Bio je hridina koja je odolijevala svim olujama i napadima zdesna i slijeva; bio je revolucionar, koji je znao kidati s uhodanostima i učmalostima okamina, jer se držao naravnih načela i Božjih zapovijedi, piše dr. fra Tomislav Pervan za MI portal. U nastupima je oduševljavao milijune, govorio je kao nitko u svijetu pred milijunskim mnoštvima, primjerice na Filipinima, gdje se okupilo oko pet milijuna slušatelja i vjernika. Zanosio je svojom pojavom mlade koji su mnogim crkvenim dostojanstvenicima nedostupni jer ne razumiju njihov jezik ni stil života suvremenog čovjeka. Nastupao je atletski i mladenački snažno i zanosno, upravo kao neuzdrmljivi hrast koga nikakva oluja nije mogla slomiti, da bi mu na kraju život prerastao u Božjega slugu patnika iz proroka Izaije, savijen kao kazaljke na satu, ali duhom do kraja uspravan.

Otac, učitelj i svećenik

Svojim je postupcima skidao prašinu s vatikanskih ureda i Petrove službe, svojoj službi i Crkvi podario je novo lice. Papa, Petrov nasljednik, u njegovoj pojavi nije bio nekakav blijedi lik s onu stranu neprobojnih vatikanskih zidova i palača, nego se u njemu očitovala punokrvna očinska pojava, od krvi i mesa. Bijaše pojava koja je uzimala djecu u naručje, ljubila ih, znao je bezazleno poljubiti u čelo namjernike za audijencija, zagrliti hendikepirane u kolicima, sagnuti se duboko do najmanjih, djece, podignuti ih visoko u zrak. Znao je umišljene i u svoje spise zaljubljene teologe spuštati na zemlju, opominjati ili čak potegnuti za uho svećenike, a svjetske moćnike smjestiti u za njih određene ograde i granice.

Nikada nije htio voditi dijalog niti razgovarati s komunističkim vođama, jer su za njega bili sinovi Laži i Lašca

Uzdrmao je svojom pojavom i riječima sovjetski komunistički imperij koji se desetak godina nakon njegova izbora urušio kao kula od karata. Nikada nije htio voditi dijalog niti razgovarati s komunističkim vođama, jer su za njega bili sinovi Laži i Lašca, Ubojice ljudi od početka. Vjernicima se obraćao kao otac i učitelj, kao svećenik koji je učio poučavao i vodio. Postao je papom s navršenih 58 godina života, i od prvoga dana dao je do znanja da se ne će dati zabraviti u vatikanske odaje, nego da je – prema Kristovu nalogu – njegovo polje rada cijeli svijet. Upravo evangelizacija, proglašavati i donositi Isusa Krista svim narodima. Bio je neukrotiv, športski tip, planinar, zaljubljenik u vrhunce i skijanje. Nije se dao u stezulje vatikanskih protokola, običaja i navada.

Prvi nastup pred svijetom glasio je: „Otvorite, širom rastvorite vrata Kristu! Ne bojte se Krista! Prijatelj je ljudi!“

Da, papa koji je iskoračio iz Vatikana, ali ne iz tisućljetna nauka Crkve, iz tradicije vjere, nutarnjega reda i poretka sakramenata, s puta što ga je zacrtao sam Krist. Krist mu bijaše zvijezda vodilja, Njemu je posvetio svoju prvu encikliku. Prvi nastup pred svijetom glasio je: „Otvorite, širom rastvorite vrata Kristu! Ne bojte se Krista! Prijatelj je ljudi!“

Nije želio biti idol, nego ikona živoga Krista u svijetu.

Bijaše osoba koja je znala ophoditi s medijima jer je kao mladić vježbao dramu, nastupe i glumu; osoba snažnih kretnja, moćnih riječi, talentirani dramaturg koji je znao skrenuti pozornost na sebe i onda uputiti bitne životne riječi, te bi potom skrenuo pozornost sa sebe na Krista. Nije želio biti idol, nego ikona živoga Krista u svijetu. Po rođenju i obrazovanju filozof, fenomenolog, išao je do kraja zbiljnosti i stvarima, nije htio briljirati kao papa ni teološkom ni filozofskom originalnošću, nego je htio razgrnuti zastrte putove te fokusirati pogled na blago vjere koje imamo tisućljećima, od Staroga zavjeta preko Novoga do danas, u vjeri i predaji Crkve.

02.10.1998., Zagreb – Papa Ivan Pavao II. moli na grobu kardinala Alojzija Stepinca. 
Photo: Dusko Marušić/PIXSELL

„Isus Krist – Otkupitelj ljudi – središte je svemira i povijesti“ – prva je i bitna rečenica njegove prve enciklike, ali ujedno i ključ njegova pontifikata. Crkva bi trebala služiti jedino tomu cilju. Naime, svaki čovjek treba moći otkriti Isusa Krista kako bi Isus Krist svakoga pojedinca mogao pratiti na njegovu životnom putu, s onom moćnom, snažnom istinom o čovjeku i svijetu, istinom sadržanoj u misteriju utjelovljenja i otkupljenja (RH,13). Toj se zadaći i službi posvetio kao „servus servorum Dei“, do posljednjega daha svoga života, predvečerja Nedjelje Božanskoga milosrđa, 2. travnja 2005.

