Prema zapažanjima učitelja duhovnog života iz prvih stoljeća kršćanstva koji se naslanjaju na vlastito duhovno iskustvo kao i na promatranje duhovnog života drugih osoba, neprestano se ponavlja povijest iz prvih poglavlja Knjige Postanka, piše kardinal Tomáš Špidlík, a prijevod donosi portal Božje milosrđe. Svatko od nas ima svoj „raj“ u liku vlastitog srca i svatko doživljava iskustvo „zmije koja prodire u srce“ kako bi nas namamila… Zmija poprima oblik zle misli. Izvor i početak svakoga grijeha nalazi se u mislima – tvrdili su jednoglasno ranokršćanski oci. Oni su srce uspoređivali s „obećanom zemljom“ u koju neprijatelj odapinje svoje otrovne strijele, odnosno zle misli. Te putene, đavolske i nečiste misli ne mogu potjecati izravno iz samog ljudskog srca jer je to srce stvorio sam Bog. Dakle, misli dolaze izvana. Preciznije govoreći, nisu to misli kao takve, nego prije stanovite predodžbe ili slike uz koje se vežu ideje o kakvom zlu djelu.

Žena nije zlo, a nije po sebi zlo ni razmišljanje o ženi; ipak u muškarčevu umu predodžba žene rijetko ostaje čistom

Sveti Maksim Ispovjedalac, veliki teolog i mistik s prijelaza 6. u 7. stoljeće ilustrira ovo primjerima iz svakodnevnog života. Tako: naša sposobnost razmišljanja nije nešto loše, a ni misao sama po sebi nije zla. Žena nije zlo, a nije po sebi zlo ni razmišljanje o ženi; ipak u muškarčevu umu predodžba žene rijetko ostaje čistom. Novac i vino nisu zli sami po sebi, ali lako mogu postati uzrokom pada.

Budući da zle misli dolaze izvana i nisu u prirodi naše vlastite sposobnosti razmišljanja, one u naše srce prodiru postupno i polako. Crkveni Oci govore o barem pet etapa.

Kao što ne možeš uhvatiti vjetar, isto tako nećeš zagospodariti svojim mislima

1. U početku se javljaju zamisli

To je prva predodžba, prva ideja, prvi impuls. Primjerice, lakomac ugleda novac i javlja mu se sljedeća sugestija: mogao bi ga uzeti i sakriti. Slično se događa u slučaju putenih predodžbi. Ovdje još ne donosimo nikakvu odluku; jednostavno primjećujemo da se pred nama pojavljuje mogućnost zla čina i da ona posjeduje primamljiv oblik. Za ljude koji su početnici u duhovnom životu ta situacija kada se višekratno ponavlja, postaje dramom. Neprestano se okrivljuju zbog prisutnosti zlih misli. Jednom prilikom je sv. Antun Pustinjak (monah, umro sredinom 4. stoljeća u svojoj pustinjačkoj kolibi na Crvenom moru) naredio svojem učeniku da se popne na krov i hvata vjetar u šake. Kao što ne možeš uhvatiti vjetar, isto tako nećeš zagospodariti svojim mislima. Želio ga je na taj način naučiti da te prve predodžbe i sugestije ne stvaraju krivicu te da dok god živimo, nećemo se osloboditi misli. One podsjećaju na komarce koji to više dosađuju što se više nastojimo od njih obraniti.

2. Zatim dolazi ‘razgovor’ ili unutarnji dijalog

Podsjetimo se priče iz treće glave Knjige Postanka: Eva se upušta u razgovor sa zmijom. Ako ne pridajemo važnost prvoj sugestiji, ona prođe poput oblaka na nebu. Ipak, obično se čovjek dade isprovocirati i počinje razmišljati o ideji koja se nameće. Primjerice, već spomenuti lakomac govori ovako: Kada bih dobio taj novac položio bih ga u banku. Ali se odmah sam i korigira i razmišlja dalje: Ipak bolje ne, da stvar ne iziđe na vidjelo. Nije u stanju donijeti odluku, ali mu se ta stvar s novcima po čitav dan mota po glavi. Slično je i kada netko upadne u srdžbu: ne misli ni o čemu drugom, nego samo o onome tko ga je ‘izludio’. Zamišlja kako će mu, samo ako ga se dohvati, „sve sasuti u lice“ i neće se libiti i pokoje ružne riječi. Onda mu opet, iznenada, u mislima sve velikodušno oprašta; no za trenutak opet kipti od ljutine. Tek nakon duljeg vremena uspijeva sve to zaboraviti. U čemu se sastoji krivnja takvih unutarnjih razgovora? Onaj koji nije donio nikakvu lošu odluku, nije zgriješio. Ipak: koliko li je vremena, koliko unutarnje energije, potratio na te posve besmislene i beskorisne unutarnje razgovore?

Kada se određena misao kao rezultat dugotrajnog unutarnjeg razgovora udomaćila u srcu, više se nije lako od nje rastati

3. Vrijeme je za duhovnu borbu

Kada se određena misao kao rezultat dugotrajnog unutarnjeg razgovora udomaćila u srcu, više se nije lako od nje rastati. Sjetilni čovjek posjeduje maštu vrlo sklonu nečistim mislima tako da se ne može od njih lako osloboditi. Ipak, još im može odbiti unutarnji pristanak; može i treba izići kao pobjednik, čak i uz visoku cijenu. Mora se boriti!

Tko često podliježe zlim mislima, taj iznutra postaje sve slabiji

4. Nutarnja privola

Tko je izgubio bitku protiv zlih misli, taj ih u prvoj zgodi provodi u djelo. Na ovoj etapi se začinje grijeh u pravom smislu te riječi. Čak kada, iz raznih razloga, do samoga čina nije došlo, grijeh ipak ostaje. U teologiji se tada govori o grijehu mišlju, iako se tu u biti radi o strasti. Tko često podliježe zlim mislima, taj iznutra postaje sve slabiji. U njemu raste sklonost prema zlu koja na koncu poprima tako velike razmjere da mu se teško oduprijeti. Strast uzrokuje da čovjek postaje zarobljenik zla.

Dokle god razgovaramo/„pregovaramo“ sa zlom mišlju, dotle još nema grijeha

5. Do grijeha dolazi tek u petom stadiju

Dokle god razgovaramo/„pregovaramo“ sa zlom mišlju, dotle još nema grijeha. Ne činimo ga ni dok smo u etapi duhovno borbe. Ipak na taj smo nutarnji razgovor izgubili mnogo vremena i duhovne energije. Sretna li čovjeka koji na vrijeme umije zagospodariti zlim mislima. Ali – kako to postići? Monah Evagrije, koji je živio u 4. stoljeću, napisao je traktat O raspoznavanju strasti i misli. U to je djelo unio i mnoge fragmente/retke iz Svetog Pisma i preporučivao da ih se ponavlja u trenutcima kada nas napadaju zle misli. Upravo je tako postupao Isus kada Ga je Zli kušao u pustinji. Jednom je riječju odbacio đavolski prijedlog da odustane od posta: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. (Mt 4, 4) Na  isti način pobijedio je napast zemaljskog kraljevanja: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi! (Mt 4, 10) Monasi su te retke učili napamet da bi ih imali uvijek ‘pri ruci’ u trenutku napasti. A ponekad su samo izgovarali sveto Ime Isusovo koje „tjera sve demone u bijeg“ – kao što su se sami višekratno uvjerili.

Za iskusne učitelje nutarnjeg života nema drugoga mira doli onoga koji proizlazi iz neprestane borbe

Zazivanje Imena Spasiteljeva s vjerom sredstvo je protiv zlih misli bilo koje vrste. Umijeće opiranja zlim mislima naziva se također duhovnom trezvenošću ili jednostavno pozornošću. Svaki autentičan ljudski čin zahtijeva punu svijest; što je više svijest pomućena, to lakše čovjek postaje žrtvom krivih i zlih predodžbi. Čak i u školi uspjeh u učenju ovisi o pažnji učenika. Molitva je, međutim stanje naročite pozornosti. Crkveni Oci su se služili igrom riječi koja se ne može doslovno prevesti na naš jezik. Na grčkom je pozornost prosoché, dok je molitva – proseuché. Željelo su time izreći da ta prva stvarnost rađa drugu. U bizantskoj se liturgiji svaki svečani trenutak započinje đakonovim pjevanjem zaziva: Prosoché – budite pažljivi! Dakle, svi oni koji traže nutarnji mir ne mogu biti pacifisti. Za iskusne učitelje nutarnjeg života nema drugoga mira doli onoga koji proizlazi iz neprestane borbe. Asket je atlet; njegova jakost raste samo u onoj mjeri u kojoj se suprotstavlja duhovnom neprijatelju.

kard. Tomáš Špidlík
Ljubite jedni druge, III. (2004), 6-7; prema Miłujcie się

* Tomáš Špidlík (1919.-2010.), češki isusovac kojega je papa Ivan Pavao II. 2003. proglasio kardinalom, bio je na glasu kao vrstan propovjednik i duhovnik. Njegove su propovijedi i meditacije postale poznate zbog svoje dubine i duhovnoga bogatstva te je kardinal Špidlík držao duhovne vježbe i papi Ivanu Pavlu II. Bio je jedan od najpoznatijih stručnjaka za otačku duhovnost i duhovnost istočnoga kršćanstva. Objavio je mnoge poznate naslove koji su prevedeni na nekoliko jezika: Evanđelje svakoga dana, Ignacije Loyolski, duhovni otac, Hodočasnikova duša, Put do čista srca i mnoge druge.