Kako djeci govoriti o smrti i pokojnima, a da se ne prestraše?

Postoji razborita dob kod djece kada treba govoriti o ovoj temi da ne bi imali određenih posljedica koje bi djelovale dramatično na njihovu psihu. Vratio bih se na našu tradiciju. U obiteljima se rađalo, živjelo, bolovalo i umiralo. I to je ispravna slika jer je bolest sastavni dio života cijele obitelji. Djecu treba pripremati na bolest vlastitih roditelja jer to vide kroz primjere djedova i baka. Jednako tako i slika umiranja nije nešto što nije za dijete (ali treba imati na umu njihovu dob).

Istina, danas smo ušli u neko novo vrijeme kada se boluje u bolnicama, umire u staračkim domovima. To svakako nije slika koju bismo kao kršćani trebali svjedočiti ovome svijetu. Pozvani smo po četvrtoj Božjoj zapovijedi brinuti o svojim roditeljima, starijima te im pomagati sa svom nježnošću, ljubavlju i pozornošću u njihovoj bolesti u posljednjim trenucima njihova života, a tako onda i u samoj smrti koju ćemo kao vjernici prihvatiti. To nije nešto što nam je strano ili strašno. To nije prostor vjere nego straha koji proizlazi iz nekih drugih razloga.

Roditelji će svakako u svojoj razboritosti znati kako pristupiti ovome. To nije tema koju treba isključiti, nego djecu valja pripremati.

Je li grijeh kostimirati se u bundeve i vještice za Halloween? Djeca su o tome čula u školi pa su se željela zabavljati u kostimima. Što napraviti?

Noć vještica nije hrvatska tradicija ni običaj. Postoje različite tradicije i običaji. Razlika je u datumima i običajima našeg podneblja od onih anglosaksonskih i američkih. Kao što mi imamo maškare pred vrijeme korizme, kad na Pepelnicu padnu sve maske, tako oni imaju maskiranje pred blagdan Svih Svetih. I otud običaj kostimiranja.

Što se tiče same Noći vještica, prizivanja demona, magijskih čina, to je drevni keltski običaj. To je nespojivo s našim kršćanskim vjerovanjem u uskrsnuće.

U ovakvim stvarima treba biti razborit i oprezan da se na mala vrata ne prihvaćaju vjerovanja koja s time idu. Običaj s bundevama, tikvama dolazi iz tih sastajališta samih vještica koje su imale na livadama i šumama da bi označile putokaze. Palile bi svijeće i tako istaknule smjerokaze.

Kod nas takve tikve služe za prehranu domaćih životinja. A kod djece je jedna od omiljenih juha upravo ona od bundeve. Dakle, hrana nije nešto s čime se razbacuje ili da se s njom tako postupa pa da se na kraju sve baci.

Glede ovog pitanja, problematika je svakako u komercijalizaciji ovog događaja koju kao i mnoge druge stvari primamo sa Zapada. U našoj moći nije da prekinemo tu komercijalizaciju kao slušatelji ili suradnici HKR-a. Postoji, naime, jedna velika industrija u svijetu koja zarađuje na promociji ovoga sadržaja. Na nama je da ispravno u toj kritičkoj misli uputimo svoju djecu i mlade podučimo o simbolici i opasnostima koja se u toj simbolici događa. Kroz odgoj i prevenciju puno toga možemo učiniti.