Zašto se u adventu moli žalosna krunica?

U više crkvenih zajednica običaj je da se tijekom božićnog vremena od prve adventske nedjelje do Krštenja Gospodinova mole radosna otajstva krunice, jer nas radosna otajstva uvode u otajstvo onoga što slavimo i za što se pripremamo. Tako razmišljamo o utjelovljenju Božje Riječi, o Marijinoj spremnosti da postane Majkom Božjom, o njezinoj spremnosti služenja kad je primila Božju Riječ, Isusa Krista, kad je postala trudna s Božjim Sinom, razmišljamo o njegovu rođenju i što ono znači za početak spasenja i Božjega kraljevstva. Stoga u adventu i božićnom vremenu molimo radosna otajstva krunice, kao što u vrijeme korizme molimo žalosna otajstva te u uskrsnom vremenu slavna otajstva krunice. U tzv. vremenu kroz godinu, kao što je običaj, kroz dane izmjenjujemo otajstva krunice razmišljajući o čitavom Kristovu životu od njegova začeća do smrti, uskrsnuća i u konačnici proslave njegove Majke u kojoj promatramo i našu vlastitu proslavu, proslavu čitave Crkve, da ćemo i mi jednom biti tamo gdje je Gospodinova Majka, odnosno u Božjemu kraljevstvu. Stoga je običaj da se u adventu mole radosna otajstva krunice, ali ako netko moli cijeli ružarij, dakle, ako moli sva četiri otajstva krunice, onda će, dakako, moliti i žalosna otajstva.

Ako neki blagdan „pada“ na određeni dan, na primjer ako Svijećnica „padne“ na utorak kada se obično mole žalosna otajstva, onda je prikladno da na taj dan molimo radosna otajstva krunice, jer razmišljamo kako su Gospodinova Majka i sveti Josip prikazali Isusa u hramu. Tada nas ta radosna otajstva usredotočuju da na taj blagdan razmišljamo o tom otajstvu. Na blagdan Uzašašća Gospodinova, primjerice, molimo slavna otajstva.

Dakle, otajstva krunice prate događaje iz liturgijskog života i misnih čitanja kako bismo na taj način uvijek mogli razmatrati otajstva Kristova života, što krunica zapravo i jest. Kaže sv. papa Ivan Pavao II. da je molitva krunice razmišljanje o evanđelju, o Kristovu životu s Marijom. Zato je molitva krunice kristološka molitva, jer u središtu ima Isusov život, a Marija nam je samo pomoćnica i suputnica u promišljanju Kristova života kako bismo nasljedovali ono što je bila Majka koja je događaje povezane s Kristovim životom prebirala u svome srcu i o njima razmišljala. Marija nam tako postaje uzor molitve, a krunica nasljedovanje Marije u razmišljanju Isusova života.

Dakle, ako smo sada usredotočeni na Isusovo rođenje, na njegov drugi dolazak, primjerenije nam je u tom vremenu moliti radosna otajstva krunice.

Muž i ja svaki dan idemo na svetu misu, ne samo nedjeljom. Ako smo postali jedno tijelo brakom i ako ja ne mogu na misu, vjerujem da je on otišao za nas dvoje, kao da smo svi bili. Tako osjećam. Sveta misa je za mene najveći dar i susret i radost i ne želim pogriješiti zbog vlastitog neznanja. Zato vas molim pomozite mi da ispravno činim. I trebam li ispovjediti te propuste za misu kad sam mislila da njegov odlazak vrijedi za dvoje, jer smo jedno tijelo?

U Isusovoj prispodobi o ludim i mudrim djevicama Isus kaže da mudre djevice koje su imale dovoljno ulja nisu mogle dati ulja ludim djevicama, jer ne bi dotrajalo i jednima i drugima. To zapravo želi reći da ima nešto što u duhovnom životu moramo učiniti sami, da nitko za nas ne može odraditi. Apostol Pavao nam kaže da ćemo svi stati pred sudište Božje, svatko će od nas osobno dati račun za svoj život, za sve propuste, za ono što je bilo dobro i ono što je bilo loše, tako da muž ne može „odraditi“ misu za svoju ženu niti žena može „odraditi“ misu za svog muža, nego svatko treba, ako tako mogu reći, „odraditi“ misu u svoje ime.

Jako je važan taj osobni susret s Gospodinom, jer taj osobni susret s dragim Bogom u svetoj misi onda i supružnike jača da mogu još više biti jedno tijelo, jer upravo u slavlju euharistije oni se utvrđuju u tome „biti jedno“, jer onaj koji je jedno, nerazdjeljiv, nerazdvojiv, a to je Krist Gospodin, jača supružnike da isto tako budu nerazdvojivi, nerazdjeljivi, da budu jedno i da budu stvarni sakrament. Da bi supružnici održali sakrament ženidbe potrebno je da se jačaju sakramentom mise i svete ispovijedi, ali tako da svatko sudjeluje.

Dakle, svi smo obvezatni sudjelovati na svetoj misi nedjeljom i na zapovijedane blagdane. Nismo obvezatni Crkvenim zakonom ili Božjim zakonom sudjelovati svaki dan na svetoj misi, tako da dnevni propust mise, ako nije zapovjedana svetkovina, ne pripada u područje grijeha, osim ako netko nije dao nekakav zavjet da će ići svaki dan na svetu misu, pa onda mora zavjet izvršiti. Muž, dakle, ne može „odraditi“ misu za svoju ženu.