Je li dopušteno primati sakrament bolesničkog pomazanja uoči poroda carskim rezom? Tražila sam, no svećenik me je pitao zar sam bolesna kad to tražim?

Ako osoba traži taj sakrament, treba ga dati. Mi nikada ne znamo ishod, žene na porodu mogu umrijeti i vrlo često prije operacije dođu k nama. Svi se mi bojimo, jer ima svakakvih operacija, ne radi se o umiranju, to je za bolesne. Trudnoća nije bolest, ali molimo Božji blagoslov, po milosti Božjoj, kako počinje obred bolesničkog pomazanja, po apostolu Jakovu: Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se, a ne: Gospodin će dati da umre. Ljudi misle da je to sakrament koji ti pomaže umrijeti. Ne, mi molimo da se po volji Božjoj bolesnik pridigne. Ja kao svećenik imam jako svjedočanstvo u slučajevima bolesničkog pomazanja i zato je nama svećenicima puno lakše vjerovati, jer smo stalno u tome i imamo iskustva s kojim se možda laik ne susreće.

Svima nam se događa da ne zatražimo odmah sakrament bolesničkog pomazanja, a kad dođe do smrtne opasnosti mi svećenici sve ostavljamo kako bismo udijelili taj sakrament, jer u međuvremenu čovjek može umrijeti.

Zato bih sve molio: nemojte čekati trenutak kad je već duša „na usnama”, zovite dok je osoba još pri zdravoj pameti, pri svijesti, a ne kad je već na izdisaju.

Dakle, možda je ovaj svećenik bio loše volje, ja bih pokušao ponovno. Oprostite svećeniku koji je možda pogriješio u tome trenutku, ali imate pravo na sakrament pred carski rez.

Smije li svećenik ili vjeroučitelj vjeroučenicima govoriti svoje osobno mišljenje o Međugorju, konkretno, pozitivno govoriti o ukazanjima prije službene potvrde Crkve?

Ovdje je jako dobro rečeno da je to njegovo „osobno mišljenje”. Crkva se tu još nije očitovala. Mi nismo dužni vjerovati u Lurd i Fatimu, to nisu dogme, ali ljudi imaju svakakva iskustva. Ja sam tu dosta konzervativan, ali sreo sam vjernike obraćenike koji su otišli u Međugorje kao turisti, kritički promatrati, neki čak i ismijati, a vratili su se kao vjernici. Dobro je ako im je Međugorje pomoglo.

Moj stav je da je „Međugorje” je i u Kustošiji i u svakoj rodnoj župi, Isus nije ljepši u ovoj ili onoj destinaciji, Isus je jednako velik na svakoj misi i u svakoj crkvi. Isto tako vjerujemo da se Majka Božja može ukazati, iako nismo to dužni vjerovati.

Isto je i po pitanju Međugorja, to nas ne treba opterećivati. Ako odete u Međugorje, tamo je sveta misa. Sveta misa ne može biti ništa krivo. Izmolit ćete krunicu, otići na križni put, ništa loše niste napravili. Ako dobijete nešto više od toga, a mnogi dobiju više od toga, Bogu hvala, a Crkva će o tome reći kad bude vrijeme i dati svoj pravorijek, jer Crkva ne mijenja zakone svakih deset godina. Kad Crkva kaže „Amen” to onda vrijedi stoljećima. I tu sam ponosan na Crkvu, Crkvi se nikamo ne žuri. Vjeroučitelj nije ništa loše napravio, on je rekao svoje osobno iskustvo, možda je imao jako dobro duhovno iskustvo i zašto to ne podijeliti.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: