohije (nakon sv. Petra i Evodija) i učenik sv. Ivana, nije mogao tek tako, sam od sebe, izmisliti bilo kakvu dogmu, samim tim što je Istinu o Isusovom božanstvu naviještao vjernicima i nakon što je osuđen na smrt. Bio je spreman svjedočiti samo istinu pa i pod cijenu smrti.

Nomina sacra – kratica za Božje ime

Korištenje kratica za Božje ime u papirusima, koje su znanstvenici nazvali nomina sacra – sveto ime, važan je dokaz kako su Isusa, već u vrijeme apostola i za života Njegovih prvih učenika, smatrali Bogom.

Uvođenje specijaliziranih oznaka koje se obično koriste pri pisanju Božjeg imena vrlo je karakteristično za judaizam i židovstvo. Poznato je kako su već od 3. st. pr. Krista, Židovi ograničili izgovaranje Božjeg imena isključivo na hram, a u Isusovo vrijeme smio ga je izgovoriti samo vrhovni svećenik i to samo jednom u godini na svetkovinu pomirenja (Jom Kippur). Stoga su Židovi, čitajući svakodnevno ulomke iz Svetog Pisma ili molitve, na različite načine morali zamijeniti ime Božje nekim drugim izrazom, npr. Haszem (“ime”) ili Adonaj (gospodin). Kako bi se izbjeglo i slučajno izgovaranje Božjeg imena izabran je tetragram jud-he-waw-ne za označavanje imena Božjeg. Po potrebi, korištena je druga abeceda kao primjerice u dokumentima koje vidimo u ilustraciji. Također, u hebrejskom tekstu, napisanim kvadratnim pismom, kao i u grčkom pismu, tetragram jud-he-waw-ne zapisan je starohebrejskom abecedom i koristilo ga se i u vrijeme prije progonstva u Babilon. Svaki čitatelj koji bi tekst čitao na glas automatski bi zamijenio Božje ime izrazom Haszem  ili Adonaj.

Zahvaljujući takvom zapisu bilo je odmah jasno, napose u grčkim rukopisima, na kojeg se Gospodina odnosi zapisana riječ Kyrios ili Adonaj: na čovjeka ili na Boga. Upravo tu istu funkciju u grčkim kršćanskim rukopisima ispunjava nomina sacra. Izraz Kyrios, ispisan u cijelosti, mogao je značiti “bilo koji gospodin”, a zapisan kraticom KS označavo je samo Boga i Isusa. Jednako tako izraz theos mogao je značiti bilo kojeg boga (primjerice u Dj 14,11 ili Kor 8, 5), no zapis ThS odnosio se samo i isključivo na Boga.

Ako je, dakle, nomina sacra uvedena za života apostola, onda to znači da su oni morali priznavati Isusa Bogom jer se kratice KS i ThS u rukopisima odnose i za označavanje Isusa.

Praksa korištenja kratica nomina sacra – svetih imena –  potpuno je židovski i potječe iz uvjerenja o neophodnosti razlikovanja, u pismu, imena Božjeg. Ako je, dakle, nomina sacra uvedena za života apostola, onda to znači da su oni morali priznavati Isusa Bogom jer se kratice KS i ThS u rukopisima odnose i za označavanje Isusa.

Znanstvenici imaju na raspolaganju značajan broj papirusa koje je moguće datirati prilično precizno na temelju usporedbe načina pisanja. Primjerice, 24. srpnja 66. godine egipatski dječak Harmijsis napisao je na grčkom jeziku zamolbu za kupnju 7 ovaca. Taj događaj nije imao nikakvo značenje 66. godine, ali ima iznimno veliko značenje za nas. Naime, na tom je dokumentu ispisan datum i vidljiva su tri potpisa državnih službenika. Taj je papirus preležao u zemlji sve do današnjih dana i otkriven je za vrijeme iskapanja u Oxyrhyndosu, zajedno sa stotinama drugih papirusa.

Stil pisanja Harmijsisove zamolbe (koju je, naravno, pisao učeni pisar) jednak je onome u papirusu P 64/67, što znači da su ih u to isto vrijeme pisali pisari koristeći se istim osnovama kaligrafije. Daje nam to mogućnost smjestiti papiruse P 64/67 na kraj 60-ih godina 1. stoljeća. Dodatno, nekoliko glinenih crjepića iz Masade po kojima je pisano podsjeća svojim pismom na papiruse P 64/67 (osobito br. 784). Općenito je poznato da Masada nije bila nastanjena nakon 73. godine.