Imun na svaku ideologiju

Budući da je u svojoj duhovnosti bio krajnje marijanski, a Marija je cijelim svojim bićem smjera na Isusa – Učinite sve što vam kaže moj Sin! – i on je svim svojim bićem i u svoj svojoj službi kao Pontifex smjerao na Isusa Krista koji je temeljni put Crkve, naš put u kuću Očevu, a Krist je i pristup svakomu čovjeku, bez razlike. Budući da je Bog stupio u ljudsku povijest te kao čovjek postao subjektom naše povijesti (RH 1), Crkva se osjeća dužnikom svakomu čovjeku u punini istine koju nudi svijetu (RH 13). Kao mladić iskusio je na vlastitoj koži totalitarne ideologije nacizma i komunizma u domovini Poljskoj. Stoga je Ivan Pavao II. bio imun na svaku ideologiju i pomodne ideje. Iskustveno je znao da se istina o čovjeku u punini otkriva tek u Isusu Kristu te da su ljudska prava i Božja prava najuže povezana, pa kad se gaze ili ruše jedna, gaze se i ruše i druga prava.

Nije bio populist, ali je bio popularan, bio je vjerodostojan i odvažan, mudar i razborit, u svomu navještaju krajnje dosljedan.

Imunitet protiv duha vremena ili natruha duha mode učinilo je njegov navještaj bistrim, čistim izvorom pitke, živodajne vode, blagohotnim kontrastnim programom svakoj omutnji u vremenu političkih, društvenih i unutarcrkvenih lutanja, traženja i nesnalaženja. Iz obilja i punine kršćanske riznice i vjere te osobne spoznaje mogao je poljski Papa govoriti mjerodavno i o dostojanstvu žene bez banalnoga redukcionizma, bez uravnilovke ili svođenja na pitanja moći, prestiža ili prevlasti. Stoga je bio kadar naučavati obnovu svećeništva bez straha zastranjenja u klerikalizam, isticao je vrijednost i značenje obitelji lišene malograđanštine, bio je učiteljem slobode lišene suvremenog zavodljiva liberalizma. Nije bio populist, ali je bio popularan, bio je vjerodostojan i odvažan, mudar i razborit, u svomu navještaju krajnje dosljedan. Doživjeli smo to za njegovih pohoda Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uspijevao je crkveni nauk produbiti i u suvremenom ruhu podastrijeti, jer se do kraja čvrsto držao objavljena nauka Crkve.

Kardinal Kuharić, papa Ivan Pavao II. i predsjednik Tuđman (foto: Tudman.hr)

Osobno je posjedovao instrumentarij da bude briljantan i originalan kao mislilac i teolog. Međutim, bilo mu je bilo većma stalo služiti do kraja objavljenoj istini. Stoga je uspio kao desnu ruku i za najbližega suradnika pridobiti zacijelo najvećega katoličkoga teologa svoga doba, Josepha Ratzingera, kao pročelnika Zbora za nauk vjere. Nikada nije bio dvoznačan, nego uvijek jednoznačan, nikada nije ostavljao prostora za nedoumice, dvoumice, sumnje, „dubia“, nego je zborio riječ istine. „Splendor veritatis“ – sjaj istine, a ne samo „Gaudium veritatis“ (papa Franjo).

Čistio je savjest i pamćenje Crkve, bio je živa hodajuća savjest čovječanstva i svijeta.

U apsolutnom, posvemašnjem življenu predanju Gospodinu Kristu i njegovoj Crkvi, sve do svoje smrti, postao je Ivan Pavao II. živa stijena. Zaobilazio je i kršio protokolarne i uhodane konvencije ne s razloga što bi bile protivne njegovoj buntovnoj naravi, nego zato što je htio imati slobodne ruke za male, pobožne duše, jednostavne ljude, biblijske „Gospodnje siromahe“, ljudska mnoštva na svim kontinentima; za sve nekrštene pogane koji su žudjeli za smislom i otkupljenjem, za bogotražitelje u svim religijama, za mlade i bolesne, za siromahe kao i svjetske moćnike. Čistio je savjest i pamćenje Crkve, bio je živa hodajuća savjest čovječanstva i svijeta.

Zaboravlja se uvelike da je sekularni svijet krajem sedamdesetih godina bio uglavnom prekrižio i otpisao Katoličku Crkvu iz svoje agende. Bili su uvjerenja da je Crkva potrošeni, truli model, komu je istekao rok trajanja, nakon pape Pavla VI., koji je imao krajnje skroman ispraćaj i ukop, a preminuo je na znakovit nadnevak, Preobraženje Gospodinovo, 6. kolovoza 1978.

