Treba li svećenik za vrijeme svete mise nositi misnicu? Naš svećenik franjevac, kad mu je vruće, kaže da mu je dovoljna samo štola oko vrata, a o habitu da i ne govorim jer je manje-više uvijek u civilu. Znam da đavao napada i da ne spava, ali ne mogu vjerovati da je to stvarno tako jer to nisam nigdje u životu vidio.

Da, pri služenju svete mise uvijek treba nositi misnicu. Ništa ne bi smjelo opravdati svećenika koji predsjeda euharistijom da ne nosi misnicu. Moguće je da, ako nema misnice, svećenik koncelebrant nosi štolu. No, ako postoje misnice, svi koji sudjeluju u euharistiji, bilo glavni predsjedatelj ili svećenici suslavitelji, trebaju odjenuti misno ruho, odnosno misnicu. To je misno, odnosno liturgijsko ruho koje svećenik treba nositi kad slavi svetu misu. Čak ni štola sama po sebi za koncelebrante nije opravdana ako postoji misno ruho.

Ne smijemo se voditi osobnom komocijom, već trebamo poštivati ono što je zadano, kako vjernici koji sudjeluju u euharistiji, tako i svećenici koji predsjedaju euharistijom. Čak štoviše, svećenici su pozvaniji biti primjer i uzor u načinu na koji slave svetu misu jer svećenik, ne samo u svetoj misi nego i po sakramentu svetoga reda, nastupa u osobi Isusa Krista Glave – in persona Christi Capitis – on je drugi Krist – Alter Christus – prvi na kojemu se treba vidjeti da sam ulazi u otajstvo euharistije kojom predsjeda, da to doživljava kao najuzvišeniji čin vršenja svoje svećeničke službe. Kao takav bi se i po ruhu, i po molitvi i po načinu na koji čini geste trebao odnositi u euharistiji.

Kako slavimo, tako i vjerujemo ili kako vjerujemo, tako i slavimo; to mora biti povezano. Mora postojati dostojanstveno i lijepo umijeće slavljenja. Stoga svaki svećenik koji predsjeda euharistijom uvijek treba nositi misnicu i znati značenje tog liturgijskog ruha. Svaki komad liturgijske odjeće koji nosi na sebi vezan je uz Krista, a misnica posebno. Naime, misnicom svećenik skriva svoje čovještvo, skriva svoje „ja“ da bi došlo do izražaja ono Kristovo, da bi došao do izražaja Krist; zato skriva svoje redovničko, svećeničko, uobičajeno odijelo i zaodijeva se u Krista Gospodina. To nam govori: „Nisam više važan ja kao čovjek, nego je važan Krist koji je u središtu, koji nas poziva i koji nas okuplja, koji nas krijepi i jača svojom riječju i svojim tijelom.“ I zbog toga svećenik odijeva misno ruho koje potom ima različito značenje po boji i načinu na koji je izvezeno, s obzirom na dostojanstvo slavlja ili nastupa i svetkovine koja se slavi. Kao što nekada birate haljine ili odijela koja ćete odjenuti za različite događaje, tako i svećenik po misnom ruhu daje dostojanstvo slavlju koje slavi.

Vrijedi li moliti potpuni oprost za osobu koja je umrla u velikom grijehu i za života je bila psovač dragoga Boga, ide li se s takvim grijesima izravno u pakao?

Nama je jako teško prosuditi tko ide, a tko ne ide u pakao. Katekizam Katoličke Crkve poučava nas da u pakao idu oni koji se sami odluče za pakao, odnosno oni koji su živjeli u stanju smrtnoga i teškog grijeha te se nisu pokajali, nego su svojom konačnom i neopozivom odlukom Bogu rekli trajno „ne“.

Mi ne znamo je li osoba koja je bila psovač dragoga Boga umrla u velikom grijehu, to samo pretpostavljamo, jer kakav nam je prijelaz s ovoga svijeta, kakvi su posljednji trenuci našega života, takva će nam biti i vječnost. Ne znamo je li se ta osoba u trenutku prijelaza s ovoga svijeta pokajala ili se možda čak ispovjedila. Ne znam o kome se radi, ali ako se netko pokaje za svoje grijehe, učini taj čin kajanja pred dragim Bogom, onda dragi Bog prihvaća kajanje i prima ga u vječni život, odnosno, ako je potrebno, u čistilište da bi prošao čistilišne muke očišćenja kako bi očišćen od svih posljedica grijeha i kazni mogao gledati Božje lice kroza svu vječnost.

Trebamo moliti za svaku dušu jer je Božje milosrđe darovano svim ljudima. Stoga treba što više moliti i za ovu osobu koja je, kako kažete, umrla u velikom grijehu, koja je za života bila psovač dragoga Boga. Dakako, treba što više moliti i da se prekine to zlo u našem hrvatskom narodu i na bilo kojem mjestu gdje se psuje dragoga Boga. Zato i molimo molitvu i zaklanjanja „Blagoslovljen budi Bog, blagoslovljeno njegovo sveto ime“ s nakanom za sve pogrde koje se nanose Presvetom Božjem Imenu, Presvetom Oltarskom Sakramentu, da kroz tu molitvu damo zadovoljštinu za sve grijehe koji se čine protiv dragoga Boga.

Stoga, dok molite za ovu osobu koja je psovala Boga, molite također da prestane psovka u našem narodu. Blaženi Alojzije Stepinac vrlo je često propovijedao da se prekine to zlo psovanja Boga u hrvatskom narodu te je s tom nakanom predvodio euharistijske procesije. Bilo bi dobro kada bismo i mi danas slijedili taj isti primjer. Sjećam se, dok sam bio bogoslov i studirao teologiju, redovito jednom mjesečno u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu služila se misa upravo s nakanom da se prekine bogopsovka u našem narodu. Bilo bi dobro kada bi se to ponovno uvelo u našim župama i crkvama, da se moli na tu veliku nakanu.