Nomina sacra uvodi se u kršćanske tekstove polovicom 60-ih godina za života većine apostola i bila je izraz vjere u Isusovo božanstvo.

Dolazimo do najvažnijeg zaključka koji proistječe iz spoznaja o papirusima i nomina sacra. Upravo se u papirusu P 64, za koji znamo da je pisan 60-ih godina 1. stoljeća, za života gotovo svih apostola, javlja nomina sacra: KE umjesto Kyrie u Mt 26, 22 i IS umjesto iesous u Mt 26, 31. To je najraniji primjer korištenja kratica svetih imena; dok papirus 7Q4 iz vremena prije 60. godine donosi izraz theos zapisan u cijelosti. Dakle, nomina sacra uvodi se u kršćanske tekstove polovicom 60-ih godina za života većine apostola i bila je izraz vjere u Isusovo božanstvo. Od tog trenutka u papirusima se mogu se naći npr. kratica ThS koja se odnosi na Isusa u retku Ivanova evanđelja 1, 1 (papirus 66, moguća datacija: 125. godina) ili odgovarajuće kratice istaknutih izraza u tekstu poslanice Filipljanima 2, 6 (papirus P46, oko 85. godine): “Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu! On, božanske naravi nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom…”

U kopijama Novog Zavjeta na različit su se način pisale riječi koje su se odnosile na Isusa kao na Boga i to u vrijeme kada su živjeli apostoli, autori evanđelja i poslanica. U židovskom mentalitetu značilo je to priznanje vjere u Isusa kao u Boga.

Je li se Isus smatrao Bogom?

Uzimajući u obzir značajan broj papirusa iz 2. stoljeća i nekoliko kraćih tekstova nastalih u 1. stoljeću, koji izvrsno odgovaraju Novom Zavjetu, potrebno je znati da se Evanđelje i apostolske poslanice, prepisivane i čitane u Crkvi za života apostola i drugih vjerodostojnih svjedoka, ne razlikuju značajno od onih koje imamo danas. Prema dostupnim znanstvenim dokazima nije održiva teza da se u kasnijim stoljećima bilo što oduzelo ili dodalo.

Svaki čitatelj Novog Zavjeta koji poznaje pomalo Stari Zavjet, u isti tren primjećuje da Isus u svojim govorima uvijek ističe svoju jednakost s Bogom:

Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam! (Iv 8, 58)

Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! (Mt 28, 18)

Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14, 9)

Ja i Otac jedno smo. (Iv 10, 30)

Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. (Mt 20, 28)

Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14, 6)

…vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe! (Mk 2, 10)

… i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. (Iv 5, 27)

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (Iv 11, 25)

Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke 23i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti. (Mt 17, 22-23)

Nato svi rekoše: “Ti si, dakle, Sin Božji!” On im reče: “Vi velite! Ja jesam!” (Lk 22, 70)

Čak i takav “klasičan tekst” poput govora na gori dokaz je tomu da se Isus smatra Bogom. Prema shvaćanju Jakova Neusnera upravo svaka rečenica iz govor a na gori više definira Osobu Isusa nego li u njima uvodi nove moralne odredbe. U svojoj knjizi A Rabb Talks with Jesus / Rabin razgovara s Isusom Neusner piše: “Evo dolazi učitelj Tore koji govori u vlastito ime ono što Tora govori u ime Božje.” Upravo sva Isusova naučavanja u kulturološko-religijskom kontekstu judaizma označavaju upravo ono u što mi vjerujemo: da je On Bog.

Sa židovskog stajališta takva tvrdnja bila bi zabluda jer čovjeku nije dopušteno izjednačavati se s Bogom. U više navrata Židovi su imali problema s Rimljanima odbijajući priznati cezara za Boga – Židov bi radije umro nego izrekao takvu bogohulu. “Stoga su Židovi još više nastojali da ga ubiju, jer je ne samo kršio subotu, nego i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući sebe s Bogom.” (Iv 5, 18) Onaj tko se čini jednakim Bogu, mora umrijeti. (usp. Dj 12, 22-23)

Nije mu suđeno zbog onoga što je učinio, već poradi onoga tko je bio.

Stoga je suđenje Isusu najneobičniji sud u povijesti svijeta. Nije mu suđeno zbog onoga što je učinio, već poradi onoga tko je bio.

“A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. Veliki ga svećenik ponovo upita: ‘Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?’ A Isus mu reče: ‘Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.’ Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: ‘Što nam još trebaju svjedoci? ‘” (Mk 14, 61-63).