Proročki lik

S Ivanom Pavlom II. Crkva je ponovno postala svjetskim čimbenikom s kojim se moralo računati. Za prvoga pohoda inozemstvu, u Meksiku u siječnju 1979., nitko ga u zračnoj luci od službenih državnih dostojanstvenika nije dočekao, a za ukopa sva se religijska i politička krema svijeta okupila u Rimu. Njegovo značenje, ali istodobno i živu ugrozu od početka su „nanjušili“ komunisti u Varšavi, Moskvi kao i Havani, a njegov utjecaj i moć registrirale su vlade u Washingtonu, Bonnu, Londonu, Briselu. Nepobitan je doprinos Ivana Pavla II. rušenju komunističke tiranije u istočnoj Europi te ponovnu stjecanju slobode narodâ koji su stenjali pod komunističkim zlosiljem. Jednakom se žestinom obrušavao na ontološki komunistički kao i pragmatični kapitalistički ateizam. Još uvijek nije dovoljno vrjednovan njegov doprinos obnovi Crkve te novom zamašnjaku evangelizacije.

Prema mladima odnosio se očinski, kao prijatelj, ne kao dio ili član „kompe“ koji bi im se dodvarao; znao je mlade s ljubavlju poučavati i svjetovati. Mladi su to znali cijeniti pa su se u milijunskom broju okupljali na Svjetskim danima mladih, pogotovo za njegova ukopa u Rimu. To bijaše najsnažnije priznanje i svjedočanstvo pontifikatu od 27 godina. Cijelom jednom naraštaju Ivan Pavao II. bio je proročki lik kakve susrećemo u Starom zavjetu, do kraja Božji čovjek, čuvar Svetoga, mistik na Petrovoj stolici, gigant s objema nogama čvrsto na tlu ove zemlje, dok se činilo da mu je glava trajno usmjerena prema Nebu, oslonjena na papinski križ, „ferula“.

Putovao je neumorno svijetom više od bilo kojega pape prije ili poslije njega, govorio, učio, poučavao, svjetovao, opominjao; a činilo se da je njegov istinski zavičaj trajno onkraj zemaljskoga svijeta. Nikada nijedan državnik nije bio u toj mjeri sveprisutan u svijetu kao ovaj Pastir sveopćega Kristova stada; bijaše očito da su njegovi „energetski izvori“ negdje drugdje, u Nevidljivome, s kim je ophodio kao da ga trajno ima pred očima. Kad bi uronio u molitvu, okruženju te kamermanima činilo se da ih ne zapaža. Pohodio je u Godini velikoga jubileja mjesto gdje se prema predaji na Sinaju Gospodin objavio Mojsiju u Gorućem grmu. Očevidci su zapisali da je uronio u molitvu i nakon stanovita vremena samo se potapšao po koljenima i prozborio: „Da, to je to! Tu se to zbilo!“ Mistično iskustvo prisutnoga Boga. U molitvi je iznosio nebeskom Ocu nevolje i brige, životne terete i bremena ljudi i čovječanstva.

Bijaše Kristovo lice na ovoj zemlji i svijetu, bijaše glas vjernika-kršćana, odvjetnik čovječnosti i čovječanstva

Titanska pojava bila je nadmoćna, odveć golema te je nadilazila i nadvisivala sve granice i razlike među ljudima. Bijaše Kristovo lice na ovoj zemlji i svijetu, bijaše glas vjernika-kršćana, odvjetnik čovječnosti i čovječanstva, Božji glasnik – anđeo cijele jedne epohe. Poliglot, politički pronicljiv, športski građen, žilav i otporan, sve to blagotvorno utjecaše na njegovo djelovanje, a učinci su epohalni. Rušio je sve rekorde u putovanjima, spisima, propovijedima i nagovorima, audijencijama i susretima – to je ono vidljivo od njegovih učinaka i učinkovitosti u povijesti. A nevidljivo zna samo Nevidljivi.

Kao da je htio prodrmati, probuditi iz sna snenu i zaspalu Crkvu.

Svjetionik istine u magli vremena mogao je biti jer je – sukladno lunarnoj ekleziologiji Drugoga vatikanskoga sabora – bio Mjesec koji je prihvaćao svjetlost Sunca – Krista Gospodina (Lumen gentium!) da bi ga reflektirao i zračio u noći svijeta svoga doba. Pretposljednja njegova knjiga nosi naslov: „Ustanite! Krenimo odavle!“ Riječi su to Gospodinove u Getsemaniju. Kao da je htio prodrmati, probuditi iz sna snenu i zaspalu Crkvu. Mlad je postao pomoćnim biskupom Krakova, god. 1958. Morao se odreći profesorske karijere, znanosti, rada s mladima, čuo je Gospodinov zov i glas: „Slijedi me“. Dvadeset godina nakon toga biran je za Petrova nasljednika, 1978. Opet isti zov i izazov. „Voliš li me? Ljubiš li me?“ Ponovno egzistencijalni odgovor – cijelim bićem. „Da, Gospodine, ti sve znaš!“ „Pasi ovce moje, pasi janjce moje!“ I kao takav bit će ubrojen u plejadu papa (na)učitelja Crkve koji s pravom nose atribut „Veliki“.