Je li grijeh otići s mise nakon popričesne molitve tj. ne čekati oglase i završni blagoslov?

Ne bih baš rekao da je nekakav oštar grijeh, ali je nerazumijevanje duha liturgije. Znači, onaj koji bi se svrstao u takvu kategoriju da nakon pričesti ili popričesne molitve napusti liturgijski prostor pokazao bi da nema osjećaja za zajednicu.  Jednako bi tako pokazao da nema osjećaja za duh liturgije. A mi smo kao kršćani – zajednica. Obavijesti nisu nešto suvišno, one su te koje žele oblikovati, potaknuti na još čvršće zajedništvo, zajednicu koja je došla slaviti Gospodina. A ponijeti blagoslov svoje stvarnosti nikome nije na odmet. Stoga bih volio da se uvijek  tako znademo organizirati da smo barem pet do sedam minuta prije početka euharistije u crkvi na svome mjestu, da se saberemo, da se udaljimo od svega onoga što nas, na neki način, odvlači od koncentracije i da se prepustimo ljepoti liturgijskog dinamizma koji nam progovara i kroz Riječ i kroz pjesmu i kroz zajedničku gestu i kroz ljepotu slavljenja. Popričesnom molitvom na neki način smo zahvalili za sudjelovanje Euharistije i ona je ona zadnja zahvalna točka koja sabira sve naše zahvalnosti, ali koja, na neki način, uvijek u sebi ima i neko uporište za sljedeće dane, za sljedeći tjedan. Uvijek nas ta molitva, s jedne strane poziva da se divimo velikim djelima koje Bog učinio zbog nas ljudi, zbog našeg spasenja, ali i da ta djela očitujemo, da ih ponesemo u svoje svakodnevice.

Imaju li snovi kakvo značenje za nas kršćane i konkretno – česti snovi pokojnih osoba?

Različita promišljenja koje nas nose tijekom dana, različite muke, a i različite radosti vjerojatno se odvijaju i u snovima, pa je tako dio onoga što nosimo kroz dan, nešto što se u tim snovima pojavljuje. Ne bih drugačije znao odgovoriti.

Je li depresija križ ili kazna, odnosno opomena?

Kazna sigurno nije, a križ u nekom smislu jest. Naime, kod depresije, potištenosti i životne melankoličnosti potrebno je mnogo truda i zalaganja kod određenih osoba, u razgovorima s ispovjednicima, u savjetima s liječnicima, uzimanju određene terapije i u tome da se te osobe moraju na neki način izvući iz vlastitog stambenog prostora, da moraju poći u susret s ljudima, a osobito u susret prirodi. Ljepota prirode, osobito u ovim našim proljetnim svibanjskim i lipanjskim danima donosi jednu posebnu vedrinu, može razbistriti i najtamnije oblake koji su se nadvili nad našim životom. Stoga bih volio da osobe koje su već konstatirale, ili gdje postoji takva dijagnoza depresivnosti, da se ne predaju, nego da surađuju s liječnicima, da uzimaju terapiju, da pristupaju sakramentu ispovijedi i da se ne zatvaraju u sebe, nego da se otvore susretu s drugim čovjekom, a osobito kao prvi korak, susretu s prirodom. Čini mi se da je tu priroda najbolji lijek.

Kada na misi treba klečati?

U euharistijsmom slavlju važno je uvijek osjetiti duh euharistije, a to je duh zajedništva. U tom duhu zajedništva ne pjevamo svaki sam za sebe, nego želimo učiniti jedno suzvučje, jedan sklad. Ne molimo jedan glasnije, drugi šapćući, nego molimo u jedan glas. Ustajemo i sjedimo isto tako kao čin zajedništva. Stoga je klečanje u liturgiji jedna točka koju ne činimo samovoljno, nego onda ako nam to dopuštaju zdravstvene mogućnosti i liturgijski prostor, obvezno to činimo kod Podizanja i kod Posvete Darova.

Postoji li obveza klečanja na misi i za one koji ne sjede u klupama, u situacijama kada bi se trebalo klečati? Naime, postoji praksa da neki stoje, a drugi kleče.

Tu je potrebno vidjeti mogućnosti i nemogućnosti liturgijskog prostora. Nekada je to moguće, a nekada nije. Znači, svi smo obvezni ponašati se kao jedan, u određenom trenutku, odnosno određenom trenutku kleknuti, ali ako to nikako nije moguće, postoji neka zapreka, nemate mjesta, možete stajati, a ne klečati, nije problem. Međutim, pravila imamo da smo svi kao zajednica, a ne kao pojedinci koji na sebe skreću pozornost.