Odluka Sinedrija o razapinjanju Isusa znači samo to da su Židovi dobro razumjeli Njegove izjave na temu Njegova božanstva. Isus je znao da je Bog. Poradi te istine spreman je i umrijeti.

Apostoli mijenjaju mišljenje

Vratimo se na pitanje postavljeno na početku: zar je moguće da jedan Židov odjednom počne drugog Židova smatrati Bogom? Promotrimo stav apostola.

U Evanđelju nalazimo nekoliko mjesta na kojima su pristalice i učenici Isusovi silno uznemireni i primorani postaviti pitanje o Njegovom identitetu. Najjednostavniji primjer: smirivanje oluje. Toliko nam je to već običan primjer da najčešće ne primjećujemo da je upravo to bio događaj koji je doveo u pitanje poimanje Židova o Mesiji.

Matej evanđelist piše: “A ljudi u čudu rekoše: ‘Tko je ovaj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?'” (Mt 8, 27). Radi se o tome da svatko može govoriti da je jednak Bogu. Staviti sebe na mjesto Gospodara Subote (odnosno Boga koji je ustanovio subotu) može svatko. Ali umiriti vjetar može jedino Bog: “Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz svih nevolja. Smiri oluju u tihi povjetarac, valovi morski umukoše.” (Ps 107, 28-29). Taj put Isus zapravo uopće nije morao govoriti o sebi. Bilo je dovoljno što je utišao vjetar i upitao učenike gdje im je vjera. Vjera u što? Vjera u ono što On jest. Prestao je govor, a nastupila su djela – apostoli su morali, suočeni s činjenicama, promijeniti mišljenje.

Gospodin moj i Bog moj! – izjavi Toma

Ta je promjena najuvjerljivije opisana u Ivanovom evanđelju (20, 28) na primjeru Tome apostola. Čitamo: “Gospodin moj i Bog moj! – izjavi Toma”. Tobože da Toma tako nešto nije rekao; neki pokušavaju tu njegovu izjavu razdijeliti na: “Gospodin!” što bi se odnosilo na Isusa, i na “Bog” što bi se odnosilo na Boga Oca. Pa ipak, problem leži u tome da je Toma Židov, a Židov bi u takvim situacijama rekao: “Gospodine, Bože naš” (hebr. Adonaj Elohejnu). No Toma je rekao: “Gospodin moj i Bog moj!” (hebr. Adonaj we Elohaj) što jednoznačno upućuje da se ta fraza odnosi na Isusa kojeg je Toma upravo dotaknuo.

Kako ne bih nabrajao puno primjera, želim samo podsjetiti čitatelje na Savla iz Tarza koji je sam sudjelovao u kamenovanju đakon Stjepana upravo zato jer je riječi o Isusu koji stoji zdesna Oca smatrao bogohulom. Nekoliko godina kasnije, taj isti Savao, napisao je o Isusu da je postojao u obličju Boga (bio je Bog), ali se ponizio postavši čovjekom (Fil 2, 6-7). Zlobnici bi rekli da je poludio, no Savao je jednostavno morao promijeniti mišljenje zbog težine dokaza koji su upućivali da Isus jest Bog. Jednako tako kao što su Isusa Bogom morali priznati i svi njegovi apostoli i učenici. Jednostavno, On im nije ostavio izbora!

Zaključak

Isus se smatrao Bogom i čini sve da ga Židovi, koji su ga okruživali, razumiju. Oni su ga jako dobro razumjeli – jedni su to smatrali bogohulom i osudili ga, a drugi su morali promijeniti svoje dotadašnje stavove i uvjerenja.

Apostoli su dali svoju potvrdu vjere u Isusovo božanstvo, između ostalog, uvodeći nomina sacra. Zapisivali su Isusove govore i jednoznačno ga potvrdili kao Boga. Pred kraj 1. stoljeća Ivan evanđelist izravno je nazvao Isusa Bogom i vjera u Presveto Trojstvo na početku 2. stoljeća vrlo je dobro dokumentirana.

Mislim da bi trebale ove činjenice biti dovoljne kako bi nas uvjerile da je Isus istovremeno i Bog i čovjek i da je njegovo božanstvo jednako božanstvu Boga Oca. Čak ako to i ne možemo shvatiti, prirodna logika nas primorava priznati da se Isus nije samo smatrao Bogom već da je i svoje učenik uvjerio da je On uistinu Bog.

“Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca.” (1 Iv 2, 22-23)