Što napraviti kad se osoba starije životne dobe razboli, a ne poznajem njezin vjernički život najbolje: ‘Kako potaknuti temu bolesničkog pomazanja u toj obitelj i pred tom osobom?

“Ne smijemo zaboraviti da ljubav i briga prema našim bližnjima ne podrazumijeva samo dobro tijela nego i dobro duše, a dobro duši daje se upravo po svetim sakramentima, napose po svetoj ispovijedi, po euharistiji – te ako je netko bolestan – po sakramentu bolesničkog pomazanja”, ustvrdio je vlč. Damir Ocvirk i nastavio:

Kada nekome savjetujemo ili preporučujemo primanje sakramenata, onda ih zapravo potičemo na dobro njihove duše i na ono što nas treba voditi ka dobru njihove duše; naša ljubav prema njima.

I kad nekome o tome govorimo, trebamo početi iz tog stava; da volimo tu osobu, poštujemo je i da joj ne želimo samo dobro na ovome svijetu, nego da joj želimo dobro u drugome svijetu. Želimo da se ta osoba spasi, želimo im odškrinuti i otvoriti vrata Raja koja su već za njih otvorena u sakramentu krštenja.

“No, našim životom i našim odlukama – osobito ako se odlučimo živjeti protiv Boga u teškome i smrtnome grijehu – možemo sebi ta vrata i zatvoriti, pa je onda dobro svima koji su bolesni, koji su stari, preporučivati, potaknuti ih da se pokaju za svoje grijehe, prime bolesničko pomazanje i svetu pričest kako bi se pripremili.”

Dok se opraštam od naših bližnjih, koji su bolesni, važno ih je u tom oprostu preporučiti Božjemu milosrđu; za njih moliti. Često puta i mi svećenici s oltara znademo o tome govoriti, a nemojte se ni vi vjernici u tome obeshrabriti.

Kad nekome govorimo o bolesničkog pomazanja, kad govorim o bolesti, o smrti, ne želimo toj osobi taj čas da umre, nego im želimo nešto više od groba. “Želimo im vječni život, želimo im spasenje”, zaključio je ‘radijski župnik’ i ponovno ohrabrio sve one koji se posvećuju brizi za stare i nemoćne osobe da im ne zaborave predložiti i potaknuti ih na primanje sakramenata ozdravljenja: ispovijedi i bolesničkog pomazanja.

To je čin ljubavi, to nikako nije tjeranje u grob ili nešto zbog čega bi se netko trebao uvrijediti, nego želimo im dobro. Time im također pokazujemo našu ljubav. Dakako da treba moliti za te osobe, možda i svetome Josipu i Mariji, koja je zdravlje bolesnih, da ih Gospodin svojim duhom prosvjetli, da budu otvoreni za primanje milosti.

Dugo se ljutim, teško praštam i ne znam oprostiti, a to stalno ispovijedam. Što učiniti?

Nije loše to ispovijedati – ono što nas muči – jer sakrament svete ispovijedi nema za cilj samo da nam Gospodin oprosti grijehe koje priznamo i za koje se kajemo, nego nam Gospodin daje po tom sakramentu i snagu da možemo popraviti naše grešno stanje.

Još napose ako svoju slabost hranimo jakošću Euharistije, onda nam Gospodin još više daje snagu da se možemo popraviti – u smislu da možemo opraštati.

Oproštenje je jedan proces koji se u nama mora dogoditi i koji se događa u onoj mjeri u kojoj smo i sami otvoreni Božjemu oproštenju.

Oprostiti nekome ne znači nužno s njime sjesti za stol, ako nisu ispunjeni svi uvjeti da možemo tako oprostiti i biti zajedno, pojasnio je nadalje.

“Oprost se pokazuje i na način da onoj osobi koja je mene povrijedila, ne želim zlo i da se ne radujem zbog loših životnih situacija i nesreća, poput bolesti, u koje je upala. Ili, pak, da joj se ne osvećujem neprestanim ogovoraanjem ili klevetama, ako se već ne mogu drugačije osvetiti.”

Oprostiti znači da je nosim u svome srcu i da za nju molim. Nema veće ljubavi od one kad netko umre za svoga prijatelja, kaže Isus.

“Isus je umro za nas i za one koji su i njega ubijali. Sa križa moli oproštenje za njih, koji mu čine zlo. I mi smo pozvani pokazati takvu ljubav”, potaknuo je vlč. Ocvirk nastavivši:

Moliti za neprijatelje, moliti za one koji nas progone i blagoslivljati ih kako ne bismo sami postali poput neprijatelja, poput progonitelja, da ne bismo postali oni koji proklinju – jer netko nas možda proklinje – nego da budemo oni koji blagoslivljaju, koji mole i koji se zauzimaju za mir, koji su mirotvorci upravo po oproštenju.

Isto tako, ako smo mi nekoga uvrijedili, moramo biti spremni zamoliti za oproštenje. I to nam onda čini mir. “Nema ljepšeg dara, nego kada možemo imati čistu savjest i kada svakoga možemo pogledati u oči; na način kao što i dragi Bog nas gleda – u miru i čistoći njegova srca – da možemo i mi imati tako takvo srce.

“Nemojte posustajati u traženju načina kako oprostiti i kako otpustiti jer i oproštenje treba imati ono otpuštanje na koje nas Isus poziva u molitvi ‘Očenaša’ – da te osobe koje su nas povrijedile ne nosimo kao gorčinu u svome srcu nego da ih otpustimo i preporučimo Božjem milosrđu. I da Božje milosrđe liječi naše rane u onoj mjeri u kojoj smo mi otvoreni Bogu, a Bog će po nama učiniti čudesna djela. Učinit će nas sposobnima i oprostiti i ljubiti i otpustiti, zaključio je vlč. Ocvirk.